Prateći olimpijske igre u Riju (Brazil) postajemo sve ponosniji na hrvatske sportaše koji osvajaju medalje i nižu uspjehe jedan za drugim, iznad svih očekivanja. Doduše bilo je i poraza koji su sastavni dio sporta i koje treba prihvaćati kao nešto sasvim normalno jer i u svakodnevnom životu imamo uspjeha i neuspjeha s kojima se treba nositi na primjeren način. Ono što zabrinjava, što se događa u hrvatskom medijskom prostoru, a znamo da mediji kreiraju mišljenje javnosti, vrlo je opasno i destabilizirajuće za hrvatsko društvo. Lijeve i ekstremno desne političke opcije, preko svojih medija, opasno napadaju vlastitu državu i sve što ju može predstavljati, jer oni nisu trenutno na vlasti pa eto treba koristiti sva sredstva da se uništi nacionalni ponos i osjećaj pripadnosti naciji i državi, jer kako se drugačije vratiti na vlast. Na nekim portalima, protuhrvatskim, javno se poziva da se sportaši po povratku iz Rija ne smiju susresti s predstavnicima vlasti jer eto ta država, Hrvatska, nije ništa za njih učinila, ona im je maćeha, ona ih ne voli itd. Pa čak se poziva da se ne organizira dočeke olimpijcima i to sada kada su u Europi po osvojenim medaljama među najboljima. Napadaju se hrvatski sportaši od projugoslavenskih novinara čije tekstove srbijanski mediji s guštom prenose u cijelosti, uz dodatak “nemamo šta više reći – sve je rečeno”. Veliča se uspjeh srbijanskog sporta a u hrvatskoj tobože ne valja ništa, sve je nacionalističko, nemoralno, jadno i nikakvo itd. Medalje hrvatskih olimpijaca manje su vrijedne jer su osvojene u “nekim čudnim sportovima koji nisu bitni” itd. Zanimljivo da kod tih ljudi postoji opće nepoznavanje sporta i duha olimpizma. Čovjek ne može povjerovati na što su “pljuvači” vlastite države spremni. Nezadovoljni uređivačkom politikom HRT-a, u početku sam mislio da se odnosi samo na informativni programa ali ne, sada napadaju i na sportski program koji ne zna razlučiti što je bitno izravno prenositi. Kažu treba konzultirati Beograd. Pa kažu kako “moraju tražiti na RTS-u 2 da pogledaju neki prijenos koji valja”. Očito se radi o ljudima koji su srbofili, jugonostalgičari, osobe koje mrze hrvatski jezik ili su obični uličarski provokatori koji žive od “pljuvanja” po hrvatskom nacionalnom ponosu a na taj način dobiju i malo medijske pozornosti, bar u susjednoj državi. Očito im je promaklo da se na području bivše Jugoslavije sportski program HRT-a smatra najboljim, s najboljim komentatorima i gostima. Ali za njih tu ništa ne valja. Sve je bolje u Beogradu. Teško je razumjeti napade na sportsku redakciju, koja je uz male pogrješke koje se događaju i kod najvećih svjetskih televizija, vrlo profesionalno odradila i odrađuje povjereni im posao. Ako HRT 2 prenosi, primjerice SAD – Argentina u košarci a RTS 2 prenosi odbojku, pa sasvim je normalno da će se prenositi košarka s obzirom na popularnost i utjecaj košarke za razliku od odbojke u kojoj Hrvatska nema svoj tim. Ali to je dovoljan povod jer se jednom novinaru iz osobnih ili nekih drugih razloga gleda odbojka pa ju treba prenositi nacionalna televizija, unatoč tomu što većina gledatelja želi gledati košarku. Međutim, dio se hrvatskih novinara natječe u “pljuvanju” po vlastitoj državi i sportašima a među njima najdalje je otišao jedan poznati novinar, osvjedočeni mrzitelja Hrvatske, čije ime nije ni potrebno spominjati. “Zablistao” je prethodnih dana u srpskim medijima jer mu je tekst o hrvatskoj košarci u Srbiji prenesen u cijelosti. Međutim, košarka je bila samo povod ali tu se radi o blaćenju hrvatske države, prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana, žal za Jugoslavijom i mnogo toga još. Eto u Srbiji se bolje živi, veće plaće, veća demokracija, veće slobode novinara unatoč upozorenjima međunarodnih organizacija da su mediji pod kontrolom vladajućih struktura i kako su ugrožene medijske slobode. Čudno ali istinito. Da je kojim slučajem oslobođen patološke mržnje prema Hrvatskoj taj bi novinar vidio kakav je standard građana u jednoj i u drugoj državi, a nisam siguran da bi u toj državi koju hvali smio napisati približno sličan članak o njihovim sportašima ili predsjedniku države ili čak o nekoj državnoj instituciji. Ali što je stvarni cilj stvaranja defetizma u Hrvatskoj? Umjesto da se ističe veliki uspjeh hrvatskih sportaša radi se na tome da se sve pretvori u skandale jer je za to pogodno tlo, vrijeme je predizborne kampanje. Jasno i nedvojbeno, cilj im je uništiti nacionalni ponos, pa čak i u sportu, a prema njihovu mišljenju treba konstantno izazivati mržnju prema vlastitoj državi s ciljem urušavanja društvenih vrijednosti i stvaranja bezizlazne situacije i općega kaosa. Nažalost, pojedini mediji su postali oruđe u rukama rušitelja Hrvatske kao što je i dio političara i veleposlanika nakon posljednjih izbora u Hrvatskoj krenuo u “pljuvanje” po državi u kojoj žive i koju oni predstavljaju. Malo im je bilo što su radili u zemlji pa su izišli i izvan granica po europskim metropolama i stranim medijima, potpisivali nebulozne peticije a sve u cilju nanošenja što veće štete vlastitoj državi. A što su postigli – samo su pojačali podjele i mržnju u hrvatskom društvu a o svojoj državi koja ih hrani, pokušali su stvoriti lošu sliku u Europi pa i šire, u čemu su dijelom i uspjeli. I kada su im neki intelektualci napokon otvorili oči što su uradili, počeli su se posipati pepelom. Bojim se da mržnja dijela medija, koji rade u Hrvatskoj, prema državnim institucijama, sportašima i sportskim kolektivima mogu uništiti sav ponos i slavu koju o svojoj državi pronesoše hrvatski olimpijci. Političare se ne mora ni voljeti ni cijeniti ali odnos prema institucijama države, prema državi, jest iznad svega drugoga. Za državu se stoljećima borilo i ginulo, a posebno u Domovinskom ratu, da bi to neki skorojevići i izdajice tek tako oblatili i uništili. Nadam se da će većina Hrvata, koja voli svoju državu, a koja danas šuti, podići svoj glas u obranu nacionalnoga identiteta i ponosa. Ako ništa drugo dovoljno je čuti hrvatske sportaše kada prije meča kažu: “Iznad svega Hrvatska”.
Ivica Glibušić
Izvor: Crkva na kamenu
