NDH
Optužba: Stepinac je rekao da je “Pavelića stvorio Beograd i ludi centralizam”.[1]
Izvor: Citat je preuzet iz Stepinčeva dnevnika i utoliko je autentičan.
Kontekst i tumačenje: Citat je ponovo okrnjen zbog čega kontekst ostaje nejasan. Cjelovit citat je sljedeći: “[D]ošao je [Niko Mirošević Sorgo] opet da tuži neke svećenike iz dalmatinskih biskupija da pristaju i pomažu Pavelića. Ja sam ga upozorio da je Pavelića stvorio Beograd i ludi centralizam”.[2] Dakle, jugoslavenski poslanik kod Vatikana tuži se da (neki) dalmatinski svećenici “pristaju [uz] i pomažu Pavelića”. Stepinac kaže da je “upozorio” Miroševića, tj. pokušao mu je ukazati na neke činjenice, a sve se svode na to da su Pavelićeve ustaše izravna posljedica velikosrpske politike u državi. U biti, svim objektivnim promatračima bilo je jasno što Stepinac govori i slagali su se s takvom ocjenom; jedino Srbi koji su provodili centralističku politiku to nisu željeli vidjeti, nego su tražili krivca u drugima.
Dimić i Žutić referiraju se na sličan citat koji je Stepinac zabilježio nakon razgovora s Nuncijem, kojemu je Vatikan naredio da izvidi jesu li pritužbe jugoslavenske vlade “o političkoj akciji svećenstva na strani Pavelića” utemeljene. Nuncij je u Zagrebu ostao tjedan dana. Dan nakon Nuncijeva odlaska iz Zagreba Stepinac je zapisao: “Vlada je ogorčena, a i Maček je u dvosatnom razgovoru s Nuncijem iznio svoje žaljenje. Međutim Pavelića nije stvorila katolička Crkva nego luda beogradska politika. Nakon što je Nuncij izložio tužbu ustao sam kao predsjednik Konferencije i u ime cijelog Episkopata iznio sva gravamina Crkve katoličke u Jugoslaviji protiv beogradskih nepravda i nasilja. Rekao sam otvoreno ako se ne uvede pravda i ne zavlada pristup Jugoslavija će se sama raspasti. Crkva odnosno biskup ne može zavezati jezika narodu koji trpi od nepravda svake ruke. Nuncij je vidio da ima toga vrlo mnogo zbog čega se mi moramo žaliti nego vlada na nas”.[3]
Kao i drugi srpski povjesničari, i Dimić i Žutić ne uvažavaju kontekst.
Posljedice: Dobar dio srpske velikosrpske historiografije i većina u srpskoj crkvenoj hijerarhiji ni danas ne želi vidjeti da je stanje srpskog naroda uvelike posljedica njihovih ideja i nastojanja, koja nisu isključivala nijekanje drugih i činjenje zločina nad drugima.
Optužba: Stepinac je pozdravio i ostao vjeran NDH!
Izvor: To je okosnica optužbi koje je srpski Patrijarh u pismu Papi iznio protiv Stepinca, a srpski povjesničari o tome konfabuliraju ovisno o osobnim inklinacijama i darovima za kreativno izmišljanje.
Kontekst i tumačenje: Mnogi prigovori i optužbe protiv Katoličke Crkve i nadbiskupa Stepinca svode se na temeljni problem postojanja hrvatske države; velikosrbima i hijerarhiji srpske Crkve sama činjenica njezina postojanja znači razbijanje srpskog svetosavlja i koekstenzivne srpske države. Već je to kriminalno djelo, a postojanje i podržavanje NDH, koja je vršila nedjela prema svome pravoslavnom stanovništvu, također je kriminalno djelo. Među prigovorima koji se odnose na postojanje hrvatske države jesu:
– Posjete Paveliću i drugim visokim dužnosnicima NDH
– Javna obznana podrške
– Poziv svećenstvu da poštuje javne vlasti
– Zagovaranje priznanja kod Svete Stolice
– Slavljenje godišnjica
– Slavljenje Poglavnikova imendana
– Sudjelovanje u radu Sabora
– Angažiranje u državnim službama
– Sudjelovanje u hrvatskim oružanim snagama
– Imenovanje Stepinca vojnim vikarom
– Izostanak kritike države i zakona koje je donosila
Svi takvi prigovori vrte se oko legitimiteta i samoga postojanja hrvatske države. Istina je da je država NDH stvorena u ratu i uz suglasnost sila Osovine, ali ona je nedvojbeno izraz volje hrvatskoga naroda. Nakon nestanka komunističkog sustava i nametanih istina, to je dopušteno reći kolikogod to iritiralo mnoge koji se nisu ili ne mogu odreći mentaliteta nametanja istina. Stvaranje hrvatske države u ratu povezano je s legitimnim i zakonski priznatim pregovorima s predstavnicima Srbije, koja je kulminirala Sporazumom o uspostavi Banovine Hrvatske. NDH je samo potpunije ostvarenje hrvatske neovisnosti (u odnosu na Srbiju) od onoga koji je postignut u okviru Kraljevine Jugoslavije i, zbog toga što je uspostavljena u ratnim prilikama i u okviru raspada jugoslavenske države, obilježena radikalizmom i nasiljem.
