Benedikt XVI., Misli o obitelji, Verbum, Split, 2011. “Slici monoteističkoga Boga odgovara monogamni brak” (str. 16). “Način na koji se ljubi Boga postaje mjera ljudske ljubavi” (str. 16). “Brak i obitelj zapravo nisu slučajna sociološka tvorevina, rezultat posebnih povijesnih i ekonomskih prilika. Naprotiv, pitanje ispravna odnosa između muškarca i žene svoje korijene ima u dubljoj biti ljudskoga bića i svoj odgovor može pronaći samo polazeći od te činjenice” (str. 17). Svesti obitelj na slučajnu sociološku tvorevinu i na ekonomiju znači izazvati krizu obitelji. To nam se upravo dogodilo. “Čovjek je duša koja se izražava u tijelu i tijelo koje oživljuje besmrtan duh” (str. 18). “Zakonodavstvo često pravi kompromis između različitih interesa: nastoje se ozakoniti privatni interesi ili želje koje nisu u skladu s dužnostima koje proizlaze iz društvene odgovornosti” (str. 18). Sebičnost je izvor svakoga zla. “Naravni je zakon jedini čvrsti bedem protiv samovolje vlasti ili varkâ ideološke manipulacije” (str. 19). Strašno je gledati i slušati kako se drsko i bezočno ustalo na naravni zakon. “Nijedan ljudski zakon ne može dokinuti pravilo koje je Stvoritelj zapisao, a da time društvo ne bude dramatično ranjeno u onome što tvori njegov osnovni temelj. To zaboraviti značilo bi oslabiti obitelj, kazniti djecu i budućnost društva učiniti neizvjesnom” (str. 19-20). Mešetare ovoga svijeta ovo uopće ne zanima. Štoviše, kao da imaju cilj srušiti osnovni temelj društva. “Kao što utjelovljenje Božjega Sina svoje pravo značenje otkriva u križu, tako i istinska ljudska ljubav sebedarje, ne može postojati ako želi izbjeći križ” (str. 21). Sav ljudski život počiva na žrtvi. Da bi netko nešto dobio, onaj drugi mora se toga odreći. “Od sedam sakramenata Bog je prvo ustanovio brak” (str. 23). I ovo je znakovito. “Sakrament braka nije iznašašće Crkve, on je doista ‘sustvoren’ s čovjekom kao takvim” (str. 23). U pitanju braka uvijek je bilo društvenih devijacija, ali to su bile devijacije, a ne nešto normalno i prihvatljivo, kako se nastranosti danas žele prikazati. “Brak je sakrament za spasenje drugih: poglavito drugoga, supruga, supruge, ali i djece te, napokon, čitave zajednice” (str. 28). Zato je brak, obitelj temelj svake ljudske zajednice. “Nerazrješivost braka ne proizlazi iz konačne obveze ugovornih strana, nego pripada naravi ‘snažne veze koju je Stvoritelj utvrdio'” (str. 30). Ugovori se mogu i smiju mijenjati, ali naravni zakoni ne. “Nasuprot subjektivističkoj i libertarijanskoj [libertarijanizam – sloboda činiti što želiš] relativizaciji iskustva spolnosti crkvena predaja jasno potvrđuje naravno-pravni karakter braka” (str. 30). “Iznimno je potrebno podupirati obitelj kako na kulturnome, tako i na političkome i zakonodavnom planu” (str. 37). “Bez pouzdanja u Boga, bez pouzdanja u Krista, koji nam daruje sposobnost vjerovanja i življenja, obitelj ne može preživjeti” (str. 37). “Obitelj utemeljena na braku tvori ‘baštinu čovječanstva’, temeljnu društvenu ustanovu; ona je životna stanica i stup društva, i to vrijedi i za vjernike i za nevjernike” (str. 38). Koliko god upirali svoje snage i pokušavali dokučiti koji je iskonski smisao borbe protiv obitelji, nemamo jasan odgovor. Zato nam se nameće zaključak da iza svega ipak ne stoji samo “zao čovjek”, nego da su se u cijeli slučaj uplela Vrhovništva, Vlasti i Sile (usp. 1 Kor 15,24).
Božo Goluža (priredio)
Izvor: Crkva na kamenu
