Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.), Vjera i budućnost, KS, Zagreb, 2008. “Čovjek je tako sazdan da ne može živjeti bez budućnosti: kad je u Americi između dva svjetska rata jedna radiodrama o kraju svijeta djelovala tako realistično da su mnogi mislili da kraj uistinu i predstoji, došlo je do cijelog niza samoubojstava. Ljudi su si oduzimali život da ne bi morali umrijeti” (str. 39). Čovjekova nada zasnovana je na vjeri, a ljubav je kruna vjere i nade. Bez tih bogoslovnih krjeposti čovjek jednostavno ne može živjeti. Ovo vrijedi i za one koji se formalno nazivaju ateistima. “Bez budućnosti čovjeku je nepodnošljiva i sadašnjost – zato se uglavnom neizlječivo bolesnome niti ne usuđujemo reći istinu o njegovu stanju, jer ništa čovjeku nije teže podnijeti od nepostojanja budućnosti” (str. 39). Sadašnjost zapravo uopće ne postoji, a ako i postoji to je samo djelić sekunde. Iz prošlosti možemo mnogo toga naučiti kako bi nam budućnost bila sretna i blagoslovljena. Ratzinger citira Alberta Camusa, koji u svome romanu Pad kaže: “Govorili ste o posljednjem sudu. Dopustite mi da se uz poštovanje nasmijem! Očekujem ga bez straha: iskusio sam ono najgore, a to je sud ljudi” (str. 45). S podsmijehom govoriti o posljednjem sudu, nije nimalo mudro. S druge strane, mudro je zaključiti kako je za čovjeka bolje da ga sudi Bog nego čovjek, jer je beskrajno Božje milosrđe. “Život prema vjeri više nalikuje penjanju na planinu nego snenom sjedenju uz kamin, ali onaj tko se upusti na taj put zna i osjeća sve više i više da se pustolovina na koju nas on poziva isplati” (str. 47). Plodove toga penjanja, plodove vjere mogli smo i sami mnogo puta osjetiti u svome životu. To su blagoslov, duševni mir, sreća i zadovoljstvo već ovdje na zemlji, a taj nas put vodi i u vječni život. “Religija je doživljaj, iskustvo beskonačnog, iskustvo čovjekove ovisnosti o njemu” (str. 53). “Pozitivizam je kao svjetonazor nepodnošljiv i znači kraj čovjeka” (str. 65). Ako se čovjek ograniči samo na ono što može doživjeti osjetilima, onda je on uistinu najbjednije biće. “O onom neizrecivom čovjek mora govoriti kako bi govorio o samome sebi” (str. 66). Čovjek je stvoren na sliku Božju, htjeli mi to priznati ili ne. “Sadašnjost je nerastezljivo sjecište prošlosti i budućnosti” (str. 71). “Lakše je pronaći put do Mjeseca nego put čovjeka do samoga sebe” (str. 76). Najveći čovjekov izazov jest upoznati sama sebe. “Grad čovjekov počinje nam ulijevati strah – on bi mogao postati čovjekov nadgrobni spomenik” (str. 77). Izgrađujući ovaj svijet, gradeći “grad” čovjek je zaboravio tko je i što je, pa bi se taj njegov “grad” mogao urušiti njemu na glavu. “Kršćanski Bog nije došao kao deus ex machina kako bi sve izvana čudesno doveo u red, nego kao Sin Čovječji kako bi iznutra pretrpio čovjekovu muku” (str. 77). Kako je divno vjerovati u Boga koji nas potpuno razumije. “Zadaća kršćanina je širiti prostor čovještva kako bi se dobilo mjesta za Božju prisutnost u njemu” (str. 77). Mnogi se zovu kršćanima, ali se čini kako je premalo onih koji “šire prostor čovještva”. “Ispražnjeno nebo još nije dostatno da stvori sretnu zemlju, kao što se čini da misle neki proroci nove humanosti” (str. 78). Štoviše, “ispražnjeno nebo” zemlju nužno pretvara u pustinju. “Čovjek je čovjekova nada, čovjekov je pakao i njegova stalna prijetnja, dakako, opet čovjek” (str. 78). Dakle, čovjek je mogućnost – može se pokazati kao slika Božja, a može pokazati i svoje naličje. “U Isusu Kristu i konačno tek u njemu čovjek je čovjekova nada” (str. 78). “Kraljevstvo Božje bit će grad čovjekov – Novi zavjet završava s pogledom na taj grad” (str. 79). Sve građevine ovoga svijeta nisu ništa drugo nego kule babilonske, zato je jedino važno graditi “grad” Kraljevstva Božjega.
Božo Goluža (priredio)
Izvor: Crkva na kamenu
