Benedikt XVI., Misli o obitelji, Verbum, Split, 2011. “Obitelj je ustanova koja se nalazi između pojedinca i društva i ništa je ne može potpuno nadomjestiti” (str. 39). “Obitelj je narodima nužno dobro, neophodan temelj društvu i veliko blago supružnicima tijekom čitava njihova života” (str. 39). “Obitelj je nezamjenjiva za osobnu vedrinu i za odgajanje djece” (str. 41). “Obitelj je škola čovječnosti” (str. 42). “U zdravu obiteljskomu životu doživljavaju se neke temeljne sastavnice mira: pravednost i ljubav između braće i sestara, uloga autoriteta izražena preko roditelja, služenje s ljubavlju slabijim članovima jer su maleni, bolesni ili stari, međusobno pomaganje u životnim potrebama, spremnost na prihvaćanje drugoga i, ako je potrebno, na praštanje. Zato je obitelj prva i nezamjenjiva odgajateljica za mir” (str. 43). Mi danas živimo u svijetu izvrnute logike i izvrnutih načela. Pojedinci i čitave skupine ustale su na obitelj, žele je srušiti, uništiti, a u isto vrijeme govore o miru. Znači, borba protiv obitelji u isto vrijeme jest i borba protiv mira. “Obitelj živi u miru ako se svi njezini članovi podvrgavaju općemu pravilu; ono je tu da spriječi svaki sebeljubivi individualizam i združi pojedince, pospješujući skladan suživot i svrhovitu radišnost” (str. 43). Individualizam i sebičnost najveće je zlo koje upropaštava obitelj i cijelo društvo. “Obiteljska mi se slavlja čine veoma važnima” (str. 46). U obiteljskim slavljima treba imati mjeru. Ta se slavlja često pretvore u nešto što s obiteljskim slavljem nema nikakve veze. Zar je obiteljsko slavlje 500 svatova? Zar je obiteljsko slavlje 200 ljudi na ručku nakon krizme ili svete pričesti? “Pogibeljni i kontraproduktivni izgledaju oni projekti koji idu za tim da se drugim oblicima zajednica dadne pravni status koji im ne pripada” (str. 50). Protunaravne zajednice ruše i obitelj i društvo. “Moderni je duh izgubio orijentaciju” (str. 61). Najgore što se čovjeku može dogoditi jest gubljenje orijentacije. Ne zna ni kud je pošao ni gdje je došao. Glavinja svijetom bez ikakva cilja. “Odgojiteljskomu djelovanju danas osobito podmuklu preprjeku predstavlja svekoliki relativizam u našemu društvu i kulturi koji, ništa ne priznajući kao konačno, kao posljednju mjeru postavljaju vlastito ‘ja’ s njegovim željama i pod prividom slobode svakome postaje svojevrstan zatvor” (str. 64). Najgori oblik uhićenja jest kada čovjek sam sebe uhiti i strpa se u zatvor. Tu obično pomoći nema, jer misli da uživa slobodu. “Zbog svojih odgojnih mogućnosti sredstva društvenoga priopćavanja imaju posebnu odgovornost u promicanju poštovanja prema obitelji, u predstavljanju njezinih očekivanja i prava, u isticanju njezine ljepote” (str. 65). Kada se sve sabere i oduzme, čini se kako bismo morali zaključiti da sredstva društvenih priopćavanja danas više služe zlu negoli dobru. “Prečesto se sloboda predstavlja kako neumorna potraga za užitkom ili za novim iskustvima. To je osuda, a ne oslobođenje!” (str. 66).
Božo Goluža (priredio)
Izvor: Crkva na kamenu
