Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.), Sol zemlje, Mozaik knjiga, Zagreb, 22005. “Crkva nije sama sebi svrhom, nego ona postoji zato da bismo mogli vidjeti Boga” (str. 61). “Odustajanje od istine ne oslobađa, nego, naprotiv, vodi do diktature proizvoljnosti” (str. 62). Doista mi živimo u vremenu diktature proizvoljnosti. Istina ne trpi nikakav kompromis. Ako nešto nije istina, onda je to laž, trećega nema. “Čovjek je spreman odreći se istine ako bi mu to omogućilo lagodan život i ako bi mu donijelo uspjeh, ugled i odobravanje u javnosti” (str. 64). Odričući se istine čovjek zapravo postaje živi mrtvac. “Život je previše ozbiljan da bismo ga smatrali igrom. U životu smo suočeni sa smrću i patnjom. Čovjek može izgubiti identitet, ali se ne može osloboditi odgovornosti i njegova ga prošlost neprestano sustiže” (str. 66). Kreatori “modernoga načina života” uporno nam govore kako je život zabava i igra i da bilo kakav identitet zapravo ne znači ništa. Žele čovjeku “iščupati dušu”. “Mi smo oni koji služimo i ne možemo sami odrediti što Crkva jest” (str. 74). Ako Papa s ovolikim poštovanjem govori o Crkvi i kaže da ne može reći “što Crkva jest”, što onda razni “kolumnisti” po dnevnim i tjednim novinama i portalima znaju o Crkvi? Ništa! “Crkva se nikada ne smije usko povezati s duhom vremena. Ona se mora osvrnuti na poroke i opasnosti vremena, mora djelovati na savjest moćnika” (str. 76). Na žalost moćnici često do savjesti ne drže ništa, zato i imamo ovakvo društvo. “Biskup kojemu je stalo samo do toga da se smiri srdžba i da se zataškaju sukobi – za mene je zastrašujuća vizija” (str. 76). “Nikada nisam imao osjećaj da imam neku vlast u svojim rukama” (str. 81). “Kao i u svakom društvu, tako se i u Crkvi mora naći pravi odnos između individualnih prava i dobra cijele zajednice” (str. 82). “Inspiracija se ne može dozvati, ona mora doći sama” (str. 85). “Preduvjet je za neku ‘ideju’ da čovjek nije ni u kakvoj žurbi” (str. 86). A mi uvijek u nekakvoj žurbi. Zato nam nedostaje ideja. “Čovjek je slobodan, a sloboda nema kraja” (str. 92). Neograničenu slobodu mora pratiti odgovornost, jer bez odgovornosti sloboda vodi u nered svake vrste. “Naš naraštaj više ne shvaća da patnja ima u sebi nešto pozitivno” (str. 94). “Živjeti znači mijenjati se” (str. 106). Tijekom života čovjek u svome tijelu konstantno doživljava promjene. S godinama bi trebao i duhovno rasti, mijenjati se nabolje. “Kršćanski se nadati znači biti svjestan zla, a ipak s povjerenjem ići ususret budućnosti. Jezgra je vjere prihvaćanje Božje ljubavi. Vjera ne znači samo prihvaćanje Boga, nego i prihvaćanje svijeta, prihvaćanje svih stvorenja, posebno čovjeka” (str. 107). Kao kršćani suodgovorni smo za život, rast i spasenje svoje braće. “Predmet nade nije neki budući bolji svijet, nego je predmet nade život vječni” (str. 107). “Plamen koji treba zapaliti vjerovanje ne može prodrijeti zbog prevelike količine pepela koji ga prekriva” (str. 113). Pozvani smo svakodnevno razgrtati pepeo s “ognjišta” naše vjere. “Katolička je crkva u toj mjeri sablazan što se suprotstavlja novoj svjetskoj ideologiji i što brani od njezina utjecaja iskonske vrijednosti čovječanstva, koje se ne mogu ugraditi u tu ideologiju” (str. 114). Nova svjetska ideologija zapravo je klasični sotonizam koji želi uništiti sve vrjednote. “U Njemačkoj 30 % odraslih misli da je Božić jedna od bajki braće Grimm” (str. 115). Znači, o Kristu, Crkvi i kršćanstvu, čak i oni koji se kršćanima zovu, vrlo često ne znaju gotovo ništa. Svi oni koji u Božiću vide priliku za beskrajno najedanje ili opijanje, kao i oni koji Božić gledaju kroz božićno drvce i darove ispod njega, zapravo su dio one mase koja svetkovinu Kristova rođenja svrstava u bajke. “Društvo će vjerojatno poprimiti nekršćanski oblik” (str. 116). Realno gledano, naše je društvo u nauku, a još više u praksi već poprimilo nekršćanski oblik – moderno poganstvo.
Božo Goluža (priredio)
Izvor: Crkva na kamenu
