Ne menadžment, nego svetost je potrebna Crkvi

Poštovani čitatelji, u slijedu iznošenja pouka i misli Ratzingera Velikog (pape Benedikta XVI. Velikog) prelazimo na novu njegovu knjigu s naslovom Razgovor o vjeri. U ovome nastavku riječ je uglavnom o Crkvi. “Sve dok je Crkva hodočasnica na zemlji, nema pravo uzdizati samu sebe.”[1] “Mjesto Crkve na zemlji, samo je u blizini križa.”[2] “Gospodin nam stavlja na znanje da samo On može spasiti svoju Crkvu.”[3] “Novinaru često sugovornik nije ništa drugo doli izgovor da intervjuira samoga sebe, izražavajući na takav način svoje viđenje stvari.”[4] Znači, novinar bi trebao prenositi vijesti, a ne svoja mišljenja i stavove. “Stvarnost konkretne Crkve, poniznog naroda Božjega, dobrano je različita od onoga što se zamišlja u pojedinim laboratorijima gdje se destilira utopija.”[5] Očito, Crkvu često pogrješno shvaćaju i sami njezini članovi, a najčešće je krivo shvaćena od onih koji joj ne pripadaju. “Zabrinutost da se vjera ne iskrivi trebala bi biti shvaćena još neophodnijom nego briga za zdravlje tijela.”[6] “Kršćani se ne suprotstavljaju svijetu, nego se svijet opire njima kada se navješćuje istina o Bogu, o Kristu, o čovjeku. Svijet se buni kada su grijeh i milost nazvani svojim imenima.”[7] Danas se uglavnom izbjegava izgovoriti riječ “grijeh”, nego se radije govori o “slabosti”. “Konzervatizam je povratak izgubljenih vrjednota.”[8] Krivo i nepravedno konzervatizam se prikazuje kao nešto negativno. Eto, to je moć medija koji često izokreću činjenično stanje. “Spasenje za Crkvu dolazi iznutra.”[9] Ratzinger citira svoga velikog prijatelja svetoga papu Ivana Pavla II. koji kaže: “Crkva danas ne treba novih reformatora. Crkva danas treba novih svetaca”.[10] Ratzinger dalje nastavlja: “Kada je riječ o Crkvi, mnogi više ne vjeruju da se radi o stvarnosti koju je htio sam Gospodin. Crkva se prikazuje kao ljudska tvorevina.”[11] To je ono, što je već gore rečeno, potpuno krivo shvaćanje Crkve i njezina poslanja u svijetu. “Izraz ‘Narod Božji’ upućuje uvijek na starozavjetni element Crkve, dok novozavjetni značaj Crkva očitije poprima u pojmu ‘Tijela Kristova’.”[12] “Communio sanctorum označava i zajedništvo ‘svetih stvari’, tj. sakramentalnu milost.”[13] “Kristova Crkva nije partija, udruženje, klub; nije demokratska nego sakramentalna, dakle hijerarhijska.”[14] “Moramo ponovo reći Gospodinu: Mi griješimo, a ne griješi Crkva koja je tvoja i koja je nositeljica nade.”[15] Dakle, Crkva je sveta i grješna. Sveta zato što je Božja, i utoliko ukoliko ljudi participiraju na toj svetosti, a grješna zbog čisto ljudskoga elementa u njoj. “Ne menadžment, nego svetost je potrebna Crkvi kako bi odgovorila potrebama čovjeka.”[16] Mnogi bi danas biskupe i svećenike htjeli vidjeti kao menadžere, ali to nije bit poslanja Kristove Crkve. “Potrebno je da svećenik prihvati staviti se u drugi plan, ostavljajući tako prostora Kristu koji jedini može opraštati grijehe.”[17] Ponekada se čini da pojedini službenik Crkve premalo ostavlja prostora Kristu, pa sebe stavlja u prvi plan. “Biskupske konferencije nemaju teološkog temelja, ne pripadaju bitnoj strukturi Crkve.”[18] O ovome smo već pisali u Crkvi na kamenu.