Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.), Dogma i navještaj, KS, Zagreb, 2011. “Čovjekov je grijeh u tomu da on u konačnici u svemu traži sebe samoga” (str. 162). Sebičnost, egoizam izvor je svakoga zla. “Ljubav koja hoće zamijeniti pravednost nije ljubav; ali postaje još jasnije da je pravednost, koja ljubav hoće učiniti suvišnom, fantom Sotone” (str. 194). Vidimo kako je selektivan pristup ćudoređu neprihvatljiv. Tek kada prihvatimo i usvojimo sve krjeposti, možemo reći da smo na pravome putu. Ljubav bez pravednosti bila bi “mjed što ječi”, a pravednost bez ljubavi bila bi samo “cimbal što zveči” (1 Kor 13,1). “Polovično srce ništa ne koristi. Kršćaninov odgovor na današnje probleme ne može biti u tomu da napola vjeruje, a napola dopušta da ga vuče svijet iz kojega ne može istupiti” (str. 196). Najveći problem današnjih kršćana upravo je polovičnost. “Čovjek jest i ostaje biće u kojemu ne gladuje samo želudac, nego i duh i srce; biće koje u sebi ne nosi samo glad za jelom, nego i glad za smislom, ljubavlju, beskonačnošću, i koje bez ovih uistinu ljudskih, odnosno – točnije rečeno – božanskih darova ne može živjeti” (str. 199). Problem je u tomu što je čovjek sklon glad za smislom poistovjetiti s gladi za jelom. “Tri osobe koje postoje u Bogu nisu supstance koje stoje jedna pored druge, nego su stvarni, realni odnosi, i ništa drugo nego to” (str. 207). “Biblija bi bez Crkve bila samo književna zbirka” (str. 227). “Krštenje nije liturgijska igrarija, nego svečani crkveni oblik egzistencijalne odluke koja se odnosi na biti-kršćanin” (str. 228). Svjedoci smo kako ponekada svečane proslave prekriju bit i važnost sakramenata, a običaji zamijene vjeru. “Vjera će uvijek iznova biti kritika onoga što se smatra sigurnim” (str. 228). Ako malo bolje razmislimo, cijeli svijet, svekoliki ljudski život počiva na vjeri, odnosno povjerenju. Ovozemaljske sigurnosti gotovo i nema. “Specifična posebnost demonskoga jest njegova bezličnost, njegova anonimnost. Ako se pitamo je li đavao osoba, trebalo bi ispravno odgovoriti da je on ne-osoba, razgradnja, raspad osobe, te mu je stoga svojstveno da nastupa bez lica, da je neraspoznatljivost njegova stvarna jakost” (str. 229-230). Zlo nam se često pokazuje i prikazuje zamaskirano plaštem nekakve “dobrote”. Kada bi se zlo pokazivalo kao zlo, bilo bi odmah odbačeno, ali njegova neraspoznatljivost čini ga “uspješnim”. “Kada svi ljudi budu imali sve što sebi žele, još dugo ne će biti sretni. Naprotiv, današnji zapadni svijet dokazuje da su upravo tada potpuno nesretni, da tek tada počinju njihovi problemi. Čovjek se ne može spasiti kruhom i novcem” (str. 252-253). Starozavjetni mudrac moli: “Bože, ne daj mi siromaštva ni bogatstva: hrani me kruhom mojim dostatnim; inače bih, presitivši se, zatajio tebe i rekao: ‘Tko je Bog?’ Ili bih, osiromašivši, krao i oskvrnuo ime Boga svojega” (Izr 30,8-9). “Čovjeku je potreban smisao ništa manje nego kruh” (str. 253). Čovjek mora i kruh pretvoriti u smisao, a ne obratno. “Novcem se može kupiti mnogo toga, ali se ne može kupiti duh nesebičnosti i služenja” (str. 253). Kada nestane duha nesebičnosti i služenja, nastupa – pakao. Novcem se može kupiti pakao, ali ne i raj. “Ničemu ne koristi Crkva koju sami izgrađujemo, koja se odvaja od svojih duhovnih temelja. I obrnuto: ništa manje ne bi trebalo postati jasno da je Crkvi potrebno naše zalaganje u borbi za pravi plod na njezinoj njivi, i da je to zadaća za čitavo čovječanstvo” (str. 255). Kriza današnjega kršćanstva, današnje Crkve proporcionalna je njezinoj odvojenosti od duhovnih temelja. “Nigdje čovjek nije toliko otuđen samomu sebi i drugomu kao u bučnome metežu neke manifestacije, nigdje nije toliko blizu sebi samomu i drugima kao u zajedničkoj šutnji, koja se otvara za riječ ispunjenu smislom” (str. 266). Čini se kako današnji čovjek voli buku, metež i manifestacije, pa kada mu toga ponestane, u svome stanu i automobilu pojača glazbu, a kada pješači u uši stavi slušalice kako bi buka bila konstantna. Vremena za šutnju i razmišljanje tu nema. “Briga za život nužno uključuje i susret s fenomenom smrti” (str. 273). Čovjek koji ne razmišlja o smrti ne živi realan život. “Krštenje znači povezivanje naše smrti s Kristovom smrću” (str. 282). “Stajalište kršćanina nije negacija žalosti, dakako nije ni neutješnost, nego utješena žalost” (str. 286). Kršćanin je žalostan zbog smrti drage osobe, ali mu vjera pruža dostatnu utjehu. “Onaj tko pred sobom više ne vidi nikakvu budućnost, više ne može podnijeti ni sadašnjost” (str. 288). Samoubojstvo je posljedica zamračenoga pogleda u budućnost. “Čovječanstvo je uvijek daleko više živjelo od svoje budućnosti nego od svoje sadašnjosti” (str. 292). Zapravo, sva čovjekova aktivnost usmjerena je prema budućnosti.
Božo Goluža (priredio)
Izvor: Crkva na kamenu
