Osoba iznad Zakona (Mk 3,1-8)

Foto: cnn.com

Ovaj biblijski ulomak govori o odnosu između osobe, Zakona i institucija, a u njegovu se središtu nalazi ljudski život. Mk 3,1-8 tekst je koji pripovijeda o čudu, iako se u biblijskim tekstovima o čudu nikada ne govori kao o nekoj vrsti čarolije, čarobnjaštva, nego se radi o znakovima božanskoga porijekla koje čini Isus. Pripovijeda se o čovjeku koji ostaje anoniman do kraja, a radnja je smještena u jednu galilejsku sinagogu. Prema evanđelistu Marku, sinagoga je mjesto gdje se poučava, gdje se događaju ozdravljenja, gdje se ljudi susreću s Bogom i međusobno. No, kada je riječ o odnosu Zakona i ljudskoga života, ona je mjesto sukoba Isusa s vjerskim institucijama, kako ćemo vidjeti iz ovoga ulomka. Naime, naučavanje pismoznanaca, koliko god nastojalo biti pravovjerno, bilo je obilježeno udaljenošću Boga, nedostižnoga i dalekog, te čovjeka, neznatnoga i malenog. Isus naučava ne kao pismoznanci, nego kao onaj koji ima vlast i koji poziva ljude da postanu poput Oca nebeskoga. Središnje je pitanje ovoga ulomka: tko ima apsolutnu vrijednost, čovjek ili subota, odnosno propisi i zapovijedi Zakona?

Kontekst ovoga teksta, njegov “Sitz in Leben”, Isusov je odnos prema suboti i prema ljudskome životu općenito, jer mu prethodi ulomak u kojemu učenici subotom trgaju klasje, te time izazivaju žestoku reakciju i osudu farizeja (Mk 2,24). Isus ustaje u njihovu obranu pozivajući se na samoga kralja Davida koji je, jedući kruhove prinesene kao žrtva u Hramu, ukazao na relativnost Zakona u odnosu prema dobru čovjeka. U središtu svega nisu propisi nego čovjek sa svojim potrebama.

1Uđe ponovno u sinagogu. Bio je ondje čovjek usahle ruke. 2A oni vrebahu hoće li ga Isus u subotu izliječiti, da ga optuže. 3On kaže čovjeku usahle ruke: “Stani na sredinu!” 4A njima će: “Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?” No oni su šutjeli. 5A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom pa reče tom čovjeku: “Ispruži ruku!” On ispruži – i ruka mu zdrava! 6Farizeji iziđu i dadnu se odmah s herodovcima na vijećanje protiv njega kako da ga pogube. 7Isus se s učenicima povuče k moru. Za njim je išao silan svijet iz Galileje. I iz Judeje, 8iz Jeruzalema, iz Idumeje, iz Transjordanije i iz okolice Tira i Sidona – silno je mnoštvo čulo što čini i nagrnulo k njemu.

Pojam “ruka” pojavljuje se četiri puta kako bi se ukazalo na njezinu važnost. Ona u semitskim jezicima može označavati dio tijela ili cijelu osobu. Ruka je simbol aktivnosti i kreativnosti. Rukama se radi, stvara, obrađuje, gradi, preoblikuje, oživljuje. Mnogo toga što nas okružuje plod je rada ljudskih ruku. Rukama se daruje i prima. Isus je došao ozdraviti ruku, kako bi se mogla ponovno ispružati te činiti osobu sposobnom darovati i primiti dar. Ruka koja nije sposobna za inicijativu, usahla je, mrtva ruka. Ona predstavlja ugašeno, mrtvo, usahlo čovječanstvo koje ne može primiti, prihvatiti niti darovati nikakav dar, nikakav život. Radi se o usahloj ruci koja ne dodiruje, koja ne može ostvariti nikakav odnos, nikakvo zajedništvo, ne poznaje, ne prima, ne pruža. Ne radi se ovdje samo o usahloj ruci, ona je samo simbol usahloga čovjeka, odnosno ljudskosti u njemu. U sinagogi u kojoj se naučava i strogo teži obdržavanju Zakona, prijeti opasnost da i samo naučavanje postane poput ove usahle ruke, bez života. Broj četiri nije slučajan nego ima svoje biblijsko značenje. To je, naime, biblijski kozmički broj (četiri strane svijeta), te je u ovome čovjeku usahle ruke prisutno cijelo čovječanstvo, pozvano stati “na sredinu” Isusova iscjeliteljskog djelovanja.

