Saducejska i farizejska pitanja

Foto: biblicallaw.org

Farizeji i saduceji. Farizeji su bili vjerska židovska sljedba, nastala početkom 1. stoljeća pr. Kr. i nestala svršetkom 1. stoljeća nakon Krista. Možda ih je najviše moglo biti do 6.000 članova. Farizej znači odijeljen, od naroda, od osuđene mase, izabran za kraljevsko Božje! Farizej bi znao reći: Ako će se dva čovjeka spasiti, onda smo to ja i moj sin! A ako će samo jedan, onda sam to glavom ja! Držali su se strogo i pisana i usmena zakona, pazeći kudikamo više na slovo nego na duh. Bili su listom pismoznanci, zakonoznanci, bibličari. Saduceji su bili religiozno-politička sekta, pozivali su se da su nastali od velikoga svećenika Sadoka, koji je pomazao Salomona za kralja. Od njih su birani veliki svećenici, “glavari svećenički”. Aristokrati, bogata sekta. Oni se nisu držali usmena, nego samo pisana zakona. Nisu vjerovali u uskrsnuće tijela.

Saducejski upit. Oni su Isusu postavili ono izmišljeno i smiješno pitanje o ženi koja se na zemlji udavala sedam puta za sedam braće koja su zaredom umirala: čija će biti u nebu?

Isus im pristojno odgovori: Ovako je u raju: nit se žene, niti se udaju! A farizeji u aplauz.

Farizejski upit. Nađe se jedan od farizeja i upita Isusa: “Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?” Zakonoznanac je to mogao i morao znati. To je njegova struka. Profesionalno proučava zakon i zna sve sitnice i zakučice zakonske, a da ne zna koja je zapovijed na prvom mjestu. Ali, eto, želi provjeriti zna li to i Isus. Slažu li se njih dvojica u znanju Zakona.

Isus pristojno odgovori: “Ljubi Gospodina Boga svojega, svim srcem svojim, i svom dušom svojom (Pnz 6,5), i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga ovoj jednaka: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga (Lev 19,18). O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci” (Mt 22,34-40). Isus je prvi povezao ove dvije zapovijedi iz dvije različite Mojsijeve knjige, iz Ponovljena zakona i Levitskoga zakonika, i stavio ih usporedo. Ako nisu jednake, jesu slične, pa opet isto.

Tri ljubavi. Isus ovdje govori čak o trima ljubavima ili odnosima: ljubav prema Bogu, ljubav prema samomu sebi i ljubav prema bližnjemu.

– Ljubav prema Bogu mora biti čitava i sva, potpuna i cjelovita: i punim srcem, i punom dušom, i punim umom ljubiti Boga. Praktično više nego ikoga i išta drugo na ovome svijetu.

– Ljubav prema sebi jest nešto doduše urođeno, upisano u naše ljudske moći i sposobnosti, u naše strasti i strahove. Svaki bi čovjek volio sebe tjelesno osigurati stanom i hranom, promicati školom i radom, usrećiti dobrim zdravljem i dobrom plaćom.

– Ljubav prema bližnjemu. Eto u svemu tomu čovjek treba jednako pomoći i bližnjemu svomu: da ima i životno osiguranje i rad i zdravlje i sreću. Ljubav prema sebi jest mjerilo ljubavi prema bližnjemu.

Sada vidiš da su tu ne tri nego dvije ljubavi: Bog i ja, i ljubav; ja i bližnji. Kaže Isus: te dvije ljubavi ili dva odnosa jesu jednaka. To znači ako kažeš da ljubiš Boga svim srcem svojim, dokaži to vidljivo na ljubavi prema bližnjemu, pa ćemo ti vjerovati!

Kvarenje zdrava nauka, zakona. Mudri ljudi kažu da u životu nije najgora financijsko-ekonomska pokvarenost koja klija gotovo na svakom koraku, da netko nekoga podmiti kako bi jednomu počinio nepravdu, a sebi ili svojemu pribavio malo jaču korist;

da nije najgora čak ni ona moralna korupcija; ako čovjek pogriješi protiv neke Božje zapovijedi i to prizna, ispovjedi se i pokaje, vrati ukradenu stvar, opet je duhom obnovljen.

Najgora je pokvarenost zdrava razuma, kvarenje zdrava nauka, da zaniječemo Božju zapovijed, Božji zakon. I da tako naopako i druge poučavamo.

Netko nas može podmititi da nešto nepravedno učinimo ili pravedno ne učinimo, to je nečasno, sablažnjivo, oduzima nam se obraz i  pred nama samima i pred drugima. A kada nam se oduzme obraz, što nam je to još ostalo?! Ali je pravi škandal kada nas drugi zavede da prihvatimo i računamo da dva više dva nije četiri nego četrnaest; da Šesta Božja zapovijed ne vrijedi i da je sasvim dopušteno, zakonito i moralno da se “vjenča” muško s muškom, žensko sa ženskom, da je protuprirodna pa stoga bezumna unija dviju lezbijki ili dvojice homoseksualaca ravna zdravoj višečlanoj obitelji, da dvojica civilno “vjenčana” istospolnika mogu naručiti sebi djecu s drugoga kontinenta iz epruvete.

Gospodin je Isus opraštao sve vrste grijeha ako se čovjek i malo kajao. Ali nije opraštao ako su ljudi naučavali protiv Božjega zakona, koji je temelj svemu životu. Možda je njegova jedna od najstrašnijih riječi kada je direktno u lice skresao židovskim farizejima: “Ali vas dobro upoznah: ljubavi Božje nemate u sebi!” (Iv 5,42). Prazna i užasna egzistencija!

I kada naopake riječi protiv zdrava razuma, protiv svetopisamskoga nauka, protiv zdrave tradicije čuješ i u crkvenim krugovima, onda se slediš od bezumlja i pomisliš na najgoru korupciju ljudske pameti.

Poslušaj Boga! Prvi izraelski kralj Šaul, više od tisuću godina prije Krista, nije poslušao sudca i proroka Samuela da izvrši “herem” ili “kleto uništenje” nad Amalečanima, starim izraelskim dušmanima, kako mu je Bog naredio. Nego je, u bitki od Havile do Šura, ostavio sebi što je smatrao korisnim: ostavio živa amalečkoga kralja, Agaga, najbolje ovce, goveda, osobito volove, i sve što je bilo dobro, sve protiv volje Božje (1 Sam 15,9). Kada ga nađe u Gilgalu, gdje je pobio sebi spomenik i klanjao se sebi samomu, upita ga Samuel:

– Jesi li ti, kralju Šaule, izvršio ono što ti je Bog naredio?

– Jesam, kako nisam, dočeka Šaul. Uto zablejaše dotjerane ovce.

– A kakvo se ono blejanje čuje? – priupita Samuel.

– Pa, ovaj, pa kako bih ti kazô, ono je narod doveo da Bogu žrtvuje…

– E, moj Šaule, žalosna ti ta tolika glava s tako malom i prežalosnom pameti. Znaš li ti da nema veće žrtve Bogu nego da ga poslušaš i da izvršiš njegovu zapovijed? Da uskladiš svoju pamet s Božjom Pameti Da ne mijenjaš njegova zakona i njegovih riječi. Zakolji ti svoju volju, a nemoj klati tuđega vola! Poslušnost je vrjednija od najbolje žrtve (1 Sam 15,22). Poslušnost je najvrjednija žrtva na ovome svijetu! Poštuj Božju zapovijed! I prvu i drugu – jednako!

Izvor: Crkva na kamenu