R. Radić iznosi donekle nov prigovor uspostavi NDH, a taj je da je bila uspostavljena “u trenutcima dok rat u Jugoslaviji još uvijek traje, a proglašenje marionetske države ne predstavlja zakonit čin po odredbama tada važećeg međunarodnog prava.”[4] Iznenađujuće je da se povjesničarka poziva na takvu vrstu izostanka legitimiteta, dok ne kritizira Sveti Sinod SPC-a koji hvali sudjelovanje Crkve u državnom udaru 27. ožujka 1941. Radićka također previđa da je Kraljevina Jugoslavija državnim udarom prekršila dogovor s Hitlerom o savezu, što je prouzročilo napad Njemačke, bijeg Kralja i Vlade iz zemlje i skoru kapitulaciju (17. travnja 1941.). Jesu li Hrvati trebali čekati dok se Vlada i kralj ne vrate u zemlju? Nastalo je vrijeme kad su se dogovori kršili i uspostavljali novi legitimiteti. Ni Kraljevstvo SHS ni komunistička Jugoslavija nisu uspostavljeni s više legitimiteta. Povjesničarka se ne bi trebala iščuđavati što Stepinac “taj dan drži prekretnicom i činom Božje providnosti”. Što se toga tiče, srpski su hijerarsi stvaranje Kraljevstva SHS smatrali djelom Božje providnosti i nije se primijetilo da se ijedan srpski povjesničar na tako nešto sablaznio ili kritički osvrnuo.
Povjesničarima bi bilo primjerenije brinuti se o tome da se ne konfabulira i ne krivotvori činjenice izvrtanjem smisla, ispuštanjem riječi i umetanjem drugih. Naime, nije Stepinac pozvao svećenstvo svoje nadbiskupije “da se spremno odazove pozivu na uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja NDH,”[5] nego je napisao: “molim vas i pozivam, da svim silama nastojite i radite oko toga, da naša Hrvatska bude Božja zemlja”. Nije, dakle, spominjao ime države, jer je istaknuo da svome svećenstvu piše “kao predstavnik Crkve i pastir duša“. Radićki nije od pomoći ni pozivanje na autoritet Stelle Alexander, štogod je mislila pod “hrvatskim mitom”,[6] jer je ta protestantkinja pred kraj svoga života postala katolkinjom, upravo zbog boljega upoznavanja sa Stepincem.
Optužba: Stepinac je pisao Artukoviću “da se on načelno ne protivi donošenju rasnih zakona, već samo nekim njihovim aspektima i rigoroznosti provedbe”.[7]
Izvor: Nadbiskupovo pismo ministru unutarnjih poslova NDH Andriji Artukoviću 23. travnja 1941. Radićka se poziva na interpretaciju Goldsteina, koja je historiografski neutemeljena te je izvor problematičan.
Kontekst i tumačenje: To pozivanje na autore Goldsteine nije opravdano, jer je morala znati da je upravo to njihovo tumačenje bilo kritički opovrgnuto u hrvatskoj historiografiji. Kad se tri pisma koja je Stepinac pisao Artukoviću o problemu rasnih zakona čitaju kronološki, jasno je da je Stepinac bio protiv njih, dok je Artuković objašnjavao da Nijemci vrše toliki pritisak na hrvatske vlasti da ih moraju donijeti, ali da će ih hrvatske vlasti ublaženo primjenjivati. Stepinac mu prigovara da se ti zakoni koje je Artuković opisao nužnima (Stepinac je upotrijebio riječ “potrebni”, tj. nametnuti od Nijemaca) primjenjuju drastično. Goldsteini nisu vidjeli da je posrijedi semantika.
