Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.), Bog Isusa Krista, Razmatranja o Trojedinom Bogu, KS, Zagreb, 2010. “Križ nije ostao zadnja Božja riječ u Isusu Kristu. On nije ostao u grobu. Uskrsnuo je, a preko Uskrsloga nam Bog govori” (str. 42). Bog i s nama ima svoj plan. I naš životni križ nije zadnja riječ našega Boga. “Pogrješna je slika Boga, okrutnoga Boga, koji traži krv svoga vlastitog Sina” (str. 43). Priča o “okrutnomu Bogu” izvrtanje je činjenica. Bog je ljubav (1 Iv 4,8.16). Sve što čini, iz ljubavi čini, a njegov križ jest stablo života. “Bog ne želi stvari, nego čovjekove uši: njegovo slušanje, njegovu poslušnost” (str. 52). Sve što Bog od čovjeka traži, ne traži radi samoga sebe, nego radi čovjekova dobra. “Dijete ne posjeduje ništa. Ono živi od drugih i slobodno je upravo zato što nema ni moći ni posjeda” (str. 58). Znači, sreću čovjek ne može postići posjedovanjem nečega, nego življenjem slobode. Sloboda i sreća idu zajedno. “Posjed i moć su dvije velike čovjekove napasti. On može postati zarobljenik svoje imovine i svoju dušu prilijepiti za nju” (str. 58). Svaka napast čovjeku prijeti nesrećom. Čovjek lako postane zarobljenik svoga posjeda, svoje društvene moći i društvenoga “ugleda”. Na ove napasti nitko nije imun, pa ni ljudi u Crkvi. “Većina kršćana mora živjeti u ‘poganskoj Galileji'” (str. 62). Ta “poganska Galileja” svakim se danom širi, pa je zahvatila čitavu zapadnu hemisferu. “Novi zavjet ne započinje ni u hramu ni na svetom brdu, nego u Djevičinoj kućici” (str. 63). Raskoš, pa ni ona crkvena, Boga ne “impresionira”. Bogu je najdraža poniznost i skromnost. “Antikrist se služi maskom Krista” (str. 64). Sotona se čovjeku nikada ne predstavlja kao sotona. Njegovo je lice uglađeno, a riječi ugodne za slušanje. Čovjek mora biti mudar kako bi prepoznao prijevaru. “Biti čovjek znači: biti za smrt. (…) Živjeti u ovom svijetu znači umrijeti” (str. 67). Da, rodivši se čovjek zna da će umrijeti, ali biti čovjek u pravom smislu riječi znači i: biti za vječnost! “Sin je uistinu Sin. Za to su umirali mučenici, od toga žive kršćani svih vremena” (str. 74). Vjera u Sina Božjega (rođena od Djevice, raspeta i uskrsnula) za kršćanina je ispunjenje svih nadanja, to je snaga od koje i za koju kršćanin živi i umire. “Čovjek koji sebe pretvara u boga, gubi i Boga i sebe” (str. 75). Želja “biti kao Bog” (Post 3,5) čovjeka svrstava u društvo sotone. “Dva čovjeka, koja istovremeno promatraju svijet, rijetko vide isto. Gledanje je uvijek nešto što izlazi i iz čovjekove nutrine” (str. 81). Nije problem subjektivno gledanje na svijet, nego se problem javlja kada to subjektivno pokušavamo pretvoriti u objektivno, ili još gore u apsolutno. “Darivanje, davanje samoga sebe, za nas ljude uvijek znači i križ. Tajna Trojstva u svijetu se prevodi u tajnu križa: tu je plodnost iz koje dolazi Duh Sveti” (str. 91). Svako davanje jest križ, ali svako davanje jest i radost. Slijedi zaključak: svaki križ u konačnici jest radost. “Antikrista se može prepoznati upravo po tomu što govori u svoje ime” (str. 91-92). Eto razloga da se dobro zamislimo govorimo li i mi katkada u svoje ime – bez poslanja. “Duh Sveti je onaj koji gradi. A ondje gdje se razgrađuje, gdje raste ogorčenost, zavist i neprijateljstvo, nije Duh Sveti” (str. 93). Raditi na uređenje Crkve, opće i partikularne, znači graditi s Duhom Svetim, a udarati Crkvu, na bilo koji način, svjesno ili nesvjesno, znači razgrađivati zajednicu Kristovih vjernika. U toj “raboti” zasigurno ne sudjeluje Duh Sveti, i to bez obzira na to što se razgraditelji predstavljaju graditeljima.
Božo Goluža (priredio)
Izvor: Crkva na kamenu
