Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.), Bog Isusa Krista, Razmatranja o Trojedinom Bogu, KS, Zagreb, 2010. “Postoji ono što je po prirodi ispravno, što prethodi našem zakonodavstvu, tako da ne može postati ‘pravo’ sve ono što ljudima padne na pamet. Mogu postojati zakoni koji – premda zakoni – ipak nisu ‘pravo’, nego nepravda” (str. 36). Ne samo u loše uređenim državama i društvima kao što je ovo naše, nego i u tzv. razvijenim demokracijama vidimo kako se pravom proglašava očita nepravda, nemoralni čini i nastrano ponašanje. “Upravo žudnjom za životom uništavamo vlastitu budućnost, sam svoj život predajemo u ruke smrti – to ne primjećujemo, ne želimo primijetiti” (str. 37). Industrijalizacija čovječanstva sve više uništava humanost. Čovjek je pao pod kotače stroja kojega je napravio i tako biva pregažen od vlastita proizvoda. Čežnja za poboljšanjem životnih uvjeta svakim danom zemlju pretvara u prostor nemoguć za život. Apsurd! “Vjera u Boga Stvoritelja je istovremeno vjera u Boga savjesti” (str. 37). Savjest je ogledalo u kojemu bismo trebali vidjeti sebe onakvima kakvi uistinu jesmo, ali na žalost skloni smo uljepšavati tu sliku o samima sebi, i to bez obzira što znamo da činjenice govore drukčije. “U savjesti poznajemo istinu” (str. 37). “Slika Božja je čovjek. Bog Starog zavjeta ne trpi nijednu drugu sliku. U hramskoj Svetinji nad svetinjama ne stoji kip Boga, kao u hramovima drugih naroda, nego samo prazno prijestolje, a kraj njega ploče s njegovom riječju i posuda s manom” (str. 38). “Hvala Bogu – Bog pokazuje svoje svjetlo preko ljudi. No, naše je iskustvo snažnije obilježeno onim suprotnim: čini se da čovjek u svojoj povijesti daleko više dokazuje postojanje demona, negoli dobrog Boga, a u najmanju ruku nekog dvoznačnog bića. Čovjek opovrgava Boga, na kojeg pokazuje stvoreni svijet. Možda ovdje leži stvarni razlog zašto dokazi za Boga u konačnici uvijek ostaju bez učinka: Čovjek izobličuje ono što kroz fuge stvorenoga prodire kao svjetlo. Uopće ne moramo podsjećati na tako strašna imena kao što su Neron, Hitler, Staljin” (str. 39). Osim velikih diktatora i masovnih ubojica svjedoci smo kako u svijetu djeluje velik broj manje poznatih zatornika koji uništavaju čovjeka i njegove svetinje. “Izraelova mudrost: patnja kazna za grijeh, a blagostanje nagrada za dobro” (str. 39). Znamo da patnja može biti spasonosna, a blagostanje nas može odvesti u propast. “Iza Jobova krika danas stoje milijuni, koji su bezimeno skončali u plinskim komorama Auschwitza, u tamnicama lijevih i desnih diktatura” (str. 40). Plinske komore Auschwitza zatvorene su, ali na žalost čovjekova patnja nije završila. “Gdje si, Bože? Tko si ti koji šutiš? Njegova zadnja riječ tek predstoji” (str. 40). Često čujemo pitanje: Gdje si, Bože? Postoji ona narodna: Bog ne plaća svakoga dana. “Optuživanje Boga najmanjim dijelom dolazi od patnika ovoga svijeta, a najvećim dijelom od sitih gledatelja koji nikada nisu patili” (str. 41). Istinski patnik najčešće svoju patnju predaje u Božje ruke, a nezasitne duše sklone su optuživati Boga za svaku sitnu nevolju. “Ljude se ne može vagati kao robu prema količini” (str. 41). Na žalost, mnogima je danas sve postalo roba, pa i sami čovjek. Od svih vrijednosti kao da je ostala samo zarada i profit. “Božja supatnja ima tijelo. Ona znači bičevanje, krunjenje trnjem, raspinjanje, grob” (str. 41). Eto, tako se Bog približio čovjeku. “Ljudi su iskusili da u dubini njihove patnje prebiva sam Bog, da su upravo u svojim mukama postali jedno s njime” (str. 42). “Raspeti nije uklonio patnju iz svijeta, ali je svojim križem promijenio ljude, okrenuo njihovo srce braći i sestrama patnicima, te tako i jedne i druge ojačao i očistio” (str. 42). Često od Boga tražimo da ukloni patnju iz ovoga svijeta, a sami nismo spremni učiniti ništa kako bi te patnje bilo makar malo manje.
Božo Goluža (priredio)
Izvor: Crkva na kamenu