No, iz te razmjene pisama između Stepinca i Artukovića može se izvući važna povijesna činjenica, a ta je da je nacionalsocijalistička Njemačka određivala politiku u NDH, slično onome kako je određivala u Nedićevoj Srbiji. To je bio slučaj i s rasnim odredbama u NDH. Pritisak o kojemu je govorio Artuković sastojao se, među inim, od uvjetovanja uspostave hrvatske vojske donošenjem tih zakona.
Netočna je, dakle, tvrdnja da je Stepinac osuđivao rasne zakone tek od 1942. i posebno od 1943., kada je židovsko pitanje već bilo riješeno.[8]
Neobično je i žaljenja vrijedno pozivanje srpske historiografije na nacističke službenike kako bi na Stepinčeva leđa natovarili novu optužbu. M. Koljanin se poziva na navodno svjedočanstvo nacističkog poslanika u NDH Siegrieda Kaschea da je Stepinac dao “inicijativu” za primanje Slovenaca u NDH i iseljavanje Srba u Srbiju kako bi podupro svoju tezu da je Stepinac “učestvovao i u donošenju nekih važnih dalekosežnih odluka, koje su se uklapale u strateške ciljeve RKC, ustaške države, ujedno i u planove o ‘etnickoj reorganizaciji’ Evrope koju je sprovodila nacistička Nemačka”.[9] Koljanin prešućuje, međutim, činjenicu da je izvor toga “dokaza” UDBA, konstruiran vjerojatno u pripremi suđenja nadbiskupu Stepincu 1946.
Optužba: “Srbima nema mjesta u NDH, ponašanje Srba u Hrvatskoj predstavlja neprekidnu opasnost za hrvatski narod i Srbi su uvijek igrali negativnu ulogu u povijesti hrvatskog naroda”.[10]
Izvor: Posuđena izjavna rečenica od povjesničarke Fikrete Jelić-Butić.[11]
Kontekst i tumačenje: : Valja držati na umu da je ta izjava hrvatske povjesničarke tada bila dio dirigirane povijesti, istina koja je bila nametnuta i postala “službena”. Nastaviti se služiti takvim “istinama” za podupiranje nekih svojih istina u najmanju ruku nije pristojno.
Nitko, pa ni među ustašama, nije tvrdio da su Srbi uvijek igrali negativnu ulogu, jer su mnogi Srbi ugrađeni u nacionalnu memoriju hrvatskoga naroda. Uvijek je, međutim, u tom narodu postojala političko-crkvena elita koja je radila protiv političkih interesa hrvatskoga naroda, kojima je zajednički nazivnik velikosrpstvo; dovoljno je podsjetiti na “Khuenove Srbe”, preko Stojanovićeve prijetnje Hrvatima “do istrage naše ili vaše” do pobune protiv Banovine Hrvatske i četničkih pokolja u Drugome svjetskom ratu.
U tom svjetlu treba gledati i na pismo koje je Stepinac uputio kardinalu Maglioneu 24. svibnja 1943. i na dijelove u smislu “Srbi neće prestati kriviti i mrziti Katoličku crkvu kakav god stav Crkve bio prema njima” i sl. To se odnosi upravo na one koji se bore protiv Hrvata i njihove države i na iskustvo s onima koji su ranije borili protiv Hrvata.[12]
Ilija Jukić, jedan od hrvatskih sudionika u jugoslavenskoj vladi u izbjeglištvu tvrdi da su srpski članovi te vlade sve što se odnosilo na nadbiskupova nastojanja oko spašavanja i zaštite proganjanih “pospremili u pretinac”, jer se to kosilo s njihovom protuhrvatskom propagandom.[13] Da to nije bila neka neutemeljena optužba hrvatskog političara pri jugoslavenskoj vladi, svjedoči i srpski političar Lj. Hadži-Đorđević. On je, naime, 14. srpnja 1942. izvijestio S. Jovanovića o izvješću da se Stepinac “drži dobro, što potvrđuju sami Srbi u Zagrebu” te da je “u puno slučajeva intervenisao za Srbe, pomagao ih i branio ali svuda nije uspeo. On bi mogao dati i ostavku zbog nedela ustaša ali nalazi da to ne bi bilo taktično”.[14] Slovenac S. Rapotec[15] na temelju osobna osvjedočenja o prilikama u NDH o Stepincu je svjedočio: “Sve do jednoga Srbi su znali da su Crkva i nadbiskup bez ljage glede masakra. Divili su se nadbiskupu zbog njegovih vrlih nastojanja da smiri gnjev Nijemaca i ustaša te zbog njegove pomoći obiteljima i prijateljima njihovih žrtava”.[16]
Opat Marcone nije bio profesionalan diplomat i utoliko njegove u diplomatskoj retorti neprerađene formulacije bolje pogađaju stvarnost o kojoj piše. Tako u izvješću kardinalu Maglioneu 8. svibnja 1943. piše: “Budući da većina pobunjenika pripada raskolničkoj srpsko-hrvatskoj Crkvi, jasno je da hrvatska vlada, ili bolje okupacijske snage reagiraju protiv naoružanih bandi. Odatle zbrka koju koristi strana propaganda.
