Pouke i misli velikoga Ratzingera

Odsutnost straha Božjega početak je svake ludosti

I dalje se družimo s knjigom O vjeri, nadi i ljubavi. “Pozitivna bit neke stvari otvara nam se ispravno tek onda kada smo shvatili njezine suprotnosti.”[1] Tek kada vidimo čovjeka bez ruke, shvatimo što znači imati zdrave ruke. “Dva su stava oprečna nadi: očaj i uznositost.”[2] Znali smo da je očaj suprotan nadi, ali ovdje vidimo da je i uznositost protivna nadi. “Zabranjeni užitci gube svoj sjaj u trenutku kada više nisu zabranjeni.”[3] U nas postoji ona izreka o zabranjenu voću. Ta izreka svoj korijen vuče iz raja zemaljskoga i Evine i Adamove jabuke. “Postoji danas neobična čovjekova mržnja naspram svoje vlastite veličine.”[4] Ovo nam izgleda nelogično. Izgleda nam da čovjek nikada sebe nije volio kao danas. Očito se varamo. Veličina čovjekova nije u onomu što ima, nego u onomu što jest. Velik je onaj čovjek koji u sebi sačuva sliku Božju. “Društvo čiji javni poredak dosljedno određuje agnosticizam nije slobodno društvo, nego očajno društvo, obilježeno čovjekovom tugom.”[5] Unatoč ovomu, u hrvatskom društvu neki se ponose svojim agnosticizmom (bezvjerstvom). Autor citira Tomu Akvinskoga: “Nijedan čovjek ne može prebivati u žalosti”, i onda dodaje: “no, ako je na dnu duše žalost, nužno dolazi do stalna bježanja duše od same sebe.”[6] I ovdje je žalost suprotna nadi. “Od kršćanske se egzistencije uvelike očekuje da nam daruje ono sasvim-drugo, ono što nigdje ne možemo naći, zdravo društvo i ozdravljenje vlastite nutrine.”[7] Ako nismo znali zašto nam je društvo bolesno, evo nam odgovora – bolesna nam je vlastita nutrina. “Golema se mržnja, koja danas ključa u nekim terorističkim skupinama, uopće ne može razumjeti bez ove prisile da se gazi savjest i sve ono što podsjeća na njezinu poruku.”[8] Najgore od svega jest to što se te terorističke skupine pozivaju na Boga i tako samome Bogu pripisuju mržnju. “Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav” (1 Iv 4,8). “U naše vrijeme,  koje je čovjeku oduzelo strah za spasenje i strah od grijeha i tako ga navodno oslobodilo straha, poput korova rastu novi strahovi i višestruko poprimaju oblik kolektivne psihoze: strah od biča velikih bolesti koje razaraju čovjeka, strah od posljedica naše tehničke moći, strah od praznine i besmislenosti egzistencije.”[9] “Svi su ovi strahovi maske straha od smrti, užasa pred konačnošću našega bića. Takva se vrsta straha i užasa pojavljuje kada se s Beskonačnim susrećemo sa strahom, umjesto s ljubavlju, i kada mislimo da smo se toga straha otresli nakon što smo zanijekali Boga.”[10] “Tko ljubi Boga, zna da postoji samo jedna istinska prijetnja za čovjeka: opasnost da izgubimo Boga.”[11] “Čovjek pojedinac stvara sliku o sebi, ‘privid’ kojim se želi potvrditi u mišljenju drugih.”[12] Često nam je stalo da drugi o nama misle sve najbolje, iako smo uložili mnogo truda da zakamufliramo svoje pravo lice. “Čitav život jednoga društva, političke i osobne odluke mogu počivati na diktaturi neistine: onoga kako se stvari predstavljaju i o njima se izvješćuje, umjesto same stvarnosti. Tako čitavo društvo može otpasti od istine i upasti u zajedničku obmanu, u ropstvo neistine.”[13] Kada netko kritizira medije što manipuliraju istinom, novinari se nađu uvrijeđeni, kao, eto, oni su uvijek krivi. Dobro znaju medijski djelatnici kako vrlo često u javnom prostoru caruje čista laž, ili poluistina koja je još opasnija od laži. Da, čitava su društva otpala od istine, te žive u obmani i ropstvu neistine. “Možda nam teško pada praktički povezati sa svojim životom riječi Pisma da je strah Božji početak mudrosti. No, ako preokrenemo riječi, odmah nam se razotkriva njihov praktični sadržaj: odsutnost straha Božjega početak je svake ludosti.”[14] “Ljubav se odnosi na osobu kakva jest, uključujući i njezine slabosti.”[15] “Opraštanje je iscjeljenje dok je odobravanje zla uništenje osobe. U jednome totalitarnom sustavu netko je sačuvao svoju kožu, a možda i svoj položaj, ali uz cijenu izdaje prijatelja ili izdaje svoga uvjerenja, svoje duše.”[16] Oproštenje liječi dušu, ali zlo se nikada ne može odobriti. Na žalost, i nakon pada komunističke strahovlade u nas su mnogi protagonisti toga poretka zadržali svoje položaje, a do njih su došli izdajom prijatelja, svoga uvjerenja i prodajom svoje duše. Umjesto kajanja mnogi od njih i danas nastupaju s pozicija moći i brane ne samo svoje uvjerenje, nego pokušavaju braniti neobranjivo – brane zločinački komunistički sustav i njegova “dragoga vođu”.

Božo Goluža (priredio)

[1] Joseph Ratzinger, O vjeri, nadi i ljubavi, Verbum, Split, 2014., str. 82.

[2] Isto.

[3] Isto, str. 84.

[4] Isto, str. 85.

[5] Isto, str. 88.

[6] Isto, str. 89.

[7] Isto, str. 90.

[8] Isto, str. 91.

[9] Isto, str. 96.

[10] Isto.

[11] Isto, str. 96-97.

[12] Isto, str. 97.

[13] Isto, str. 98.

[14] Isto, str. 99.

[15] Isto, str. 104.

[16] Isto, str. 105.

Izvor: Crkva na kamenu