Normalan, da ne velim pošten čovjek, barem bi kad navrši 80 godina, okrenuo pet telefonskih brojeva od Pantovčaka do Banskih dvora, pitao, ljudi trebam li ja uopće vama, i kad bi vidio kisela lica i blazirane odgovore, pružio ruku svakom od njih i veselim trkom stigao doma sretan da starost može proživjeti u miru, uza ženu, djecu i unuke. A ako i ima kakvoga viška energije, memoari su tu uvijek savršeno rješenje.
Za sve ostale nadnaravne sposobnosti kojima se može pomoći zemlji mobitel i elektronička pošta su za početak savršeni alati.
Normalan čovjek bi to napravio, ali Stjepan Mesić – ne bi! Punih 25 godina hrvatske države u samom vrhu na ovaj ili onaj način, od toga deset godina predsjednik države s tim da će se brojni njegovi potezi u tom vremenu u povijesti uzimati kao kletva, jer što vrijeme više prolazi sve je jači dojam da je Stipe Mesić povukao niz poteza koji se mogu kvalificirati kao izdaja.
Kao državni udar
Slika i scena kada strane novinare pušta u tajne arhive Ureda predsjednika trebalo bi u tom smislu na fakultetskim predavanjima ilustrirati kao najupečatljiviju sliku i doslovan opis politike Stipe Mesića kao predsjednika države. Naime, takve scene i takve slike u drugim državama vidimo obično nakon izvršenoga državnog udara!
Nažalost, s tom scenom se ne iscrpljuje popis zastrašujućih protuhrvatskih poteza po kojima ćemo ga pamtiti. I onda je još došlo i punih pet godina rezidencijalnog političkog života gdje je kao “bivši predsjednik” uporno tvrdio da je silne poslove ishodio državi, premda nema nikakvih tragova tome. No, sve to skupa nije bilo dosta! Ne, još mi vlasti dajte! Sve do Mirogoja!
Kako se usuđujete maknuti me prije, barem s komadića vlasti, kao da nas pita bijesni Stipe Mesić. Naime, on je doista nakon završetka drugoga mandata imao mogućnost korištenja doživotne rezidencije pa je to zakonom smanjeno na pet godina. I žalio se! Dakle, molim Vas da mi osigurate doživotnu rezidenciju i sve prinadležnosti do kraja moga života! Inače? Inače ste fašisti!
To je zapravo konverzacija koju Mesić vodi s hrvatskom državom koja ga šalje u mirovinu u 83. godini života! Kakva patologija! Jer i nakon svih mogućih mandata, kada su mu zbrojili da mu je isteklo i onih pet godina na koje je imao pravo na beneficije kao bivši predsjednik on se opet tužio, žalio, prigovarao i tek kada je zadnja instancija, Ustavni sud, rekla, “Stipe, go home”, tek tada stiže vijest da je Stjepan Mesić ipak pristao otići.
Bože, kakva glad za mrvicama vlasti, počasti, lažne kurtoazije, kakav to gotovo animalni poriv za vlašću, za moći, za utjecajem, za vladanjem, mora biti kod čovjeka koji je ovih dana zakoračio u 83. godinu života, da odlazi pun bijesa i da za taj odlazak krivi navodni hrvatski fašizam?
Tihomir Dujmović
Kolumnu u cijelosti pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.
Izvor: Crkva na kamenu
