Kada je riječ o bioetici, postavljaju se dva važna pitanja. Prvo je od njih: Kome je bioetika upućena? Samo uskom krugu znanstvenika i medicinskog osoblja koji donose važne odluke na području zdravstva i brige o čovjeku ili širem krugu, upravo cijelom društvu, budući da obuhvaća etička, pravna, filozofska i teološka pitanja koja napredak medicine neminovno postavlja? Svjesni smo činjenice da današnji čovjek uspijeva utjecati ne samo na svoj organizam, nego i na svijet koji ga okružuje, pa i na buduće generacije posredstvom genetičkih modifikacija i promjena koje svojim djelovanjem unosi u biljni i životinjski svijet. Potrebno je prepoznati vrijednost prirode, žive i nežive, napuštajući skučeni antropocentrizam koji moralnu odgovornost prepoznaje samo u odnosu prema drugim ljudskim bićima. Stoga odgovaramo da su bioetička pitanja upućena svima nama i da se od svih nas očekuju odgovori.
Drugo je važno pitanje: Kojim se čovjekom bioetika bavi? Postoji li samo jedna antropologija ili više njih? Danas se može govoriti o antropologijama i o različitim antropološkim modelima. Budući da upravo o njima ovisi shvaćanje vrijednosti ljudskoga života, značenje tijela te granice zahvata koji se nad njim provode, možemo reći da su različiti antropološki modeli iznjedrili različite bioetike, ovisno o sustavima vrijednosti koje zastupaju. Tu je jasna razlika između laičkih ili svjetovnih bioetika i one katoličke. Katolička je bioetika karakterizirana promatranjem čovjeka iz perspektive objavljene antropologije, onako kako je teološki razrađena i sistematizirana, te kršćanskim shvaćanjem ljudskoga postojanja.
Svjetovni ili laički antropološki model nije toliko jedan model jasno definiran, koliko rašireni mentalitet post-modernog čovjeka. Ono što ga karakterizira jest individualizam koji, za razliku od humanizma i iluminizma, ne naglašava središnje mjesto čovjeka apstraktnog i univerzalnog, nego pojedinca koji se doživljava autonomnim. Iako se možda na prvi pogled ne vidi ništa loše u tome, naprotiv, detaljnija analiza vodi do zaključka kako individualizam ne doprinosi veličanju osobe u njezinoj neponovljivosti i jedinstvenosti, jer biti osoba znači biti sposoban za odnos s drugim, biti otvoren drugome i drugačijem, u različitosti. Individualizam, pod etiketom apsolutne slobode, isključuje svaki odnos s drugim, bio to Bog, bližnji ili svemir. U ovoj individualističkoj antropologiji veliča se sloboda bez uporišta u nekom sustavu vrijednosti, te takva postaje kriterij morala. Ne mogu se donositi niti mogu postojati opći zakoni i norme jer ne postoje zajedničke vrijednosti koje bi im bile polazna točka. U ovoj etici bez istine svaki je izbor samovoljan jer zajedničke vrijednosti ne postoje nego je pojedinac onaj tko ih subjektivno definira. Nužna je posljedica etički relativizam, a posljednji kriterij dobra i zla je samoostvarenje, odnosno zadovoljenje vlastitih želja i potreba.
Nalazimo se pred onim što bi se slobodno moglo zvati želja za moći. Ona nerijetko nije želja za nečim konkretnim, nego želja da se želi koja postaje toliko strastveno egoistična i egocentrična da iznjedri želju za besmrtnošću. Posljedica je dramatična igra reprodukcije samoga sebe kloniranjem. Izgleda da ona želja koja se pokaže ostvarivom ne bi trebala poznavati etičke granice. Pogubne posljedice koje proizlaze iz primjene principa autonomije na području bioetike, pred našim su očima: od odluke na pobačaj, ne dovodeći u pitanje pravo na život nerođenoga, od shvaćanja roditeljstva kao prava na dijete koje se mora ostvariti pod svaku cijenu, pa sve do dobrovoljne eutanazije, na izričit zahtjev samoga pacijenta, kao izraza vrhovne slobode. Upravo je argument slobode temeljni argument podupiratelja eutanazije koji smatraju da je pitanje slobode hoće li je netko zatražiti ili odbiti. Ako je želi, to je njegova privatna stvar jer, na koncu, život pripada pojedincu koji jedini ima pravo odlučiti što s njim.
Ono što karakterizira mnoge današnje antropologije znanstveni je redukcionizam, gdje je sam pojam “znanstveni” deformiran budući da svako znanje izvan onoga vlastitog, drži sumnjivim, nesigurnim i varljivim. Čovjek je sveden na svoju biološku strukturu, zatvoren transcendenciji te je stoga zanemaren smisao i uzvišenost ljudskoga života. Početke ovog antropološkog modela možemo potražiti u tri velike revolucije koje su uvelike “povrijedile” čovjekov narcizam. Kopernikova revolucija u 16. je stoljeću “izgurala” čovjeka iz središta svemira, a njegov je planet učinila samo jednim u nizu onih koji kruže oko Sunca, rušeći uvjerenje da zauzima privilegirano i dominantno mjesto. Iluzija da je ipak sačuvao ontološko prvenstvo u prirodi napukla je kada je Charles Darwin (1809.-1882.) pokazao kako ljudski organizam ne samo da funkcionira slično životinjskom, nego ima i isto genetičko porijeklo. Freud zaključuje: “Tako čovjek nije ništa ni više ni manje od životinje”. Upravo on, Sigmund Freud (1856.-1939.), doveo je u krizu umišljenost racionalizma razotkrivajući mračnu pozadinu ljudske duše. Sa svojim se suradnicima svojski trudio kako bi pokazao da čovjek upravo po onome što se čini najviše ljudski, po svojoj psihi, nije drugačiji od ostalih stvorenja. Granice između čovjeka i životinje postaju sve labilnije te se smatra da čovjek nije u bitnom drugačiji, nego je samo kompleksnije strukturiran. Osoba, promatrana iz ove biološko-funkcionalističke perspektive, postaje skup mehanizama jer je duhovno svedeno na psihičko, a ovo pak na neurološko.
