Nastavljamo druženje s knjigom Hod prema Uskrsu. “U osnovi postoje samo ove dvije mogućnosti temeljnih opcija: samoostvarenje u kojemu čovjek nastoji stvoriti sama sebe; s druge strane opcija vjere i ljubavi.”[1] “Samoostvarenje želi imati život, sve mogućnosti, radosti, ljepote života, budući da smatra život posjedom koji treba braniti od drugih. Vjera i ljubav ne zahtijevaju posjed.”[2] “Civilizacija ‘imati’ jest civilizacija smrti, mrtvih stvari; samo je kultura ljubavi ujedno i kultura života.”[3] Zapadnjačka civilizacija opredijelila se za gomilanje posjeda, a to znači da je izabrala smrt. “Izbor vlasti izražava stav modernoga čovjeka: drži da čovječanstvo ne mora i ne može očekivati pomoć od Boga. Već bi bilo vrijeme da se u svoje ruke uzme povijest i svijet. Sam se čovjek osjeća sposobnim graditi slobodan i istinski human svijet.”[4] U povijesti se sve ponavlja, ali na drugi način. Tako, ovo što mi danas činimo vrlo je slično gradnji “babilonske kule”, koja na kraju bijaše “ruševina velika”. “Križ izražava prvenstvo istine i ljubavi.”[5] Uočimo kako često Ratzinger spominje istinu, i to istinu povezanu s ljubavlju. To dvoje ne idu bez križa. “Samoostvarenje izopačuje život, tumači ga kao posjed, te tako postaje službom smrti; obraćenje je čin opcije u reciprocitetu ljubavi, raspoloživost da dopustimo istini oblikovati nas, kako bismo postali ‘suradnicima istine’.”[6] E, kada bi nas istina oblikovala, kada bismo bili suradnici istine, sve bi bilo drukčije. “‘Obratiti se’ znači: ne tražiti vlastiti uspjeh, ne tražiti vlastiti prestiž, vlastitu poziciju. ‘Obraćenje’ znači: prestati gledati vlastitu sliku, ne raditi na izgradnji spomenika od sebe sama, što često završava tako da čovjek od sebe čini lažnoga Boga.”[7] Da, da, kako smo često u napasti graditi sebi spomenike. “Uistinu, uspjeh, prestiž, mir i lagodnost su oni lažni bogovi koji najviše onemogućuju istinu i istinski razvoj u osobnomu i društvenom životu.”[8] Sve same, ne samo korizmene, nego životne napasti. “Razorenjem Hrama i odbacivanjem Gospodina od njegova naroda, Jeruzalem je premješten u Rim.”[9] Odumiranjem kršćanstva u Europi, Rim bi mogao biti premješten negdje drugdje. “Čovjek se ne nalazi u praznoj slobodi, kako je mislio Sartre, te kako danas mnogi misle.”[10] Sloboda nužno traži odgovornost. “Bog u svome Sinu pohađa zatvorenike, postaje strancem, sudjeluje u gladi svijeta te podnosi smrt, gol na Križu.”[11] “Moliti, bez sumnje znači mnogo više nego govoriti bez razmišljanja, nego izricati riječi.”[12] “Marija se stavlja na potpuno raspolaganje poput tla, dopušta da ju se upotrijebi kako bi se preobrazila u Onoga koji nas treba kako bi postao plod zemlje.”[13] Isus zato traži i naše srce, da odatle proklija novi istinski život. “Crkvu ne smijemo svesti na proizvod našega djelovanja i planiranja.”[14] Ratzinger često govori protiv pretjerana aktivizma u Crkvi. “Ljubav po sebi zahtijeva čin vjere.”[15] “Na primjeru obraćenja Ninivljana vidimo da je obraćenje jedina mogućnost kako bismo spasili grad.”[16] Obraćenje Europljana jedini je način da se Europa spasi. “Nekada mislimo da bi prakticiranje vjere bilo korisno samo kad bi drugi bili kažnjeni.”[17] Ako “ljubav po sebi zahtijeva čin vjere”, onda i vjera zahtijeva čin ljubavi. “Bog je moć, konačna moć; i ta konačna moć, koja u ruci drži svemir, jest dobrota. Moć i dobrota, u ovomu su svijetu toliko odijeljene.”[18] U našemu svijetu uz moć obično ide oholost, bahatost, uznositost, malverzacije svake vrste, mito, korupcija, nebriga za druge, sve same suprotnosti Bogu koji je apsolutna moć, ali i apsolutna dobrota.
Božo Goluža (priredio)
[1] Joseph Ratzinger, Hod prema Uskrsu, Verbum, Split, 2006., str. 24.
[2] Isto.
[3] Isto.
[4] Isto, str. 25.
[5] Isto.
[6] Isto.
[7] Isto, str. 26.
[8] Isto.
[9] Isto, str. 27.
[10] Isto, str. 28.
[11] Isto, str. 30.
[12] Isto, str. 33.
[13] Isto.
[14] Isto, str. 35.
[15] Isto, str. 37.
[16] Isto, str. 40-41.
[17] Isto, str. 43.
[18] Isto, str. 47.
Izvor: Crkva na kamenu
