Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.), Božji sjaj u našem vremenu, KS, Zagreb, 2007. “Onaj tko želi samo materiju, taj je zapravo obeščašćuje, oduzima joj njezinu veličinu i njezino dostojanstvo. Više nego materijalist, kršćanin daje materiji dostojanstvo time što je pripravlja da i u njoj Bog bude sve u svemu. Tko traži samo tijelo, umanjuje ga. Tko želi samo stvari ovoga svijeta, taj upravo na taj način razara Zemlju” (str. 61). Neobuzdana trka za materijalnim bogatstvom izvor je mnogih zala. Ubijanja pa i veliki ratovi vode se najčešće zbog ovladavanja određenim prostorom, što uključuje i prirodna bogatstva. “Uskrsnulome možemo vjerovati samo ako smo ga susreli. Možemo ga susresti samo ako smo ga slijedili. Samo ako smo iskusili to dvoje, možemo ga svjedočiti i njegovo svjetlo unositi u ovaj svijet” (str. 65). “Stvari ne ostaju plemenite ako se za njih ubijaju ljudi” (str. 70). “Roba koju proizvodimo postaje gospodar nad ljudima. Čovjek postaje slugom stroja. Materija vlada nad njim i nanosi mu nasilje. Na taj je način 20. stoljeće postalo stoljećem velikih moralnih i materijalnih nesreća za čovjeka” (str. 70-71). A mi se hvalimo tehnološkim razvitkom i napretkom. Ne samo da je roba ovladala čovjekom, nego je u ovom tehnologiziranom svijetu i čovjek postao roba, čime mu se oduzima svako dostojanstvo. “Isus Krist ipak nije umro protiv nekoga, nego za sve. Njegova krv ne traži krv, nego pomirenje i ljubav, kraj neprijateljstva i mržnje. Njegovo uskrsnuće je uosobljena istina riječi: ljubav je jača od smrti. Stoga je na kraju i nevažno na koga zapravo povijesno pada krivnja za Isusovu smrt” (str. 71-72). Da, Isus je umro i za one koji su ga razapeli. To se zove ljubav. “Kada uskrsnuća ne bi bilo to bi značilo da je ljubav zaludna, ništavna, prazno i uzaludno obećanje. To bi značilo da nema suda i da nema pravde” (str. 75). “Neki Božju pravednost drže opasnom te stoga žele da ona ne postoji” (str. 75). “Život nije čekaonica za ništavilo, nego početak vječnosti. Svijet nije univerzalni koncentracijski logor, nego vrt nade” (str. 80). “Kršćanstvo nije legenda ni izmišljotina, nije puki apel ili puka utjeha: ta vjera stoji na čvrstom temelju stvarnosti koja se dogodila” (str. 82). “Uskrsnuloga se ne vidi kao drvo ili kamen. Njega vidi samo onaj kojemu se on objavi. A on se objavljuje samo onomu kojega on može poslati. On se ne objavljuje znatiželji, nego ljubavi” (str. 82-83). “Sumnja nipošto nije temelj života” (str. 88). Nada je temelj života. “Emancipacija je krik za tim da i žene konačno postanu muškarci. No, to nije ravnopravnost, nego konačna potlačenost žene” (str. 98). Tamo gdje vlada harmonija, događa se sreća. Kada je sve postavljeno na svoje mjesto, događa se red. Svaki poremećaj reda izaziva nesreću. “Ono što nisam stvarno razumio, ne mogu ispravno ni proslijediti” (str. 99). Ljudi često pričaju o svemu i svačemu, a da o tomu zapravo nemaju pojma. Svatko bi se trebao baviti svojim poslom i preuzeti na sebe odgovornost za ono što radi. Često se miješamo u posao drugih i mislimo kako bismo mi znali bolje raditi neki tuđ posao. Ovakav pristup izaziva nered u društvu i u Crkvi. “Ono što uopće ne ljubim, ne mogu stvarno ni razumjeti” (str. 99). “Pod napretkom danas općenito podrazumijevamo porast tehničkog umijeća i povećanje bruto-društvenog proizvoda. Moglo bi se također jednostavno kazati: pod napretkom podrazumijevamo povećanje imetka” (str. 102). Tehnološki napredak i imetak ne jamče nam sreću i zadovoljstvo, a još manje neprolazne vrijednosti. “Psihoanalitičar Erich Fromm: ‘Bolest našega društva je u tome da sve moramo pretvoriti u imanje, no da bi nešto moglo postati imanje, prije toga se mora učiniti mrtvim, jer samo mrtvo se može imati.’ Stoga je našu kulturu označio civilizacijom imanja, civilizacijom nekrofilije – kao zaljubljenost u mrtvo i u smrt” (str. 102). Ova nekrofilija zapravo je razlogom umiranja zapadnjačke civilizacije. “Civilizacija bez kontemplacije ne može opstati na dulji rok. To zapravo znači da Crkva bez kontemplacije ne može opstati” (str. 103). Ako čovjek ne razmišlja o stvarnosti koja ga okružuje, zapravo srlja kroza život, svoju vlastitu iluziju pokušava prikazati kao stvarnost. Obmanjuje sama sebe.
Božo Goluža (priredio)
Izvor: Crkva na kamenu
