Opće je uvriježeno pravilo: Ako ne čitaš – ne piši; ako ne znaš – ne govori; ako nisi siguran – provjeri; ako se nisi sposoban susresti i sa svojom najtamnijom stranom i za nju se pokajati – ne moraliziraj! No, ovo pravilo u hrvatskom javnom govoru kao da ne pije vode.
Iza nas su četiri travanjske komemoracije stradanja u Jasenovcu – toga zločina jednoga režima – koje su potaknule lavinu napisa, slika i govora, podjela do razine zlokobne mržnje. A ispred nas Bleiburg i Četverored – Križni put, taj marš smrti koji je započeo 15. svibnja 1945. na Bleiburgu s krvavim postajama u Sloveniji i svim republikama netom samoproglašene nove države staroga imena Jugoslavije. I jedna i druga obljetnica u svakoga tko ima i malo ljudskosti trebale bi pobuditi osjećaj duboka pijeteta, a kod vjernika uz ljudski pijetet i uzdizanje molitve, kako za sve žrtve tako i za žive, da ne bi nikada više svjedočili ili bili sudionici ovako sudbonosnih vremena i događanja. Ovakve obljetnice trebale bi biti i poziv onim interesnim skupinama – jednako radilo se o znanstvenicima, političarima ili raznim drugim svjedocima i javnim predstavljačima ovih događaja – da svojom spoznajom i riječju dadnu onaj nužni prilog boljoj budućnosti nad opomenom zle prošlosti u potpori punoj istini. No, umjesto toga svjedoci smo novoga potpirivanja mržnje i podjele kojoj posljedice mogu biti nepredvidljive. Sav govor svodi se na povijesnu podjelu na ustaše i partizane – fašiste i antifašiste te se na krilima tobožnjega antifašizma još jednom sotonizira hrvatski narod osporavajući mu pravo da se brani, kamo li da izgovori svu istinu. Dok razumijemo da se u određena broja ljudi zbog sustavne polstoljetne indoktrinacije može raditi o neznanju i neutemeljenu strahu, dojam je da interesnim skupinama koje se laćaju pera i stupaju pred mikrofone i kamere ne nedostaje znanja; manipulacija i bezočno gaženje po žrtvama jest raison d’etre njihova djelovanja i opstanka, kako na političkoj tako i na kvazi znanstvenoj pozornici. A svakomu komu je i malo stalo do istine zna da hrvatska povijest od 1941. do 1991. godine nije na pravi način valorizirana, da jednostavno vapi za temeljitom i bezinteresnom proukom. No, umjesto toga ustaše i partizani, kojih po biološkoj zakonitosti više nema, ponovo su u središtu društvenoga života i govora.
Ona Milanovićeva iz izborne predsjedničke noći: “mi ili oni”, u dobra se doba raščlanila. Ako je tko i mislio da je to bila jedna od brzopletosti ondašnjega premijera, sada više nema nikakvih sumnji. Radilo se o javno predstavljenu programu podjele hrvatskoga društva i naroda na ustaše i partizane – fašiste i antifašiste. Nakon petnaestak godina sustavne detuđmanizacije, sada imamo na djelu razbijanje njegova programa pomirbe kao nužnosti ne samo stvaranja nego i opstanka hrvatske države. U cijeloj priči bitna je Hrvatska, odnos prema njoj, njezinoj povijesti i temeljima. Recimo i ovdje: oni koji su 1941. godine željeli svoju Državu, 1945. nisu željeli Jugoslaviju. I obrnuto: oni koji ’41. nisu željeli Hrvatsku, ’45. željeli su Jugoslaviju te koji su ’45. željeli Jugoslaviju, ’91. nisu željeli Hrvatsku, a oni koji ’45. nisu željeli Jugoslaviju, ’91. ponovo su se žrtvovali za Hrvatsku. Ako je ova tvrdnja točna, a sve ukazuje da je tomu tako, onda je bjelodano jasno da se u javnom diskursu pod pojmom “ustaša” razumiju oni koji žele suverenu i neovisnu Hrvatsku, koji, istina, katkada i na sasvim pogrješan način iskazuju svoju opredijeljenost, oni koji hoće da istina o stradanju hrvatskoga naroda iziđe na podnevno sunce. A pod pojmom “partizani”, umotanim u celofan totalitarna komunističkog antifašizma, shvaća se gušenje te iste istine, nastavak razbijanja hrvatskoga bića na usitnjene razlomke s kojima je puno lakše manipulirati i vlastite, ali i neke vanjske, interese zadovoljiti. Divide et impera! Današnju državu Hrvatsku smatraju neželjenim čedom ne samo neprijatelji koji “dižu glavu” u njezinim granicama, nego i neki vanjski centri moći. Govor o ustašizaciji i fašizaciji Hrvatske glavno im je oružje u ostvarenju ciljeva uništenja onoga što jest, a što ni u kojem slučaju nisu htjeli da bude. Državu Hrvatsku prihvaćaju u mjeri zadovoljenja političkih ambicija i očuvanju stečenih povlastica.
