Još se družimo s knjigom Svjetlo svijeta. “Beskonačnost koja je čovjeku potrebna može doći samo od Boga.”[1] “Velika komunikacija može s jedne strane dovesti do potpune depersonalizacije. Tada čovjek još samo pliva u moru komunikacije i više se ne susreće s osobama.”[2] Na žalost, u novije vrijeme previše se govori o komunikaciji, te su tu vještinu uzdigli na najviši stupanj znanosti, smatrajući je čak najvažnijom u društvenom, a onda možda i u osobnom životu. Međutim, često je to pakiranje lošega sadržaja u lijepi omot, i ništa više. Papa Benedikt XVI. u svojoj poniznosti kaže: “Pored velikih papa moraju postojati i male pape.”[3] Ali upravo zbog svoje nenadmašne erudicije i uzorne poniznosti – on je najveći! Svećenicima, ali i ostalim vjernicima Papa u miru poručuje: “Ne smijemo se izgubiti u aktivizmu.”[4] To znači, moramo ostaviti vremena i za osobni duhovni rast. “Kako ćemo izaći na kraj u svijetu koji ugrožava sama sebe, u kojemu napredak postaje opasnost?”[5] Ova ugrozba svijeta dolazi od strahovite sebičnosti, gdje se mnogi ne obaziru na opće dobro, nego se samo gleda na osobni dobitak i probitak, a napredak je poprimio gotovo “religiozno” značenje. Pojavljuje se razmišljanje da religija i vjera ne trebaju čovjeku, dovoljan mu je tehnološki napredak i pun novčanik. S takvim razmišljanjem svijet nema budućnosti. “Islam u javnome dijalogu mora razjasniti dva pitanja, naime pitanja svoga odnosa prema nasilju i razumu.”[6] U kontekstu terorističkih napada koje po svijetu izvode razne islamističke skupine, često čujemo: nije to islam. Možemo se složiti s tom tvrdnjom, ali autentični islam trebao bi se jasno distancirati od nasilja i uključiti se u borbu protiv zla terorizma. Ako u religiji iščezne razum, pojavljuje se religija bez vjere i time se pretvara u čistu ideologiju. Ideologizirana religija nema nikakve veze s istinskom religijom, a s vjerom još manje. U novije vrijeme u zapadnom svijetu pojavljuje se vrlo opasna struja, tzv. “Radikalni sekularizam.”[7] Za zapadnu hemisferu ova je pojava kud i kamo opasnija od svih radikalizama koje ju ugrožavaju izvana, pa je opasnija i od radikalnoga islamizma. “Ključ kršćanstva jest vjera da nas Bog ljubi i liječi patnjom.”[8] Nekako nam nije teško prihvatiti činjenicu da nas Bog ljubi i da je ljubav pokretačka snaga svakoga društva, ali da nas Bog liječi patnjom, najprije svojom patnjom u osobi Isusa Krista – Patnika, pa onda da nas liječi i našom osobnom patnjom, to nekako teže prihvaćamo. Povijest čovječanstva nas uči: bez muke ne samo da nema nauke, nego nema ni izlječenja, ni osobnoga rasta. “Sloboda i odgovornost idu zajedno.”[9] Današnji se čovjek upinje svim silama ovo dvoje razdvojiti, pa prigrabiti slobodu, a odgovornost odbaciti što dalje od sebe. Zbog ovoga se svijet našao u silnim problemima. “Banalnost jednostavna prepuštanja struji vremena čovječanstvu nije primjerena. Kao ni stav da je lagodnost najbolji način života, da je osjećaj ugode jedini sadržaj sreće.”[10] Današnji će čovjek često reći: “pa što mogu, tako svi rade pa moram i ja i moja djeca”. To je opasno prepuštanje bujici mutne rijeke. Isto tako, ljudi su danas skloni lagodnost i ugodu proglasiti vrhunskom srećom. Međutim, vidimo kako lagodnost i ugoda nisu nužno povezane sa srećom. Štoviše, često oni koji imaju svu lagodnost života i svu životnu ugodu izrazito su nesretni ljudi, a oni koji žive u materijalnoj oskudici nerijetko zrače srećom i zadovoljstvom.
Božo Goluža (priredio)
[1] Joseph Ratzinger, Svjetlo svijeta, Verbum, Split, 2010., str. 79.
[2] Isto, str. 80.
[3] Isto, str. 90.
[4] Isto, str. 92.
[5] Isto, str. 96.
[6] Isto, str. 122.
[7] Isto, str. 124.
[8] Isto, str. 126.
[9] Isto, str. 127.
[10] Isto, str. 128.
Izvor: Crkva na kamenu
