Nastavljamo druženje s knjigom Na putu k Isusu Kristu. “Ako teologija postane puko znanje o biblijskim tekstovima i povijesti kršćanske vjere, ali je okrenuta drugim životnim odlukama, onda ona ne služi vjeri, nego je uništava” (str. 102). Raskole i krivovjerja unutar kršćanstva nisu iznjedrili neuki ljudi, nego oni koji su dobro poznavali i Bibliju i povijest kršćanstva. Vjera se ne može svesti na puko znanje. “Oholost koja Boga hoće učiniti objektom i nametnuti mu naše ‘radne uvjete’ ne može naći Boga jer ona već pretpostavlja da Boga niječemo kao Boga stavljajući sebe iznad njega” (str. 104). Ne kaže se badava kako je oholost izvor svakoga zla. “Samo ona moć koja se podlaže mjerilu i sudu neba, tj. Boga, može postati moć za dobro. I samo ona moć koja je pod Božjim blagoslovom može biti pouzdana” (str. 106). Moćnici ovoga svijeta vrlo često toliko su “uznapredovali” u oholosti da se smatraju pravim božanstvima. Njihova moć obično uništava sve okolo sebe, a na kraju i sami nestanu u tome svome crnilu. “U svim stoljećima uvijek se iznova u mnogovrsnim oblicima pojavljivala ova kušnja da se vjera osigura moću i uvijek joj je prijetila opasnost da bude ugušena upravo u zagrljaju moći” (str. 107). Još i danas ponetko misli da Crkva treba ići ruku pod ruku s moćnicima ovoga svijeta. Zagrljaj moćnika ovoga svijeta vrlo je opasan za Crkvu. “Cijena stapanja vjere i političke moći u konačnici je uvijek ta da vjera stupa u službu moći i da se mora podložiti njezinim mjerilima” (str. 107). Ovosvjetski moćnici često manipuliraju vjerom, a sve u službi svoje politike i pridobivanja ljudi za svoju stranu, odnosno ideologiju. “Napasnik nije toliko neotesan da nam izravno predloži klanjanje đavlu. On nam samo predlaže da se odlučimo za ono što je razumno, za prednost planirana i organizirana svijeta u kojemu Bog može imati svoje mjesto kao privatna stvar, ali ne smije imati utjecaja na naše bitne nakane” (str. 108-109). Ponekada čujemo od nekih političara kako Crkva treba raditi svoj posao, a oni će raditi svoj, misleći pritom da se Crkva ne smije baviti društvenim, moralnim pa ni socijalnim pitanjima. Jasno, to je potpuno iskrivljeno razmišljanje o Bogu, vjeri i Crkvi. “U čitanju iz Ponovljenoga zakona se kaže: ‘Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću… život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj’ (Pnz 30,15.19). Izaberi život! Što to znači? Kako se to radi? Što je život? Po mogućnosti sve imati? Po mogućnosti sve moći, sve smjeti, ne priznavati nikakvu granicu osim granice vlastitih želja? Moći-sve-imati i moći-sve-činiti, neograničenost životnoga užitka, nije li to život? Ne čini li se to danas, kao i u svim vremenima, jedinim mogućim odgovorom? No, ako pogledamo na naš svijet, vidimo da ova vrsta života završava u đavolskome krugu alkohola, seksa i droge, da se ovim prividnim odabirom života drugoga mora promatrati kao konkurenta, a ono vlastito uvijek držati nedovoljnim. Ova vrsta života vodi ravno u nekulturu smrti, u zasićenost životom, u nevoljenje sama sebe, što ga danas posvuda opažamo. Sjaj ovoga izbora je đavolska varka. Jer on je protiv istine, jer čovjeka postavlja za Boga, ali lažnoga boga koji ne poznaje ljubav, nego jedino sama sebe i sve usmjerava na sebe. Mjerilo čovjeka je idol, ne Bog, u ovomu pokušaju da se bude Bogom…” (str. 111-112). “Tko je privezan uz sebe i hoće zagospodariti životom, živi mimo stvarnoga života” (str. 113). “Zašto zapravo postoji tako puno gladi u svijetu? Zašto djeca moraju umirati od gladi dok se drugi guše u preobilju? Zašto još uvijek siromašni Lazar mora uzaludno tražiti mrvice sa stola boga rasipnika, a da ne može prijeći njegov prag? Zacijelo ne zbog toga što zemlja ne bi mogla dati dovoljno kruha za sve. U zemljama Zapada daju se nagrade za uništenje plodova zemlje da bi se održale cijene dok ljudi drugdje gladuju. Čovjekov um je domišljat, stalno se otkrivaju nova sredstva uništenja kao novi putovi k životu. On je domišljatiji u tomu da u sve kutove zemlje dopremi goleme količine oružja za uništenje, nego u tomu da onamo donese kruh. Zašto sve ovo? Jer su naše duše slabo hranjene, jer je naše srce slijepo i tvrdo. Srce ne pokazuje put razumu. Svijet je u neredu jer je naše srce u neredu, jer mu nedostaje ljubav koja bi pokazala put prema pravednosti” (str. 115).
Božo Goluža (priredio)
Izvor: Crkva na kamenu
