Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.), Božićni blagoslov, KS, Zagreb, 2005. “Božić je najljudskiji blagdan vjere” (str. 9). “Advent znači prisutnost, dolazak. Dolazak kralja ili cara u provinciju” (str. 13). “Isus Krist je kralj koji je ušao u ovu siromašnu provinciju svijeta” (str. 15). “Posao me ima, društvo me ima, zabava me ima, ali ja sam sebe ne posjedujem” (str. 16). Često za sve i svakoga imamo vremena, ali u ovoj žurbi ne nalazimo vremena za sebe, za svoju duhovnu izgradnju. “Protiv bolesti se bunimo zato što želimo učiniti toliko toga važnoga, zato što nam se ona čini besmislenom. No, ona uopće nije besmislena. Kao sastavni dio ljudskoga života bolest ima veliko značenje. Ona može biti Božji trenutak u našem životu, vrijeme kada smo otvoreni za Boga, i kada ponovo učimo pronaći sebe same” (str. 17). “Možda ne bismo trebali uočavati samo ono što nas ljuti i što nam je neugodno nego se truditi iznaći kako često Bog daje osjetiti svoju ljubav. Voditi, takoreći, unutarnji dnevnik dobra, bila bi lijepa i ozdravljujuća zadaća” (str. 18). Skloni smo uočavati samo nedaće koje nas snađu, a blagodati koje nam je Bog podario i dobro koje nam ljudi čine često uopće ne zamjećujemo. “Čovječanstvo se nikada ne može prestati nadati boljim vremenima” (str. 20). Ali da bi došla bolja vremena moramo i mi nešto učiniti. “Nikada nije tako razvidno da je čovjek taj koji čeka, kao što je to u vrijeme bolesti. Svaki dan iščekujemo neki znak poboljšanja i napokon potpuno ozdravljenje” (str. 20). To je ta nada koja bolesnika drži “iznad vode” da ne potone i ne klone duhom. “Ako je sadašnjost potpuno prazna, tada je svaka sekunda preduga. A čekanje je isto tako preteško breme kada je sasvim neizvjesno smijemo li se uopće čemu nadati” (str. 20-21). Zaposlenu, zdravu i sretnu čovjeku vrijeme brzo prolazi. “Darovi Isusa Krista, naime, nisu čista budućnost, nego se pružaju u sadašnjost” (str. 21). Božju dobrotu svakodnevno možemo osjetiti. “Vrijeme izvanjske beskorisnosti može postati najviši oblik sazrijevanja” (str. 22). Star ili bolestan čovjek može se osjećati beskorisnim, ali i to je posebno milosno vrijeme. Ratzinger citira Karla Marxa: “Nisi samostalan dokle god si zahvalan na milosti drugoga čovjeka. Dokle god nisi samostalan, nisi slobodan, nego si ovisan.” Na tu besmislicu odgovara ovako: “To znači da se ljubav tumači kao nesloboda. Takva zamisao slobode shvaća ljubav kao ropstvo te pretpostavlja ništenje ljubavi” (str. 45). Kuda je velik dio čovječanstva odvela Marxova ideologija dobro nam je poznato. “Blagdanska godina Crkve nije, ponajprije, nastala iz osvrtanja na Kristovo rođenje, nego iz vjere u njegovo uskrsnuće” (str. 51). Zato Uskrs i jest najveći kršćanski blagdan. “Božić je u kršćanstvu poprimio jasan oblik tek u 4. stoljeću, kada je rimski blagdan nepobjedivog boga sunca potisnut u stranu, a Kristovo se rođenje shvaćalo kao pobjeda istinskoga svjetla” (str. 52-53). “O dinosaurima se kaže da su izumrli zato što su se krivo razvili: puno zaštitnog oklopa i malo mozga, mnogo mišića i malo razuma. Nismo li i mi na putu da se krivo razvijemo: puno tehnike, ali malo duše? Debeli zaštitni oklop materijalnih sposobnosti, ali ispražnjeno srce?” (str. 69). “Ovu najdublju nevolju današnjih ljudi, naime, ne uvjetuje kriza naših materijalnih zaliha, nego to što nam je prozor za Boga zazidan i što smo time u opasnosti da izgubimo dah srca, bit ljudske slobode i dostojanstva” (str. 71). “Praznovjerje to raskošnije cvjeta što se više razvodnjava vjera” (str. 71). “Mi smo prebahati da bismo vidjeli Boga. S nama se događa isto što i s Herodom i njegovim teološkim stručnjacima: na tom stupnju više ne čujemo pjevanje anđela. Na tom stupnju samo osjećamo da Bog ili ugrožava ili je dosadan” (str. 97). “On je došao kao dijete da slomi našu oholost. Možda bismo prije pokleknuli pred moći, pred mudrošću. No, on ne želi našu kapitulaciju, nego našu ljubav. Želi nas osloboditi naše oholosti i time nas doista učiniti slobodnima” (str. 99).
Božo Goluža (priredio)
Izvor: Crkva na kamenu