Budući da će komemoracija i sveta Misa u Bleiburgu ponovo pokrenuti lavinu napisa u kojima će se još jednom po tko zna koji put bezumno i bezočno pogaziti žrtva i istina, ovim kratkim osvrtom na Bleiburšku tragediju želimo dati barem mali prinos u mukotrpnom probijanju istine o tom zlokobnom vremenu.
Što se to dogodilo na Bleiburgu?
Kako se primicao kraj Drugoga svjetskog rata, kolone hrvatske vojske i civila povlačile su prema Zapadu, prema područjima pod kontrolom Saveznika, u nadi da će pod njihovom zaštitom naći spas pred osvetničkim pohodom Titovih partizana. Da je to bio bezuman osvetnički progon, potvrdio je i sam Tito u svom govoru na Kongresnom trgu u Ljubljani, 26. svibnja 1945.: Što se tiče onih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je golemu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja izvan naše zemlje. Ta manjina više nikad neće gledati naše divne planine, naša rascvjetala polja. Ako bi se to ipak dogodilo, trajat će kratko” (Zorislav Lukić, Simbol svih hrvatskih stradanja, “Vijenac” Matice hrvatske, br. 474, 3. svibnja 2012.).
Prema britanskom vojnom arhivu (War Office 1704465) na Bleiburg i na austrijsko-jugoslavensku granicu pristiglo je ukupno 200.000 hrvatskih vojnika koji su štitili i pratili oko 500.000 civila koji su se htjeli prebaciti na područje pod engleskom upravom, da bi se predali i stavili pod britansku zaštitu. No, kod Bleiburga, britanski general Patrick Scott, iako mu je bila poznata partizanska osvetnička ruka, nije prihvatio predaju generala Ive Herenčića, nego ih je, na sastanku bez zapisnika s Titovim generalom i političkim komesarom Milanom Bastom, ličkim Srbinom, zapovjednikom 51. vojvođanske divizije, gdje je bio i hrvatski general Herenčić, izložio odstrjelu i progonu. No, pogrješno bi bilo zaključiti da je pokolj kojemu su Hrvati bili prepušteni bio samovoljan čin generala Scotta. Prema povijesnim izvorima, uz feldmaršala Harolda Alexandera, zapovjednika savezničkih snaga sa sjedištem u Caserti pokraj Napulja, generala sir Richard McCreeryja, zapovjednika 8. britanske armije u čijoj je mjerodavnosti između ostaloga bila i austrijska Koruška, i generala Charlesa Keightleya, zapovjednika 5. korpusa 8. britanske armije, ključna je osoba bio Harold MacMillan, u to doba opunomoćeni britanski ministar pri glavnom zapovjedništvu savezničkih snaga koji je kasnije promoviran u lorda Stocktona, a 1957. godine postao je i premijerom Velike Britanije. On je, naime, 13. svibnja 1945. u Klagenfurtu usmeno naredio generalu Charlesu Keightleyu da “velik broj otpadničkih jugoslavenskih trupa, izuzevši četnike, izruči jugoslavenskim partizanima”. Knjiga koja je do sada dala najcjelovitiju povijest događaja tijekom svibnja 1945. jest “Ministar i pokolji”, koju je u Engleskoj 1986. godine objavio povjesničar grof Nikolaj Tolstoj. Knjiga je po naređenju britanske vlade odmah po izlasku povučena iz prodaje, a grof Tolstoj osuđen za klevetu te je sudski kažnjen s dva milijuna funti. A feldmaršal Alexander, 16. svibnja, dan nakon pokolja u Bleiburgu, šalje Titu strogo povjerljiv brzojav u kojemu izražava želju Britanaca da mu preda hrvatske zarobljenike i pita ga slaže li se on s tim prijedlogom. Tito mu odgovara 17. svibnja da je primio njegov brzojav o ponudi predaje 200.000 “Jugoslavena”, i da se sa zahvalnošću slaže s tim prijedlogom. Za “transport” zarobljenika bio je zadužen brigadir Toby Low, kasnije promoviran u lorda Aldingtona (“Blajburški Pokolj”, Nikolaj Tolstoj, izlaganje na Međunarodnom znanstvenom skupu “Jugoistočna Europa 1918.-1995.”, Hrvatska Matica iseljenika i Hrvatski informativni centar, Zagreb, 1998.).
