Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.), Božji sjaj u našem vremenu, KS, Zagreb, 2007. “Groblje je poput vrta, mali raj mira u nemirnom svijetu te je tako znak novoga života” (str. 192). Groblje je opomena, zato bi ga valjalo češće posjećivati kako bismo naučili važnu životnu lekciju. “Groblje kao mjesto nade: to je kršćansko gledanje” (str. 192). “Nada jednostavno uklanja žalost” (str. 193). “Ne trebamo potiskivati žalost, trebamo je prihvatiti, a pogledom u širinu ona će se postupno mijenjati te tako i nas same pročistiti” (str. 193). “Samo ako prihvatimo žalost, možemo naučiti otkrivati nadu u tmini” (str. 193). “Gospa trpi, usprkos njezinoj sigurnosti u uskrsnuće, boli je smrt, Veliki petak je neizmjerno taman. Ona pati kao ona koja ljubi” (str. 193). Već je više puta rečeno: nerazdvojne su ljubav i patnja. “Bol dolazi iz dobrote pa stoga nema gorčine, nema optužbe” (str. 193). “Nije važno ono što mi imamo, nego ono što smo mi pred Bogom i za ljude” (str. 194). Svoju vrijednost i važnost današnji čovjek pokušava predstaviti kroz materijalni posjed, društveni utjecaj i ugled (bez pokrića), te “slavu” koja se očituje prisutnošću u medijima. Sve sama ispraznost! “Smrti se bojimo ponajprije zato što se jednostavno bojimo ništavila, bojimo se ući u nešto posve nepoznato” (str. 197). Ovomu bismo mogli dodati: žao nam se rastati od “stečevine”, ma kakva ona bila, a vjera, nada i ljubav nisu nam dovoljno jake da premoste taj ponor. “Branimo se od smrti jer ljubav zahtijeva vječnost, jer ne možemo prihvatiti uništenje ljubavi koje smrt sa sobom donosi” (str. 197). Kao što se neke tvari pojavljuju u tri agregatna stanja, ali ne bivaju uništene, tako se i ljubav pojavljuje u raznim oblicima, ali je neuništiva. Stoga, mogli bismo reći, onaj tko ljubi Boga i bližnjega svoga ne može umrijeti. “Kakav bi smisao zapravo trebao biti u tome da još jednom moramo dalje živjeti besprostorno i beskonačno? To je u stvarnosti točan opis pakla. Drugi život, ne više vremenski ograničen dvojnik našega sadašnjeg života, bio bi u biti vječna osuda. Naš zemaljski život ima svoje vremensko ograničenje i zato ga možemo izdržati; vječno ga ne bismo mogli podnijeti” (str. 198). Vječni život s Bogom i u Bogu nešto je sasvim drugo od ovozemaljskoga života. “Samo onaj tko u smrti može prepoznati nadu, može voditi život iz nade” (str. 199). Češće možemo susresti ljude bez vjere i ljubavi nego li bez nade. “Čovjek sam po sebi, u potpunosti ograničen na empirijski opipljivo, nema nikakva smisla” (str. 199). Kada bi čovjek bio samo materija, izgubio bi svoje dostojanstvo, ne bi više bio “uzvišeno stvorenje”. “Čovjek je shvatljiv samo ako ima Boga” (str. 199). “Kruh i igre (panem et circenses) bili bi životni sadržaj dekadentnog društva koje više ne poznaje nikakve više ciljeve” (str. 203). “Krik za kruhom i igrama zapravo je bio izraz težnje za rajskim životom” (str. 203). “Borba za mir nerijetko se vodi nasiljem protiv osoba i stvari. Pozivom za vanjskim mirom sve više se razara unutarnji mir” (str. 208). Svi koji vode ratove reći će da to čine radi mira. Tamo gdje vlada unutarnji mir, vanjski mir dolazi kao čista posljedica, a tamo gdje nema unutarnjega mira, vanjski mir je samo simulacija mira. “‘Izbavi nas od zla’ – od svakoga zla, tereta prošlosti, težine sadašnjosti, grozâ budućnosti” (str. 208). “Svijet je izbavljen od zala nemira u onoj mjeri u kojoj postaje kraljevstvom Božjim, a to znači ako Bog u njemu vlada i ako vrijede njegova mjerila” (str. 209). “Zlo jest gubitak vjere. (…) Iz toga slijedi sve drugo – preziranje ljudskoga dostojanstva, razaranje povjerenja među ljudima, nasilje, vladavina sebičnosti i gubitak mira” (str. 209). “Samo je Božje kraljevstvo oštra suprotnost ratu i nasilju” (str. 209).
Božo Goluža (priredio)
Izvor: Crkva na kamenu
