Pravednost se sastoji u praštanju

Već duže vremena družimo se s istom knjigom. To i zaslužuje uvijek aktualno djelo Josepha Ratzingera Uvod u kršćanstvo. “Ni izdaleka nije kršćanin onaj koji samo računa koliko i što sve mora učiniti.”[1] “Onaj koji želi sve izračunati taj je farizej a ne kršćanin.”[2] “Kršćanin je onaj čovjek koji je svjestan toga da u svakom slučaju živi od milosti i da se prema tome sva pravednost sastoji samo u tome da i on osobno bude milostiv.”[3] “Nepravedan je onaj tko je proračunat i sebe smatra pravednim.”[4] “Pravednost se sastoji u praštanju.”[5] “Krist je očevidni dokaz beskrajne Božje rasipnosti. Bog ne mjeri svojih darova. On je neshvatljivom rasipnošću potrošio ne samo jedan čitav svijet, nego i sebe sama, da bi priveo spasenju zrnca prašine, čovjeka.”[6] “Ludost ljubavi može razumjeti jedino onaj koji ljubi.”[7] “Razgovor Boga s čovjekom i njegova briga za svijet dosegli su svoj cilj u čovjeku Isusu, koji je Bog.”[8] “Nakana razgovora nije ispunjena saopćenjem maksimalne količine spoznaja, nego onda kada se kroz riječ očituje ljubav i kad se u njoj susretnu dvije osobe.”[9] Ovo vrijedi i za međuljudski razgovor i za razgovor čovjeka s Bogom. Naime, često jedni drugima govorimo mnogo, a taj govor ne ispunja svoju svrhu, ne govorimo iskreno i u razgovoru tražimo svoj interes. Isto vrijedi i za razgovor s Bogom. Molitva bi trebala biti susret dviju osoba, a ne samo nabrajanje nekakvih molitvenih formula. “Razgovor znači sjedinjenje.”[10] Ratzinger citira K. Rahnera koji kaže: “U Isusu Bog i svijet postali su jedno.”[11] Ratzinger dalje nastavlja: “Kršćanin je uvjeren da povijest korača naprijed.”[12] “Nerazrješivost braka moguće je u stvari shvatiti i ostvariti jedino ako vjerujemo u neuništivu Božju odluku da kroz Krista ‘sklopi brak’ s čovječanstvom.”[13] “Čovjek ne dolazi samom sebi onim što čini, nego po onome što prima. On mora čekati poklon ljubavi, a ona je dar.”[14] Zato nam je potrebna milost Božja kao dar. “Potpuni čovjek biva voljen i dade se voljeti.”[15] Kako je teško biti ateisti, ne prihvaćati Božju ljubav i ne uzvraćati ljubav Bogu. “Pravi kršćanin nije konfesionalni stranački drug, nego onaj koji je kroz svoje kršćanstvo zaista postao čovječnim. Pravi kršćanin nije onaj koji se ropski pridržava nekakva sustava normi a isključivo mu je stalo do sebe sama.”[16] Znači, to što ispunjavamo norme i što smo nominalno pripadnici Crkve, ne čini nas boljima, ne čini nas Kristovim sljedbenicima, jer time ne postajemo čovječniji. Za to je potrebno puno više. “Vjera i ljubav međusobno se uvjetuju i traže.”[17]