Pokolj, kako su ga definirali neki partizanski generali i vojnici, započeo je 15. svibnja 1945. Naime, nakon što je hrvatska vojska održala ultimatum generala Scotta da u roku od sat vremena položi oružje, general Basta, pod izlikom da u zadanu roku nisu istaknute bijele zastave u znak predaje, naredio je dvadesetminutnu paljbu iz mitraljeza – šaraca po razoružanim vojnicima i civilima u Loibaškom polju. Donosimo dva svjedočanstva o tom stravičnom pokolju. Jedno preživjeloga svjedoka, a drugo bezumna samohvala jednoga od partizanskih zapovjednika.
“Muškarci, žene i djeca padali su u svežnjevima dok su partizani kosili svojim mitraljezima lijevo-desno po otvorenome polju. Vrlo brzo je toliko ljudi bilo pobijeno da su se partizani usudili spustiti među preživjele pa su ih s vidljivom nasladom stali na smrt tući, udarati čizmama i probadati bajunetama” (Izjava očevidca Teda Pavića u knjizi “The minister and the massacres”, Nikolaja Tolstoja, London, 1986., str. 104).
Franc Strle, slovenski partizan, u knjizi “Veliko finale u Koruškoj”, prenosi sadržaj intervjua koji je 1974. godine imao s generalom JNA Mićom Došenovićem, a koji je u svibnju 1945. bio načelnik štaba 14. (slovenske) udarne divizije JA, čiji se jedan bataljun našao na Bleiburgu: “Na pitanje može li se pucanje na ustašku kolonu shvatiti kao topničku pripravu, kako se navodi u knjizi ‘Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije 1944. do 1945.’ nasmijao se podrugljivo. Bože sačuvaj, žestoko je rekao. Nikakve topničke priprave nije bilo, nikakve. Taj masakr, da ga tako nazovem, učinili su puškomitraljezi šarci. Naglašavam da smo imali idealne položaje i malu udaljenost, a pred sobom gomilu. To nije bio borbeni raspored, to je bila gomila zbijenog ljudstva na cesti i blizu cesti, vozilo do vozila i čovjek do čovjeka …” (Franci Strle, Veliki finale na Koroškem, Ljubljana, 1977., str. 354-355).
Stoga Bleiburško polje, koje je za nepreglednu kolonu hrvatskih vojnika i civila bilo posljednji plamen vjere i nade u spas, a postalo je mjesto strašnoga zločina i stradanja, svim istinoljubljivim i domoljubnim Hrvatima sveto je tlo na koje se dolazi izuvene obuće i s molitvom na usnama, puninom ljubavi i zahvalnosti u srcu. Jer žrtva Bleiburga i Križnoga puta, ujedinjena sa žrtvama poslijeratnoga komunističkog terora i sa žrtvama Domovinskoga rata, temelj je hrvatske države. Vidio je Bog jade svoga naroda pod silinom ubojitih metaka, čuo mu jauke zbog tlačitelja njegovih. Znane su mu sve muke njegove (usp. Izl 3,7). To je istina koju nikakva laž, koliko se god trudila, nikada ne će ubiti. Sinovi Bleiburga i svih žrtava koje su se ugradile u slobodu hrvatskoga naroda to nikada ne smiju zaboraviti i ni pred kojom laži ustuknuti, nego hrabro istinu tražiti i u Božjoj istini i ljubavi živjeti.
Don Željko Majić
Izvor: Crkva na kamenu
