Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.), Eshatologija. Smrt i vječni život, Verbum, Split, 2016. “U marksizmu se krije nešto od iskonske sile starozavjetnoga mesijanizma, ali sada preokrenut u antiteistički” (str. 18). Jedinoga Boga zamijeniše lažnim bogom. “Načiniše tele na Horebu, klanjahu se liku od zlata slivenu. Zamijeniše Slavu svoju likom bika što proždire travu” (Ps 106,19-20). “Pitanje vlastite smrti ne može se opozvati” (str. 26). “Svijet se mora promijeniti da bi sreća postala moguća” (str. 28). “Za mnoge kršćanstvo više nije ništa drugo nego bujica pobožnih riječi koje prihvaćaju samo naivni vjernici kao nadomjestak za stvarnost” (str. 33). Ti ljudi misle da je iluzija i virtualni svijet stvarnost. “Ono što se čuje uvijek je odraz i samoga slušatelja, a ne samo njegova sugovornika” (str. 33). Naime, često čujemo ono i onako što želimo čuti. “Isus se protivi svakoj vrsti pravednosti koja hoće postići Božje kraljevstvo (politički ili moralno) vlastitim snagama” (str. 41). Svaki čovjekov pokušaj stvaranja kraljevstva bez Boga završio je katastrofom. “Vječnost se ne može uspoređivati s vremenom” (str. 56). “Božje kraljevstvo nije politička norma političkoga djelovanja, ali jest moralna norma političkoga djelovanja. Politička aktivnost podliježe pod moralne norme, iako moral kao takav nije politika niti je politika kao takva moral” (str. 67). Još uvijek smo daleko od moralnih normi političkoga djelovanja. Zato smo tu gdje jesmo. “Pouka o kraljevstvu Božjem ima nešto vrlo važno reći politici” (str. 67). Usprkos toj činjenici, politika se osjeća samodostatnom. “Ondje gdje se eshatologija i politika isprepliću, tu se moral degradira” (str. 67). Ovo se događalo u svim totalitarnim režimima. “Kruh u pustinji, senzacionalni čudesni znakovi, osigurana politička moć nad čitavim svijetom [Isusove napasti u pustinji] jesu datosti od kojih politička propaganda živi” (str. 69). Kako je moguće da ljudi ne uočavaju tako jasan sotonizam? “Čovjek nije Bog. Čineći sebe Bogom stavlja se nasuprot istini” (str. 71). “Gdje se prihvati formu Sina, tu nastaje jednakost s Bogom, Bog kao Sin i Sin kao čovjek” (str. 72). Po Sinu, Isusu Kristu postali smo braća utjelovljenoga Boga. “U laboratoriju (tako Ernst Bloch definira svijet) čovjek se nema čemu nadati. Nada postoji samo ondje gdje postoji ljubav. Čovjek se smije nadati zato što se u raspetome Kristu otvorila ljubav koja je pobijedila smrt” (str. 73). “Postoji tabuiziranje smrti koju kao nešto neprimjereno treba što je moguće više skrivati, potiskivati iz svijesti” (str. 77). Skrivali je ili ne skrivali, ona je tu, na našemu pragu. “Dehumaniziranje smrti nužno za sobom povlači dehumaniziranje života” (str. 79). “Stavom prema smrti određuje se i stav prema životu: smrt tako postaje ključ za pitanje što je zapravo čovjek” (str. 79). “Potiskivanje i banaliziranje mogu pitanje smrti naposljetku riješiti samo tako da ukinu samoga čovjeka” (str. 79). “Da bi mogao biološki živjeti, čovjek mora biti više od biosa; on mora biti spreman umrijeti za stvarniji život” (str. 86). “Pravednost je uvjet i za čovjekovo biološko preživljavanje” (str. 86). “Suočenje s patnjom istinsko je ljudsko mjesto odluke” (str. 100). “Vjera ne traži patnju, ali ona zna da bez muke život ne postiže svoju cjelovitost, da se zatvara pred vratima vlastite punine” (str. 105). “Čovjek ne živi samo o kruhu – to primijenjeno na našu situaciju znači: čovjek ne živi samo od tehničkoga planskog znanja” (str. 200). “Očekivanje potpuno pravedna svijeta uopće nije proizvod tehničkoga mišljenja, nego je utemeljeno u židovsko-kršćanskoj duhovnoj naravi” (str. 200). “Planirano spasenje jest spasenje koncentracijskoga logora, a time i kraj ljudskosti” (str. 202). “Vjera u Kristov ponovni dolazak je izvjesnost da će svijet biti dovršen, ali ne pomoću planskoga razuma, nego polazeći od neuništivosti ljubavi koja je pobijedila u uskrslome Kristu. Vjera u Kristov ponovni dolazak jest vjera u to da će na kraju suditi istina i pobijediti ljubav” (str. 203). “Čovjek je u nebu onda i u onoj mjeri u kojoj je kod Krista” (str. 221). “Nebo izmiče bilo kakvoj prostornoj određenosti. Nebo se ne nalazi ni izvan ni unutar našega prostornog sklopa, ali ga se ne može ni jednostavno izdvojiti iz konteksta kozmosa kao neko ‘stanje’. […] Nebo nije ‘gore’ na prostoran nego na esencijalan način” (str. 224).
Božo Goluža (priredio)
P.s. Dragi čitatelji, u ovoj rubrici pune dvije godine (31. prosinca 2016. – 31. prosinca 2018.) družili smo se s poukama i mislima velikoga Josepha Ratzingera (Svetoga Oca pape Benedikta XVI.), teologa jasnih crkvenih načela i pape koji će u povijesti Crkve ostati kao nenadmašan crkveni učitelj. Nadamo se da će njegove pouke i misli, to sjeme posijano u naše duše, uroditi stostrukim plodovima. Hvala za sve velikome papi Benediktu XVI.
Izvor: Crkva na kamenu