Evo još jednoga osvrta na misli u knjizi Kršćanstvo i kriza kultura. “Čovjek nije nedodirljiv zbog toga što živi. Tim bi se pravom mogla dičiti i neka životinja. Čovjekov život je nepovrjediv jer je on osoba. Ono bitno ne ovisi ni o dobi, ni o psihološkomu stanju. Osobnost može ostati ispod praga svijesti – kao kada spavamo.”[1] I u stanju duboke kome, kao i u vremenu prije rođenja čovjek je – čovjek. “Osobnost može ostati skrivena kao u embriju.”[2] “S nečim se postupa kao sa stvari kada to posjedujemo, koristimo i na kraju uništavamo ili – kada je riječ o ljudskim bićima – ubijamo.”[3] Mnogi danas ljude smatraju poput stvari, iskoriste ih, odbace ili možda čak ubiju. “‘Mjerom kojom mjerite, vama će se mjeriti.’ Pogled kojim obuhvaćam drugoga odlučuje o mojoj čovječnosti. Mogu ga tretirati jednostavno kao stvar, zaboravljajući njegovo i moje dostojanstvo.”[4] “Etičko priznanje svetosti života i zauzimanje za njegovo očuvanje zahtijevaju vjeru u stvaranje.”[5] Ako netko ne prizna Stvoritelja i stvaranje, teško će moći priznavati svetost života. Ratzinger dalje citira: “Stari kršćanski spis Pismo Diognetu: ‘Doista, kršćani se ne razlikuju od drugih ljudi ni po teritoriju, ni po jeziku, ni po načinu života. Stanuju u grčkim ili barbarskim gradovima, kako je koga sudba dopala, te prilagođavajući se mjesnim običajima u odijevanju, hrani i svemu ostalomu življenju, pružaju primjer čudesna zajedničkoga života koji je – kako svi priznaju – nevjerojatan. Nastanjuju svoju domovinu, ali kao da su stranci; vrše sve dužnosti kao građani, a sve podnose kao stranci. Njima je svaka tuđa zemlja domovina, a svaka domovina tuđina. Žive u tijelu, ali ne po tijelu. Borave na zemlji, ali su građani neba. Poštuju utvrđene zakone, ali svojim načinom života nadilaze te zakone. Ljube sve, a svi ih progone. Da kažemo jednom riječju, kršćani su u svijetu ono što je duša u tijelu. Duša ljubi tijelo, koje ju mrzi, i udove: i kršćani ljube one koji ih mrze. Duša je zatvorena u tijelu, ali ona uzdržava tijelo: i kršćani su u svijetu kao u zatvoru, ali oni uzdržavaju svijet. Bog im je dodijelio tako visoko mjesto; nije im dopušteno napustiti ga.”[6] “Nisu sve religije ‘vjera’.”[7] Religija je ono izvanjsko, a vjera ono nutarnje raspoloženje prema Bogu i svemu Božjemu. “Živimo u mreži nepoznanica u koje imamo povjerenja.”[8] U mnogo ljudi i stvari oko nas imamo povjerenje, iako o tomu često ne znamo ništa. “Nitko ne može tvrditi kako, u užemu smislu, ‘znade’ da Bog ne postoji.”[9] Zato svoj doživljaj Boga i zovemo vjerom. “Proglašavanje ‘znanstvenoga ateizma’ apsurdna je tvrdnja.”[10] “Bog nije za čovjeka samo teorijski problem.”[11] Od toga “teorijskog problema” čovjeka još više zanima konkretna prisutnost Boga u ovomu svijetu. “Ili živjeti kao da Bog ne postoji ili živjeti kao da Bog postoji.”[12] Prema tomu, svaki se čovjek opredjeljuje prema Bogu. “Nema nikakve vrjednote koja bi čovjeka mogla poduprijeti, nema više norma koje se ne smiju prekršiti. Jedino što vrijedi jest ja i sadašnji trenutak.”[13] To je pogubno razmišljanje čovjeka Zemljanina. “Kada čovjek postavi svoj egoizam, svoj ponos i svoju komotnost iznad zahtjeva istine, na kraju nužno sve biva postavljeno naglavce.”[14] “Ono što je protiv prirode postaje normom; čovjek koji živi protiv istine, živi i protiv prirode.”[15] “Na početku svega toga nalazi se negacija istine u korist komotnosti ili, bolje, profita.”[16] “Uvijek iznova možemo pratiti pobjedu profita nad istinom, iako tračak istine i njoj svojstvene snage nikada potpuno ne iščezava, nego naprotiv nastavlja živjeti u često iznenađujućim oblicima posred džungle pune otrovnih biljaka.”[17] “Moć i profit vrše nasilje nad nama.”[18] Ratzinger citira sv. Tomu: “Nevjera je protivna naravi.”[19] “Znanje drugoga postaje moje znanje.”[20] “Nitko ne zna sve, ali svi zajedno znamo ono što je nužno znati.”[21] “Odnos s Bogom povezan je s našom braćom i našim sestrama.”[22] “‘Sveci’ nisu samo osobe koje su eksplicitno kanonizirane.”[23] “Mi smo prije svega vjernici ‘iz druge ruke’.”[24] “Vjernik bi morao biti opozicijska snaga protiv sila koje drže istinu zasužnjenom, protiv zida predrasuda koji sprječava gledanje Boga.”[25] “Započni s ludošću vjere i doći ćeš do spoznaje. Ta ludost jest mudrost: put istine.”[26]
Božo Goluža (priredio)
[1] Joseph Ratzinger, Kršćanstvo i kriza kultura, Verbum, Split, 2008., str. 53.
[2] Isto, str. 56.
[3] Isto.
[4] Isto.
[5] Isto, str. 57.
[6] Isto, str. 58-59.
[7] Isto, str. 63.
[8] Isto, str. 66.
[9] Isto, str. 70.
[10] Isto, str. 71.
[11] Isto, str. 72.
[12] Isto.
[13] Isto, str. 77.
[14] Isto, str. 78.
[15] Isto.
[16] Isto, str. 79.
[17] Isto, str. 81.
[18] Isto, str. 82.
[19] Isto.
[20] Isto, str. 83.
[21] Isto.
[22] Isto, str. 85.
[23] Isto, str. 87.
[24] Isto, str. 89.
[25] Isto, str. 91.
[26] Isto, str. 94.
Izvor: Crkva na kamenu