Budući da je osoba definirana na osnovi funkcioniranja neuro-psihičkoga u njoj, stupnjevito razvijanje ovih viših sposobnosti u stadiju embrija, odnosno njihovo opadanje tijekom starenja ili uslijed kakva oboljenja, odlučujuće je da bi se netko smatrao osobom i, zajedno s time, da bi ostvario svoja ljudska prava. Tako pravo na život jednoga novog stvorenja koje se još nalazi u stadiju zigote počinje od nule te se povećava embriološkim razvojem, postiže svoj vrhunac nakon rođenja do početka starenja, da bi kasnije, umanjivanjem kognitivnih i drugih sposobnosti, postajalo sve manje. Rezultira da pravo na život imaju samo oni koji su u savršenom psiho-fizičkom stanju. Pitamo se, vođeni ovim redukcionističkim shvaćanjem, koliko bi se nas doista našlo “dostojnima”.
Jedan od zabrinjavajućih elemenata koji karakterizira današnje shvaćanje čovjeka, prvenstvo je onoga “imati” nad “biti”, prvenstvo je posjedovanja i dominiranja te ekonomskih i produktivnih vrijednosti nad duhovnima. Korijen ovakva shvaćanja uvjerenje je da tehnološki napredak, poistovjećen s umnažanjem materijalnih dobara, može riješiti sve čovjekove probleme. Znanost i tehnika modernoga doba uzvisivani su kao simboli čovjekova napretka, a svoj su vrhunac slavili u Prvoj i Drugoj industrijskoj revoluciji. Iluminizam, pozitivizam i marksizam pretvorili su u ideologiju neograničeni čovjekov entuzijazam i pouzdanje u njegove sposobnosti. Ostvarili su san Francisa Bacona (1561.-1626.) da se na zemlji, zahvaljujući znanosti i tehnologiji, ostvari Regnum hominis.
U vremenu u kojem živimo tehnika nije više jednostavno sredstvo, nego je postala dio naše svakodnevice, ušla u svaku poru našega djelovanja te se bez nje svijet čini nezamislivim. Došli smo do točke “pobožanstvenjenja” tehnologije gdje ona upravlja našim životima i gdje primat nije više “biti” nego “činiti“. Pokretač djelovanja je učinkovitost koja postaje mjerilo ljudske vrijednosti. Znanje je usmjereno k djelovanju, a djelovanje je mjerilo postojanja. Ono što se ne može mjeriti, nema ni vrijednost. Tako se i ljudski život vrjednuje terminima učinkovitosti, a ideji svetosti i nepovrjedivosti života suprotstavlja se ona o njegovoj kvaliteti. Rezultat je ovakvoga shvaćanja da postoje životi koji nikad ne dostignu odgovarajući standard i koji stoga nisu, kao oni visoke kvalitete, vrijedni življenja. Zabrinjavajuća primjena kriterija kvalitete života u praksi je eugeničkih pobačaja i eugeničkoj eutanaziji novorođenčadi koji bivaju predstavljeni kao djelo milosrđa te čak obvezujući. Naime, temeljno je opravdanje to što u takvim situacijama u kojima ne postoji mogućnost da se ostvari doista jedan kvalitetan ljudski život, pravo na njegovu biološku opstojnost gubi svoj smisao. Budući da je mjerilo vrijednosti ljudskoga života sposobnost proizvodnje i doprinosa cjelokupnom napretku društva, čini se razumnim pobaciti hendikepirano dijete jer njegovo rođenje i uzdržavanje iziskivalo bi dodatne troškove, a nikad ne bi bilo u stanju doprinositi svojim radom.
Od trenutka kada znanstveni redukcionizam počinje negirati čovjekovu superiornost u odnosu na životinje, ljudsko tijelo postaje objekt kojim tehnika, vođena svojim projektima i profitom, može manipulirati. U službi korisnoga i željenoga, briše granice između prirodnoga i umjetnoga, prilagođavajući ovo prvo ljudskim željama. S druge strane, katolička bioetika ograničava čovjekove zahvate na ono što pomaže ili popravlja prirodne datosti, vođena idejom svetosti i nepovrjedivosti svakoga ljudskog života. Neizostavno je čuti teološku kritiku svjetovnoga morala i kulture, a sve s ciljem da njihov dijalog vodi spremnom suočavanju sa specifičnim problemima koji se rađaju u okrilju moderne medicine te doprinese općem dobru.
s. Branka Perković
Izvor: Crkva na kamenu