U tim uvjetima naš hrvatski episkopat nije niti ima posebne motive javno protestirati protiv vlade u korist raskolnika. To ne znači da biskupi, napose zagrebački nadbiskup nisu uvijek reagirali na nasilje ma s koje strane dolazilo. Budući da bi nadbiskup krajem ovog mjeseca trebao doći u Rim donijet će sa sobom dokumente koji se odnose na to pitanje.
Valja napomenuti da srpska raskolnička hijerarhija i ona hrvatska u zametku nije nikada digla glas protiv ekscesa četnika, svi redom raskolnici, i protiv pobunjenika, gotovo svi raskolnici. Čini se sigurnim da strane agencije, pod utjecajem srpskog raskolničkog klera, preokretanjem situacije i osuđivanjem katoličkog svećenstva zbog inercije, žele osloboditi četnike i pobunjenike odgovornosti za zločine koje su počinili u Hrvatskoj”.[17]
Optužba: “Ni Stepinac ni bilo koji drugi pripadnik hrvatske katoličke hijerarhije nije napravio nijedan javni protest, niti je bilo protesta ili osuda Vatikana”.[18]
Izvor: R. Radić posudila je mišljenje hrvatskog emigrantskog autora J. Tomasevicha.[19] Patrijarh Irinej opetovano je ponavljao Papi da je Stepinac samo “ćutao”.
Kontekst i tumačenje: : Tomasevich je samo jedan od plejade postmodernističkih propisatelja moralnih norma (ali samo za druge) o tome da prosvjed protiv neprihvatljivih ideja mora biti javan ili se ne računa kao prosvjed. Nisu, međutim, propisali što se računa za javan prosvjed.
Pravnik Ivo Politeo (1887.-1956.), Stepinčev odvjetnik na suđenju 1946., smatrao je da je svećenikova ili biskupova propovijed u crkvi u kojoj ukazuje kakve ideologije, sustavi i ponašanja nisu u skladu s Božjim zakonima vrlo javan čin (Politeo je tvrdio da su u Stepinčevu slučaju to bila vrlo hrabra djela!). Jednako je javan čin kad utjecajan ustaša objavi oštru kritiku na neku Stepinčevu propovijed, pa i da ga se naziva kojekakvim imenima. Da su takve propovijedi komunistički ideolozi umnožavali i upotrebljavali za širenje svoje propagande također potvrđuje da je Stepinčeva riječ bila javna.
Zar riječi pozdrava u svečanim trenutcima, obraćanje u javnim prigodama, specifične simboličke geste nisu javni govor? Naravno da jesu!
Drugi uvjet koji moderni profesionalni moralizatori nameću (samo namijenjeni drugima) jest: javna riječ je morala biti izrečena rano, iako vam neće reći do kada traje ta rana faza i zar nije važno tko govori i što se kaže, a ne kad!
Tako se prigovara Stepincu da je o postojanju Jasenovca prosvjedovao u pismu Paveliću (“sramotna ljaga”) “tek” 24. veljače 1943. kad su ubijena šestorica slovenskih svećenika.[20] Stepinac je i prije uspostave NDH i u njezinu ranu postojanju propovijedao protiv poganskih i bezbožnih teorija i mnogo je važnije da je osuđivao takve teorije, sustave i politike od toga kad je to činio (a bilo je i prije uspostave NDH).
