Prelazimo na knjigu Crkva, Izrael i svjetske religije, Verbum, Split, 2007. “Ako Stari zavjet ne govori o Kristu, onda on za kršćane nije Biblija” (str. 6). “Kršćanski se identitet temelji na jedinstvu dvaju Zavjeta” (str. 6). “Po Isusu Kristu Izraelov je Bog postao Bog svih naroda” (str. 7). “Povijest odnosa Izraela i kršćanstva natopljena je krvlju i suzama” (str. 11). Sa žaljenjem moramo konstatirati da su ti odnosi kroz povijest često bili izrazito loši, ali isto tako valja reći da su neki vjerske odnose koristili u političke svrhe, krijući se tako iza religije. Najočitiji primjer jest nacizam u Njemačkoj i njegove ispostave po Europi. U to se vrijeme mogao dobiti dojam kako kršćani progone židove. To jednostavno nije bilo točno. Nacizam s kršćanstvom nema nikakve veze, to je bezbožna ideologija, a ovomu trebamo dodati i činjenicu da svaki onaj tko mrzi i ubija nije sljedbenik Boga ljubavi kojega nam je objavio Isus Krist. Prema tome, kako god oni sebe nazivali, neznabošci su u Drugome svjetskom ratu progonili židove. “Židovi i kršćani moraju davati svjedočanstvo za jednoga Boga, za Stvoritelja neba i zemlje” (str. 23-24). Osim zajedničkih religijskih korijena, židovi i kršćani stvorili su judeo-kršćansku kulturu, što je također dokaz upućenosti jedinih na druge. “U Isusovoj raspravi sa židovskim autoritetima njegova vremena ne sučeljavaju se liberalac i okoštala tradicionalistička hijerarhija” (str. 27). Isus nije bio “anarhist” koji je uživao u kršenju židovskih zakona, nego je poredao stvari po vrijednosti, pa kaže: Nije čovjek stvoren radi subote. “Spor između Isusa i židovskih vlasti njegova vremena nije u konačnici postojao zbog kršenja ovoga ili onoga pojedinog zakona” (str. 27). Sav problem jest u tomu što židovska hijerarhija nije mogla prihvatiti Isusovu tvrdnju da je on Sin Oca nebeskoga. “Križ se ne može jednostavno promatrati kao nesretan slučaj, koji se mogao izbjeći, niti kao Izraelov grijeh, kojim bi vječno bio okaljan za razliku od pogana za koje bi značio otkupljenje. Prema Novomu zavjetu, ne postoje dva učinka križa: prokletstvo i spasenje, nego samo jedan jedini, spasenje i pomirenje” (str. 28-29). Valja uvijek iznova ponavljati: Krist se rodio, umro i uskrsnuo kako bi s Ocem nebeskim izmirio svako ljudsko srce. Bez iznimke! “Prema kršćanskoj vjeri, Krist na križu otvara i ispunja čitav Zakon i tako ga predaje poganima, koji ga sada u cijelosti mogu prihvatiti kao svoj i tako postati Abrahamova djeca” (str. 30). “Prema vjeri Novoga zavjeta Isusova smrt nije puka činjenica vanjske povijesti nego teološki događaj” (str. 31). Dakle, Isusova smrt nije slična smrti bilo kojega čovjeka, nego se u njoj događa Božji otkupiteljski zahvat, te je uz Isusovo uskrsnuće postala vrhunac objave Boga u ljudskoj povijesti, što će reći prvorazredan teološki događaj. “Židovi i kršćani se trebaju međusobno prihvaćati u duboku unutarnjemu pomirenju, ne odričući se svoje vjere, nego iz dubine same te vjere. U svojemu bi međusobnu pomirenju trebali postati snaga mira za svijet” (str. 34). Židovstvo i kršćanstvo treba očistiti natruha koje ni s jednom vjerom nemaju nikakve veze, štoviše, čisto su političko promišljanje pa i politikanstvo. U mjeri u kojoj te dvije vjere budu pročišćene od onoga što nije vjersko, toliko će biti snaga za mir u svijetu.
Božo Goluža (priredio)
Izvor: Crkva na kamenu
