Svijet živi od žrtve - Crkva na kamenu

Nakon kratke stanke nastavljamo s objavljivanjem poticajnih misli iz knjige Josepha Ratzingera Uvod u kršćanstvo. “Čovjek je biće koje živi u budućnosti. Ne bi mogao egzistirati kada bi najednom shvatio da je bez budućnosti.”[1] “Crkva i kršćanstvo usmjereni su prema čovjeku koji je društveno biće.”[2] “Kršćanstvo nije individualna nego društvena karizma.”[3] “Služiti cjelini znači da kršćanstvo upravo radi ovoga odnosa prema cjelini živi od pojedinca i za pojedinca.”[4] “Isusa iz Nazareta razapela je sredina – javno mnijenje.”[5] Iz ovoga vidimo koliko je važna sredina, odnosno javno mišljenje, a u isto vrijeme pokazuje se koliko je to javno mišljenje opasno za pojedinca pa i za čitave zajednice. Javnim mišljenjem mnogi nastoje manipulirati i podrediti ga svojim privatnim interesima i svojoj interesnoj skupini. “Kristova se egzistencija dovršava i ispunjuje u njegovoj otvorenosti na križu.”[6] “Nasljedovanje u nošenju križa nipošto ne izražava privatnu pobožnost.”[7] “I u kozmičkom svijetu važi zakon da se život stječe samo preko smrti, samo gubitkom vlastita života.”[8] “Svijet živi od žrtve.”[9] “Onaj tko samo želi dati, a nije spreman primiti, ne shvaća osnovne zakone čovještva.”[10] Na prvi pogled čini nam se da je čovjek samo spreman primati, a često nije voljan davati. Ali kada je u pitanju Božja milost i njegovi darovi, čovjek je često izokrenut u svojim životnim stavovima. Znači, onaj tko nije spreman primiti sve iz ruke Božje, ne shvaća bit ljudskoga življenja. Ratzinger citira Aristotela koji kaže: “Naše su oči poput očiju noćnih ptica, slijepe za ono što je samo po sebi najsjajnije.”[11] Jasno, radi se o Bogu i ustroju svijeta koji je zasnovan na Božjim principima, a ljudi su često zaslijepljeni svojom malom “noćnom lampom” (nekakvim svojim sposobnostima) da od te sićušne svjetlosti ne vide Sunce koje obasjava i grije cijeli svemir. “Kozmos ukazuje na svoga stvoritelja.”[12] “Nema te ljudske pravednosti koja bi dostajala te ispunjavala zahtjev potpune pravednosti.”[13] “Čovjekova je prividna pravednost isprepletena s nepravdom svijeta.”[14] “Nebesko kraljevstvo mora ostati utopijom sve dok isključivo ovisi o dobroj volji ljudi.”[15] “Čovjek je usmjeren na poklonjenu ljubav.”[16] “Jedino onaj čovjek koji dopušta da ga obaspu darovima, može zbiljski otkriti sama sebe.”[17] Evo nas opet kod darova. Rekli bismo, pa svi mi volimo da nas obasiplju darovima. Ali redovito su to neke sitne čokoladice, a kada su u pitanju istinski božanski darovi, koji od nas zahtijevaju odgovorno ponašanje, onda nam i nije do tih darova. Radije primamo slatkiše bez obveze odgovornosti, nego darove koji život znače, ali koji nam se daju uz odgovorno ponašanje prema njima.