Iznenađujuće je da se i R. Radić upušta u krivotvorenje tekstova kako bi se umanjila Stepinčeva uloga u pomaganju Srba. Ne samo da se njegova nastojanja i hrabri istupi relativiziraju primjedbama da su zakašnjeli, skriveni u privatnosti pisma ili osobna posjeta Paveliću i sl., nego se iz Dnevnika Dijane Budisavljević cijela rasprava vodi na jednom citatu koji se može okrenuti protiv Stepinca (Na toj premisi je snimljen i film Dane Budisavljević, na koji se R. Radić poziva[21]), a potpuno prešućuju drugi koji opovrgavaju taj jedan koji služi za širenje propagande. O susretu sa Stepincem 23. siječnja 1943. Diana Budisavljević piše: “Odmah je to (smještaj siročadi) bez premišljanja prihvatio. Uopće se ne postavlja pitanje da li pomoći, već na koji način pomoć organizirati”.[22]
Što tek reći za “objašnjenje” da Stepinac nije bio uključen u spašavanje “Kozaračke djece”, nego Karitas? Tu je problem s temeljnim razumijevanjem, jer Karitas je Stepinčeva institucija koja u potpunosti ovisi o njemu.
Optužba: Stepinac je podržavao proces konverzije, mada je nastojao da ga zadrži pod kontrolom Crkve.[23]
Izvor: R. Radić se oslanja na stajalište Dragoljuba Živojinovića.[24]
Kontekst i tumačenje: Poticaj i pokret mijenjanja vjerske pripadnosti bio je državni projekt, pokrenut donošenjem zakonske odredbe 3. svibnja 1941. kojom se olakšavao taj proces. Najviše je interesa bilo za prelazak iz židovstva i pravoslavlja u katolicizam (bilo ih je i u islam), a među posljednjima je bilo mnogo onih koji su prije bili prisiljeni prijeći na pravoslavlje.
Crkva je bila pred problemom kako se postaviti prema tim pojačanim zahtjevima za primitak u katolicizam. Dakle, Crkva i država su imali različite ciljeve: dok je državi bilo važno da se ispuni formalnost, Crkvi je bilo važno kakav je sadržaj iza molbe za primitak. Stoga je netočna tvrdnja da je “Stepinac podržavao proces konverzije”, jer to podrazumijeva podršku državnih motiva, a Stepinac i Crkva kao takva zahtijevala je da budu ispunjena tri uvjeta: slobodna volja molitelja, ispravna motivacija i dostatna pouka u sadržaju katoličkog nauka. Stoga je u stvarima oko primitka u Crkvu, crkvena hijerarhija bila u stalnoj napetosti s državnim vlastima, a ne u idiličnu suglasju.
Većina srpskih povjesničara miješa upute o prijelazima koje su slala državna tijela s uputama o pridržavanju crkvenih pravila o prijelazima koja je slala “nadbiskupska kancelarija”.
Isto tako postoji nerazumijevanje predstavke koju su biskupi uputili Paveliću 20. studenoga 1941. poslije održane Biskupske konferencije. Srpski autori nerijetko traže u tekstu duge poslanice rečenicu ili dio teksta koji bi se mogao interpretirati kao politički problematičan (ustaljena praksa!), zbog čega se izgubi glavna intencija cjelokupne poslanice. Biskupi su, pak, htjeli Paveliću skrenuti pozornost na pogrješke i krive korake koje su državne vlasti u toj materiji učinile. Među njima je i jedna od glavnih: “Posao konverzija vodili su ljudi, koji su često tako radili, kao da nema crkvenih oblasti. Dakako da su tako činili pogrješku za pogrješkom”.[25] Civilne vlasti su inzistirale na tome da se novim prijelaznicima ne dopusti primitak u grko-katolički obred, dok je Sveta Stolica inzistirala na tome “da se u slučaju prelaza nesjedinjenih (otpadnika) ne skreću s njihovog prirodnog vraćanja u istočni obred…”[26]
Neki srpski historičari također predbacuju Katoličkoj Crkvi i Stepincu napose što je “inzistirao na dobrovoljnosti prijelaza iako je teza o dobrovoljnosti bila čisti apsurd jer je alternativa često bila smrt, ponekad i u slučajevima kad je konverzija bila učinjena”.[27] Stepinac je morao inzistirati na dobrovoljnosti, jer je to bitan element kanonskih propisa. No, zamislimo kakvih bi kritika i prigovora bilo da je inzistirao na primanju bez ikakvih uvjeta i kriterija.