Čovjek o kojemu je riječ, anoniman i tajanstven, invalid, Božje je stvorenje koje ne može ostvariti sav svoj potencijal zbog bolesti koja ga je snašla. Ne govori jer nije usahla samo ruka, nego je cijeli njegov život zatvoren, izoliran. Obratimo pozornost na one koji su gledali i “vrebali hoće li ga Isus u subotu izliječiti, da ga optuže” (3,2). I Isus je gledao, no ne da optuži i osudi, nego da iscijeli. Različiti su načini na koji se može gledati: da bi se osudilo i ubilo ili da bi se pomoglo i iscijelilo. Dok ovaj anonimni čovjek ima paraliziranu ruku, ovi imaju paralizirane oči, mrtve, iz kojih izlazi samo smrt, te na kraju odlučuju pogubiti ga (3,6). To su snovali još od ranije, no trebao im je konkretan motiv. Sada ga napokon imaju: bolestan čovjek, zajedno s pogrješnim tumačenjem Zakona, postaje oružjem protiv drugoga čovjeka. Kršenje propisa svetkovanja subote kažnjavano je smrću (Izl 31,14-16), a prema nekim farizejskim tumačenjima, subotom je bilo zabranjeno pružiti medicinsku pomoć, osim u smrtnoj opasnosti, kakva u konkretnom slučaju nije postojala.

Isus stavlja osobu u središte i postavlja pitanje prisutnima: “Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?” (3,4). Ne čeka inicijativu od bolesnika, ne očekuje njegovo preklinjanje ili molbu, nego ga postavlja u središte, ne samo prostorno, nego u središte njihova promatranja, prosuđivanja i nažalost, osuđivanja. Budući da je u središtu interesa sinagogalne institucije bilo strogo obdržavanje zakonskih propisa, čovjek usahle ruke nije nikako dolazio u obzir, nije bio u interesu ni čovjeka ni dalekoga Boga, okovana u Zakon i njegovo pogrješno tumačenje. Isus mijenja ovakvo shvaćanje postavljajući u sredinu potrebitoga i time jasno ukazuje kako religijska institucija treba biti u službi čovjeka koji time postaje kriterij prosuđivanja njezine autentičnosti. Središnje mjesto koje čovjek u potrebi zauzima, objavljuje važnost ovoga provokativnog pitanja koje postavlja Isus. Njegova je namjera ukazati na pravo značenje subote kao dana koji je orijentiran činjenju dobra, spašavanju života (usp. 3,4). Ozdravljanje bolesnika upravo je rezervirano za dan Gospodnji. Tko zanemaruje ovu zapovijed, subotom ili bilo kojim drugim danom, zanemaruje i ubija ono ljudsko koje je u temelju subote kao dana Gospodnjega. Ako je potrebno čovjeku pružiti pomoć, nema nikakve isprike, pa čak ni pozivanja na Zakon, da se to ne učini. Tko propušta učiniti dobro, čini zlo. Tȁ, ne ispovijedamo li i sami kad se kajemo za grijehe na početku mise, kako sagriješismo mišlju, riječju, djelom i propustom? Isus pokušava prisutnima ukazati na kontradikciju njihova tumačenja Zakona. Stavlja čovjeka u sredinu svih i svega, želi ih pozvati na promišljanje i stoga otpočinje dijalog. Pitanje koje postavlja kristalno je jasno i dopušta samo jedan odgovor: da ili ne. Struktura teksta jasno ukazuje na dvije suprotnosti gdje “činiti dobro” odgovara spašavanju života, dok “činiti zlo” odgovara njegovu pogubljenju. Ovo provokativno pitanje ne ostavlja mjesto dvjema mogućnostima. Onomu tko želi djelovati po volji Božjoj objavljenoj u Tori i veoma jasnoj: Ne ubij, ne ostavlja mjesto izboru. Prva alternativa formulirana je kao “činiti dobro” koje uvijek i svugdje odgovara volji Božjoj, i “činiti zlo” koje se uvijek i svugdje njoj protivi. U drugoj se alternativi radi o činjenju dobra liječeći, ili o činjenju zla ubijajući.

Kakvo značenje u ovome dvostrukome pitanju ima pojam “psychē”? Grčki prijevod hebrejske Biblije koristi “psychē” kako bi preveo središnji hebrejski termin kojim opisuje ljudski život (“nepheš”). Koristeći upravo ovaj termin, a ne neki drugi kao što su “zōē” ili “bíos”, Isus želi ukazati na važnost osobe u njezinu punom dostojanstvu, stvorene ne sliku Božju (usp. Post 1,26-27). Čovjek usahle ruke je “nepheš”, živi čovjek kojeg se ne smije ubiti, nego mu se čak i subotom treba pomoći kako bi živio svoje čovještvo i svoje dostojanstvo u punini. Pripada mu dostojanstvo ne zato što ga je nečim zaslužio, nego zato što je stvorenje Božje, Njegovo dijete! Uporaba ovoga termina svjedoči Isusovu osjetljivost i pažnju prema čovjekovoj posebnosti i dostojanstvu.

