Kroza svoju dugu povijest Crkva je doživjela razne uspone i padove. I u teškim trenutcima bila je svjesna Kristova obećanja da je ni vrata paklena ne će nadvladati (Mt 16,18), ali to nije značilo da vodstvo Crkve i njezini ostali članovi mogu bez osobnog angažmana mirno promatrati što se događa i u Crkvi i u svijetu. Nakon raznih posrtaja, uvijek se ukazivala potreba obnove Crkve, i to in capite et in membris (u glavi i u udovima). Glasan poziv pa i vapaj za obnovom Crkve u svim njezinim dimenzijama javljao se više puta. Susrećemo ga u vrijeme Velikoga zapadnog raskola (1378.-1417.). U to doba najprije su bila dvojica, a onda i trojica papa. Rekli bismo, opći kaos. Međutim, ni u to vrijeme nije nedostajalo svetih osoba koje su svojim životom i djelovanjem pokušavale Crkvi donijeti mir i jedinstvo. Crkva je uspješno i bez nekih većih gubitaka prebrodila ovu veoma tešku situaciju. No, postignuto jedinstvo nije jamčilo i reformu Crkve. Reforma je izostala, a kriza se ponovo produbljivala.
Ravno stotinu godina od završetka Velikoga zapadnog raskola pojavio se (1517.) Martin Luther sa svojim zahtjevima za obnovom Crkve. Problemi su se gomilali, mogli bismo reći stoljećima, a nije bilo dovoljno snage, mudrosti i odlučnosti uhvatiti se u koštac s devijacijama razne vrste. Reforma je izostala ili je kasnila, a problemi se produbljivali i množili. Nekakav svoj odgovor na te probleme pokušali su dati protestantski reformatori. Reformacija je počela također s onim geslom: obnova Crkve in capite et in membris. Međutim, stvari su krenule “po zlu putu”, sve je izmaknulo kontroli, te je umjesto reforme provedena reformacija, odnosno revolucija u Crkvi. Reformacija nije uspjela osloboditi Crkvu od zastranjenja. S druge strane, dovela je u pitanje njezin dogmatski nauk i crkvene ustanove te je tako udarila na same temelje Crkve. Donijela je nasilan prevrat, tj. revoluciju u Crkvi u pravom smislu riječi, otvorivši vrata religioznom individualizmu i subjektivizmu, čiji su plodovi potpuno dozreli u prosvjetiteljstvu 17. i 18. stoljeća. Ovdje jasno valja reći, reformu Crkve mogu provesti samo sveci, a nikako menadžeri. Također, kriva, odnosno lažna duhovnost (kakvu je imao i Martin Luther) Crkvi ne donosi nikakvo dobro.
Današnja kriza Crkve vrlo je duboka, i to ne u prvom redu zbog onih problema o kojima mediji neprestano bruje, nego zbog relativizma i pomanjkanja duhovnosti i svih blagodati koje ona donosi. U 15. i 16. stoljeću reforma se odgađala pa nas je sustigla reformacija. Možda će se i današnjim kršćanima iščuđavati neke buduće generacije zašto se nije ozbiljnije ušlo u reformu Crkve u 20. i 21. stoljeću. Ta se reforma ne može izvesti nekakvim “tehničkim zahvatima”, nego ona uvijek dolazi s jačanjem istinske duhovnosti i njezinih plodova. Zato su kroz povijest pravi reformatori Crkve bili orijaši duhovnosti, poput sv. Benedikta, sv. Franje, sv. Dominika, sv. Ignacija Lojolskoga. Kozmetički, površni zahvati i formalizam ne mogu Crkvi donijeti nikakvu obnovu i riješiti je krize. Dubini krize treba odgovarati i dubina sanacijskih programa. Vjerujemo i nadamo se da ova današnja kriza nije nesavladiva i da ne će prouzročiti slične potrese kakve su izazvale razne krize kroz povijest, napose ona iz 16. stoljeća. Jasno, vremena nema napretek i što se prije počne ozbiljno shvaćati zadaća današnjih kršćana i hijerarhijskoga dijela Crkve, tim bolje za njezinu budućnost.
dr. Božo Goluža
Izvor: Crkva na kamenu
