Romano Guardini, Konac novoga vijeka, Split, 2002.
“Politika je uvijek bila povezana s nepravdom” (str. 35). Zasigurno se s ovom konstatacijom možemo složiti. U našemu društvu kao da pravda i nepravda, istina i neistina nisu ključni termini za funkcioniranje bilo koje zajednice. Danas, a nije bilo drukčije ni kroz čitavu povijest, kako pojedinci tako i gotovo cijeli svijet očaran je riječima: moć, bogatstvo, društveni utjecaj i slava. Upravo je ovo poslužilo sotoni kao mamac za napastovanje Isusa Krista. Isus je odbio tu ponudu! Ali na žalost, mnogi čeznu za tim sotonskim obmanama.
U novom vijeku “Bog gubi svoje mjesto, a s njime ga gubi i čovjek” (str. 48). I ovdje se možemo vratiti na sami početak ljudskoga roda. Ta, je li i Adam mislio postati velik kao Bog (Post 3,5). I u naše vrijeme čovjek je ustao na Boga, želi ga skinuti s prijestolja i sebe instalirati na to mjesto. Čovjek se igra Boga. Posljedica te igre uvijek je jasna: Ako Bog u ljudskome srcu izgubi svoje mjesto, nema više ni čovjeka.
“Čovjek više ne doživljava svijet kao nešto gdje se osjeća siguran” (str. 57). Jedna od stvari za kojom čovjek po svojoj naravi čezne jest sigurnost. Ona zapravo nikada nije bila na nekoj zavidnoj razini, ali ovo što se danas događa uistinu je zastrašujuće. Sigurnosti je sve manje, a čovjek se osjeća bespomoćnim i ne vidi gdje bi mogao naći “sklonište”. Ipak, kuda god pošao, čovjekova sigurnost jedino je u Božjem okrilju.
“Čovjek bez osobnosti biva usmjeravan” (str. 61). Čvrst pojedinac, izgrađen karakter nikako ne odgovara onima koji žele čovječanstvo usmjeravati i kontrolirati. Njima je masa najpogodnija za manipulaciju, a najpogodnije sredstvo za te planove jesu masmediji.
“Ljudi se tretiraju kao objekti” (str. 62). Iako se svi pozivaju na humanizam i ljudska prava, možda nikada u povijesti čovjek nije bio tretiran kao objekt kao u ovo moderno vrijeme. Guardini govori o ne-humanu čovjeku i ne-prirodnoj prirodi. Ovo su kontradikcije u sebi, ali bez obzira na to, one su naša današnja stvarnost.
“Novovjeki čovjek uvjeren je da tek sada stoji pred stvarnošću” (str. 75). Moderni je čovjek sebe dobrano precijenio. U isto vrijeme izražava neke vrste prijezir prema raznim povijesnim razdobljima, smatrajući ih nedostojnima čovjeka. Vjera u napredak, pogotovo onaj tehnički, dotle je izbezumila čovjeka da je i ne videći postao robom vlastita napretka. U “blještavilu sjaja” koji ga okružuje, ne vidi u kakav je mrak upao.
Guardini kaže: “Mi više ne dijelimo taj stav, naprotiv, mi sve jasnije spoznajemo da je novi vijek bio u zabludi” (str. 76). Mnogi ovo vide pa i priznaju, makar na teoretskoj razini, ali u praksi teško se mirimo s ovom činjenicom. Cijela je civilizacija postala zarobljenicom te teške zablude. Gdje je izlaz? Čini se da za civilizaciju kao takvu izlaza nema, ali zato svaki pojedinac za sebe može zauzeti neku odstupnicu i pokušati živjeti život dostojan čovjeka, a ne samo kao dio mase bez razmišljanja prihvaćati sve ponude novoga vremena.
Božo Goluža
Izvor: Crkva na kamenu
