Slaveći rođenje Sina Božjega, rođenje “maloga Boga” (Božića) zapravo slavimo rađanje Života, “mladoga Sunca s visine” (Lk 1,78) koje je obasjalo čovječanstvo. Bog se pojavio u obličju čovjeka, odnosno Djeteta “rođena od Žene” (Gal 4,4) naglašavajući i time vrijednost i važnost dječje dobi. Sve zapravo počinje djetinjstvom, pa je upravo to vrijeme presudno kao početak za ukupno kasnije čovjekovo stasanje i djelovanje. Isus je rođen u veoma oskudnim materijalnim uvjetima, ali je zato imao savršeno duhovno okruženje od samoga začeća. Iz ovoga jasno zaključujemo što je najbitnije i za rođenje i za čovjekovo odrastanje. Može netko imati potpuno sređen materijalni status, ali u odsustvu onoga duhovnoga, to mu ništa ne koristi.
U rođenju svakoga djeteta slavimo novi život. To je samo po sebi dovoljno za preobilnu radost obitelji, Crkve, mjesta i cijele društvene zajednice. Upravo su ove strukture dužne tomu novom stvorenju omogućiti normalno duhovno i svako drugo dozrijevanje. Znači, sve započinje u obitelji. Čak i mali propusti u odgoju djeteta i kasnije mladoga čovjeka mogu ostaviti nepopravljivo teške posljedice. Nije dovoljno radovati se životu. Taj život treba prihvatiti kao dar s Neba i učiniti sve što je moguće kako bi se razvijao u primjerenim prilikama. Na ovome putu odgoja stoje mnoge zamke pa otuda i mnoge pogrješke. Roditelji veoma često oslijepe od novoga “sunca” koje je došlo u njihovu obitelj. Kličući “sunce moje drago” nerijetko zaborave svoju prvu odgojnu zadaću. Svomu djetetu pokušavaju pribaviti sva “kraljevstva” ovoga svijeta, jer su oni zapravo “kraljevi” u njihovim obiteljima, a zaboravljaju ga uputiti prema kraljevstvu mira, sreće i istinske ljubavi. Promatrajući današnju djecu možemo zaključiti da se odgoju pridaje veoma malo važnosti. Nameće nam se dojam da su zakazale sve odgojne institucije, dakako u prvom redu obitelj. S obzirom na ono što pokazuju, čini nam se da na ovim našim prostorima rijetko tko djeci izgovori makar jednu riječ o lijepu ponašanju na javnomu mjestu. Roditelji su djeci spremni nabaviti najskuplji mobitel, ali kada treba izdvojiti neki novčić za školske knjige, započinje prava jadikovka.
I u ovom pitanju ljudi su veoma često ekstremisti. Sjećamo se ne tako davnih vremena kada se djeci nije posvećivala dovoljna pažnja. To se posebno očitovalo neslanjem djece u školu. Dijete je bilo gotovo “nevidljivo” u kući. Iz te krajnosti danas se otišlo u drugu krajnost. Dijete je postalo “božanstvo” u koje se ne smije ni pogledati, a kamoli da bi mu netko smio uputiti kakvu riječ kritike. Sve što ono radi, dobro je. Možemo nabrajati još mnogo ekstremnoga ponašanja, a najekstremnije je ono kada ljudi do novoga Božjega stvorenja ne drže ništa pa ga ubrzo nakon začeća ubiju. Jedni troše velike novce kako bi dopuštenim i nedopuštenim načinima dobili dijete, a drugi ga eto s lakoćom još u majčinoj utrobi ubijaju. U nabrajanju raznih ekstremnih ponašanja spomenimo i to kako “novi svjetski poredak” svim silama pokušava kao normalno nametnuti mišljenje da se djeca mogu odgajati i u neprirodnim zajednicama. Kakva je to manipulacija s tim malim Božjim stvorenjima!
Znači, imamo situacije kada roditelji iz neznanja griješe u odgoju svoje djece, a onda i ostale odgojne ustanove zakažu u svome poslanju iz raznih razloga, najčešće nemara i komoditeta onih koji su toj djeci poslani kao odgojitelji. Ali još puno gore od ovoga jest svjesno i namjerno stvaranje ozračja da je normalno nešto što je posve nenormalno i onda se u to okruženje stavljaju djeca koja bi eto trebala odrastati normalna. Nemoguće! Isto tako, šira društvena zajednica, tj. državni organi vlasti veoma se malo brinu o budućnosti novih naraštaja, pa je tako uzgoj pilića – proizvodnja, a odgoj i školovanje djece – trošak, potrošnja. Neprihvatljivo! Kriza duha rađa svakom drugom krizom. Ako duhovno ne stavimo ispred materijalnoga, kriza će biti naš “gorki kruh svagdanji”. Neka nam Sveta Obitelj bude primjer, uzor i pomoć u odgoju našega “dragog sunca”.
Dr. don Božo Goluža