“Život spasiti ili pogubiti” radikalizira prvo pitanje stavljajući ga u kategorije života i smrti. “Činiti dobro” znači “spasiti”, izbaviti osobu iz njezine nezavidne situacije, ne dopustiti da bude izgubljena. “Činiti zlo” je “pogubiti”, a to učiniti subotom znači suprotstaviti se dobru čovjeka u ime Zakona. Znači da čovjek postoji radi propisa i da su oni važniji od samoga života. Isus prisutne stavlja u situaciju gdje su primorani odgovoriti da li taj isti Bog, koji je utemeljio subotu, želi da ona služi dobru ili zlu. Subota je ustanovljena da bi služila čovjeku, a odmor toga dana trebao je doprinositi slavlju života kao dara. Shvaćanje subote kao dana Gospodnjega trebalo je biti odlučujuće u prosudbi moralnosti ili dopuštenosti dvaju postupaka koji su se trebali upravo dogoditi. Razlika u stavovima stoji u činjenici da Isus inzistira na čovjeku, te ne želi dopustiti da bude izgubljen. Upravo ovakav stav volja je Boga Stvoritelja, a svaki propis koji se poziva na volju Božju treba služiti životu. U suprotnom, bit će oprečan Božjem nacrtu. Rasprava o suboti i o tome što je dopušteno subotom činiti bijaše vrlo aktualna u Isusovo vrijeme, a on joj svojim postupkom doprinosi. Ide iznad svake normative, svih propisa, stavljajući na istu razinu konkretni čin pomoći i spašavanje ljudskoga života, što je svakako bilo dopušteno činiti i subotom. Propustiti taj čin jednako je ubojstvu. Ovo Isusovo stavljanje na stranu potrebitoga u skladu je s cjelokupnim Njegovim poslanjem. Upravo toga dana odlučuju ubiti ga. To se događa kada svojevoljno i krivo tumačenje propisa prevlada nad propisima Pisma koje dolazi od Boga. Upravo je ovo optužba koju Isus predbacuje farizejima i pismoznancima u Mk, 7,6-13 i koja se može sažeti u ove ključne riječi: “Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske” (7,8).

Gledajući oko sebe, tužan i ljutit zbog tvrdoće srca onih koji ga okružuju, gledajući ugasle oči iz kojih izlazi jedino smrt, oči onih kojima je srce otvrdnulo jer su se, udaljavajući se od čovjeka, udaljili od Boga, Isus naređuje čovjeku usahle ruke da je ispruži. Ovim postupkom Isus vraća čovjeku njegovo dostojanstvo vraćajući mu slobodu inicijative, jer ovaj ispruža ruku. Isus je znao da, suprotstavljajući se farizejima, riskira vlastiti život. Riskira svoj da bi spasio tuđi. Dobro konkretnoga čovjeka nije samo iznad Zakona, nego je vrhovna norma koja upravlja cjelokupnim moralnim ponašanjem i prosuđivanjem. Osoba je apsolutna vrijednost pred kojom svi propisi bivaju relativizirani. Ovim postupkom Isus nije doveo u pitanje Božji zakon, a nipošto mu se nije suprotstavio. Ozdravljenje i pomoć čovjeku koji je bio u potrebi, ne samo zbog usahle ruke, nego zbog usahloga onoga ljudskog u njemu, zbog mrtvila koje je zavladao njegovim životom i prijetilo smislu i svjesnosti njegova dostojanstva, nipošto nije kršenje svetkovanja subote, za židove najvažnijega dana posvećena Gospodinu. Isus se vraća na iskonsko značenje volje Božje živeći autentično vršenje Božjih propisa, nasuprot mogućem riziku samo izvanjskoga obdržavanja zapovijedi i samo izvanjski življene religioznosti.

“Isus ga stavi u sredinu.” Isus osobu uvijek stavlja u sredinu, u svakoj situaciji i svim uvjetima. Osoba nadilazi sve nastale etičke teorije kojih nije nedostajalo ni u rabinskoj tradiciji Isusova vremena. Uvodi nas u misterij drugoga kojeg nam valja shvatiti i prihvatiti kao ljudsko biće, poštovati ga zbog same činjenice da je upravo to: voljeno stvorenje Božje. U sva tri dijaloga koja smo razmatrali, čitavo je čovječanstvo pozvano “staviti u sredinu” važna pitanja kojima je u središtu život, Pismo, te način njegova interpretiranja. Pozvano je pobrinuti se za život suosjećajno, kao što je to učinio Samaritanac (Lk 10,25-37). Pozvana sam, kao dio čovječanstva, postaviti sebi pitanja i iskreno na njih odgovoriti: Koliko sam puta zašutjela, a bila sam pozvana progovoriti? Koliko sam puta zanemarila ono iskonsko dobro, zakon upisan u srcu, opterećena onim što društvo i mediji kažu, loše informirana i krivo formirana? Koliko puta mi je bilo stalo samo da izvršim propise, dok mi je srce bilo daleko od Boga, dok sam previdjela potrebu konkretne osobe pokraj mene? Koliko puta…?

s. Branka Perković

Izvor: Crkva na kamenu