Sjedinjenje Boga i čovjeka jest nebo

Nastavljamo s mislima Josepha Ratzingera iz knjige Uvod u kršćanstvo. “Kršćanska vjera i ‘religija u granicama čistog uma’ ne idu skupa”.[1] Često zaboravimo da je vjera predanje Bogu i pouzdanje u njega, a religiju obično svedemo na običaje, što s vjerom i nema neku veliku poveznicu. “Pojmovi ‘gore’ i ‘dolje’ relativni su. Ne postoji neka apsolutna središnja točka. Zemlja to nije, pa se ne može govoriti o ‘gore’ i ‘dolje’. Nema više prostorno shvaćene trostupnjevitosti svijeta.”[2] Obično raj zamišljamo kao nešto iznad nas, a pakao nešto u bezdanu dubina. Kako i sam Ratzinger kaže, raj je stanje života s Bogom i u Bogu, a ne neki prostor. “Raj, čistilište i pakao ne obuhvaćaju tri kozmička stupnja, ali zato obuhvaćaju tri metafizičke dimenzije.”[3] “Silazak u pakao (podzemlje) ne smijemo shvatiti u doslovnom smislu.”[4] “‘Silazak u pakao’ svraća nam pogled prema dubini ljudske egzistencije, koja seže do ponora smrti, do oblasti beskrajne samoće i uskraćene ljubavi.”[5] “Pakao je ono postojanje kojim se čovjek definitivno uskraćuje drugome, nije neka kozmografska datost, nego dimenzija ljudske naravi.”[6] “Ulazak na nebo upućuje prema drugoj krajnosti ljudske egzistencije. To je mogućnost da dođe u dodir sa svim ostalim ljudima, i to u dodiru s božanskom ljubavlju.”[7] “Ponor, pad koji zovemo paklom može sebi stvoriti samo čovjek sam. Pakao se zapravo sastoji u tome što čovjek ne želi ništa primati, nego hoće da bude potpuno sam sebi dovoljan. Pakao je izraz čovjekove zatvorenosti u samom sebi.”[8] “Pakao znači htijenje: biti sam.”[9] “Bit onoga ‘gore’ što smo nazvali nebom, jest u tome da se ono može jedino primiti. Nebo kao milost jest dar koji je naravi nadodan a koji joj po sebi ne pripada. Pakao jest samoća onoga koji ne želi to prihvatiti.”[10] “Nebo nije mjesto. Stvarnost koju zovemo nebom nastaje u prvom redu sjedinjenjem Boga i čovjeka. Nebo je susret ovih dvaju bića.”[11] “Susret Boga i čovjeka definitivno se zbio u Kristu.”[12] “Nebo je zatvoreno sve dotle dok se čovječanstvo pouzdaje samo u sebe.”[13] “Nebo nije nikada tek privatna sudbina pojedinca; ono je nužno i stvar ‘zadnjeg Adama’.”[14] “Vječnost nije bezvremenost, nego mogućnost kojoj je svojstvo da vlada svakim vremenom.”[15] “Bog nije sužanj svoje vječnosti: u Isusu on posjeduje vrijeme – za nas.”[16] “Svijet i čovjek nužno pripadaju jedno drugomu. Ne može se ni zamisliti čovjek bez svijeta niti svijet bez čovjeka. Čovjek bez svijeta je nemoguć, a i svijet bez čovjeka je nemoguć.”[17] “Postoji jedinstvo antropologije i kozmologije.”[18] “Stvarnost vjere u ponovni Kristov dolazak treba razumjeti kao vjeru u konačno sjedinjenje svega postojećega.”[19] “‘Objektivni duh’ uvijek potječe od subjektivnoga duha i ukazuje na osobu.”[20] “Čovjek, osoba, uvijek ima prednost pred pukom idejom.”[21] “Postoji sloboda koju ni milost ne dokida.”[22] “Svršetak svijeta ne ovisi o nama, on je u Božjim rukama.”[23] “Nepravda u svijetu nema posljednju riječ.”[24] “Ljubav koja bi narušavala pravdu, stvarala bi nepravdu.”[25]