Valja naglasiti i to da je u pitanjima vezanima za primanje u Katoličku Crkvu Sveta Stolica u svemu bila suglasna s postupcima hrvatskih biskupa i da ih je pohvalila.
___________________________________
[1] R. Radić, “Alojzije Stepinac”, str. 197, referira se na Danas (Zagreb), 31. VII. 1990., str. 67.
[2] Dnevnik Alojzija Stepinca, (ur. Lj. Boban), 17. X. 1940.
[3] Dnevnik Alojzija Stepinca, (ur. Lj. Boban), 16. XI. 1940.
[4] R. Radić, “Alojzije Stepinac”, str. 200.
[5] R. Radić, “Alojzije Stepinac”, str. 200.
[6] R. Radić, “Alojzije Stepinac”, str. 200.
[7] R. Radić, “Alojzije Stepinac”, str. 200. Autorica se poziva na: Ivo Goldstein – Slavko Goldstein, Holokaust u Zagrebu, Zagreb, 2001., str. 366, 559-578.
[8] R. Radić, “Alojzije Stepinac”, str. 206.
[9] Milan Koljanin, “Nadbiskup Stepinac i vlasti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”, u: Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj, str. 140.
[10] R. Radić, “Alojzije Stepinac”, str. 200.
[11] Fikreta Jelić-Butić, Ustaše i NDH, str. 138, 163-167.
[12] R. Radić, “Alojzije Stepinac”, str. 205.
[13] Shantz Državnom tajniku, Kairo, 5. kolovoza 1944., br. 591, Records, 860H.404/8-544, prilog Policy of the Catholic Church in Yugoslavia, 3. Da to nije bila neka neutemeljena tužba hrvatskog političara pri jugoslavenskoj vladi, svjedoči i srpski političar Lj. Hadži-Đorđević. On je, naime, 14. srpnja 1942. izvijestio S. Jovanovića o Rapotecovu izvješću s područja NDH. Glede Stepinca, Hadži-Đorđević kaže da se “drži dobro, što potvrđuju sami Srbi u Zagrebu. Također dodaje: “On [Stepinac] je u puno slučajeva intervenisao za Srbe, pomagao ih i branio ali svuda nije uspeo. On bi mogao dati i ostavku zbog nedela ustaša ali nalazi da to ne bi bilo taktično, Bogdan Krizman, Jugoslavenske vlade u izbjeglištvu, dok. br. 172, 323.-324.
[14] B. Krizman, Jugoslavenske vlade u izbjeglištvu, dok. br. 172, 323.-324.
[15] Ljubo Boban, Hrvatska u diplomatskim izvještajima izbjegličke vlade 1941-1943., 1-2., Globus, Zagreb, 1988., str. 54-71.
[16] Isto.
[17] Actes et documents, sv. 9, br. 130, Prilog I; J. Krišto, Katolička Crkva i NDH, knj. 2, str. 266-268, ovdje 267-268; J. Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac, knj. 2, str. 513.
[18] R. Radić, “Alojzije Stepinac”, str. 202.
[19] War and Revolution in Yugoslavia, str. 555.
[20] R. Radić, “Alojzije Stepinac”, str. 204.
[21] R. Radić, “Alojzije Stepinac”, str. 204.
[22] Dnevnik Diane Budisavljević, Zagreb, 2003., str. 117.
[23] R. Radić, “Alojzije Stepinac”, str. 202.
[24] D. Živojinović, Vatikan, Katolička crkva i jugoslovenska vlast: 1941-1958, str. 66-67.
[25] Stepinac Paveliću, 20. studenoga 1941., u: J. Krišto, Katolička Crkva i NDH, knj. 2: Dokumenti, Zagreb, 1998., str. 115-116.
[26] Isto, str. 116.
[27] R. Radić, “Alojzije Stepinac”, str. 203, gdje se referira na francusku povjesničarku, ljevičarku s neskrivenim komunističkim predilekcijama Annie Lacroix-Riz.
Izvor: Crkva na kamenu
