Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.), Dogma i navještaj, KS, Zagreb, 2011. “Prema kršćanskoj vjeri, besmrtnost je temeljito povezana s ljubavlju. Ono jedino vječno jest ljubav; kao ljubav Bog je vječnost. A njegova je ljubav pak čovjekova vječnost, on je neprolazno zaštićen i sačuvan u tomu da ga ljubi vječna ljubav” (str. 293). Sveti Ivan kaže: “Bog je ljubav” (1 Iv 4,16). Prema tomu, Bog je vječan upravo zato što je ljubav, i on je ljubav upravo zato što je vječan. S tom ljubavlju nerazdvojno je povezana i čovjekova vječnost. “Novi zavjet nije u prvom redu izvješće o prošlom, nego knjiga nade, a religija koja je naviješta jest religija nade, koja gleda naprijed, prema budućemu, prema svršetku koji je pravi početak” (str. 294). Povijest jest “učiteljica života” (Historia est magistra vitae), ali čovjek ne živi za prošlost, nego za budućnost, zato bez nade živjeti ne može. “Čovjek je biće pozitivnosti, kojemu čista negacija nikada ne može, odnosno ne smije, biti dovoljna” (str. 296). Svaki protuprirodni čin ili zakon, svaki zakon koji se protivi Božjem promislu zapravo je negativnost, negacija iskonskih vrjednota. “Novi svijet uskrsnuća, koji više ne će bit ‘ovaj svijet’, može biti izražen samo u slikama, koje su uzete iz ovoga svijeta” (str. 297). Tako je i slika Boga Oca (starac s bradom) ili slika Duha Svetoga (golub), samo naš pokušaj približavanja nedokučivih tajni. “Božje utjelovljenje nije rezultat čovjekova uspona, nego rezultat Božjega silaska. Čovjekov uspon, pokušaj da sam ostvari da se Bog iz njega rodi, da dosegne nadčovjeka, ovaj se uspon još u raju bijedno raspao. Čovjek, koji sam hoće postati Bog, koji samovoljno poseže za zvijezdama, na koncu uvijek završava u samouništenju” (str. 313). Današnji se čovjek najviše hvali i ponosi “svojim usponom”, svojim tehničkim dosezima. Upravo je to najveća opasnost koja prijeti propasti ove civilizacije. “Na licu Isusa Krista postaje vidljivo tko je Bog, i postaje vidljivo tko je čovjek” (str. 314). Na licu Isusa Krista vidi se da je Bog ljubav, te da je čovjek najuže povezan s Bogom. “Trebamo nadići modernu iluziju kako je religija nešto najintimnije što rješavamo sami sa sobom i što ne smije ući u područje javnoga” (str. 318). Sjećamo se kako su komunisti govorili da je “religija privatna stvar”. Današnji liberali ponavljaju tu krilaticu, pa je sasvim jasno da je svako društvo koje vjeru želi potisnuti iz javnoga života zapravo ateističko. “Naš je svijet toliko ispunjen površnostima da smo uvijek u opasnosti vidjeti još samo dijelove, a ne i cjelinu” (str. 319). Površnost je jedno od teških oboljenja modernoga čovjeka. “Postajemo svjesni da posve sit čovjek, koji više uopće ne gladuje, postaje slijep i gluh” (str. 319). Teško možemo nekoga razumjeti ako njegov problem nismo i sami iskusili. “Ne možemo imati milostivog Boga dok smo god siti, a drugi oko nas gladuju” (str. 320). “Spoznaju ne donosi puko hodanje pored Gospodina (puka vanjska pripadnost Crkvi, mogli bismo reći), otvara je slušanje riječi, a upotpunjava je zajedništvo u lomljenju kruha” (str. 342-343). Učenici na putu u Emaus (Lk 24,13-35) išli su “pokraj” Isusa, ali su ga tek upoznali slušajući njegovu riječ i u zajedništvu lomljenja kruha. Čini se kako većina današnjih nominalnih kršćana hodi pokraj Isusa, a nema vremena ni za njegovu riječ, ni za euharistiju. Jasno, tako se Isusa ne može upoznati. “Nebo nije prostor, nego osoba, osoba onoga u kojemu su Bog i čovjek zauvijek neodjeljivo jedno. I mi idemo prema nebu, odnosno u nebo, u mjeri u kojoj idemo prema Isusu Kristu i ulazimo u njega” (str. 353). Znači, nebo nije negdje u svemiru, ono je u Isusu Kristu. “Ono što je uistinu veliko nije u veličini fizikalnih dimenzija, nego u onomu što se više ne može mjeriti tim dimenzijama” (str. 387). Bog je beskrajno velik upravo zato što je nemjerljiv fizikalnim dimenzijama. Tako razmišljajući uviđamo koliko je čovjek u svojim fizikalnim dimenzijama uistinu maleno stvorenje.
Božo Goluža (priredio)
Izvor: Crkva na kamenu
