Ovih mi je dana odvratno bilo gledati predstavnike i čelnike raznih organizacija kako doslovno povlače za rukav predsjednika Hrvatske vlade Andreja Plenkovića koji je bio u posjetu BiH, jer mu oni imaju nešto važno reći. A onda slikanja s uvaženim gostom, i to sve u svrhu da se hrvatski premijer vrati u Zagreb sa slikama i porukama dotičnih likova i da ne zaboravi njih i njihove “projekte”. Jasno, oni to rade “samo zato da bi unaprijedili društveno-kulturni život Hrvata u BiH”, a oni od toga dakako “nemaju nikakve koristi”, jer su oni tako i tako potpuno predani boljitku ovdašnjega čovjeka. Uh, kako je to ružno i tužno. Postoje ljudi koji jasno kažu da im je novac, moć, utjecaj i slava jedino vrijedno u životu. S njima je sve jasno. Međutim, postoje i oni drugi kojima je isto tako novac, moć, utjecaj i slava na prvome mjestu, ali se pretvaraju i predstavljaju kao najveći altruisti, pomagači svakoga potrebnika pa i radnici na njivi Gospodnjoj. Oni prvi igraju “otvorenih karata” te novac, moć, utjecaj, vlast i slavu stječu na svoj način, a ovi drugi, kako nisu ušli u vlak s onima prvima, morali su potražiti alternativni “prijevoz”, pa osnivaju razne nevladine udruge, kulturna društva, nekulturna društva, otvorena društva, zatvorena društva… Važno je imati pečat, skrasiti se i sakriti se u nekoj (jakoj) instituciji, a onda dolazi i novac i moć i utjecaj i “slava”. Vrlo je zanimljivo da ovi likovi ne biraju komu će se prikloniti, jer svatko tko ima vlast dobro je došao. Dobro se sjećam kako su ovi isti likovi skakutali oko Ive Sanadera kada je bio na vrhuncu slave. Jasno, danas ih za njega nije briga, “neka ga snađe sudbina odbačenika”. Tako je bilo kada su dolazili razni ministri iz toga vremena, a danas im se možda više ni imena ne sjećaju. Isto tako dobro se sjećam kako su ti isti likovi “lizali skute” Ive Josipovića, i to čim je došao na vlast, bili su mu “prijatelji”. Jasno, danas ih nije briga ni za ovoga “bivšega”, jer njima trebaju samo “sadašnji” kako bi pomogli “velike projekte za opstanak Hrvata u BiH”, a u biti sebi stječu moć, utjecaj i slavu, a o novcu ne mogu suditi. Kako je to jadno i žalosno. Možda je došlo vrijeme da netko sugerira Hrvatskoj vladi da u Mostaru dovrši zgradu Hrvatskoga narodnoga kazališta ili da Hrvatima u BiH pomogne stvoriti jaku Radio-televiziju ili nešto treće i četvrto slično tome, a ne da svatko povlači predsjednika Vlade za rukav ne bi li koja kuna uskočila u njegovu zobnicu.
Božo Goluža
Izvor: Crkva na kamenu
