SFRJ
Osim optužbi koje su bile formulirane u vrijeme prije stvaranja komunističke Jugoslavije, većina njih proistječu iz priprema za montirani proces nadbiskupu Stepincu i iz Srpske pravoslavne Crkve koja je svjesno podržavala komunističku osudu do danas.[1]
Nakon osude Stepinca komunističke su vlasti pred svjetskom javnosti opravdavale svoj odnos prema Stepincu pozivanjem na stajališta Srpske pravoslavne Crkve i Srba općenito. Tito je tako u više navrata novinarima i stranim političarima govorio da Srbi smatraju Stepinca ratnim zločincem i on prema njemu ne može primjenjivati drukčiju politiku od one koju primjenjuje: “Stepinac se jako ogriješio o pravoslavni živalj. On je nasilno prekrštavao pravoslavce i oni ne bi odobrili ako bismo ga mi pustili”.[2]
Srpska je historiografija pomno tražila bilo kakve relevantne dokumente koji bi podržavali mišljenje o Stepincu koje je komunistička vlast formulirala u montiranu sudskom procesu, a srpska Crkva prihvatila kao svoje službeno stajalište. Tako se R. Radić poziva na izvješće ambasade Velike Britanije pod naslovom “Protivreligijska politika jugoslovenske vlade” iz 1953. u kojemu se kaže da je Stepinac: “održavao nepotrebno srdačne odnose s njemačkim i talijanskim okupacijskim snagama te ustašama, pri čemu nije zauzeo javno stajalište protiv masakra Srba i prisilnih prekrštavanja”.[3] Iz konteksta je jasno da veleposlanik šalje izvješće o religijskoj politici svoje ratne saveznice i ponavlja manje-više stajališta te saveznice na temelju kojih je zauzela politiku prema Katoličkoj Crkvi. Jasno je, dakle, da taj navod nema neku dokaznu vrijednost da se Stepinac uistinu tako ponašao. Osim toga, druga saveznica, Amerika, imala je drukčije prosudbe.
Optužba: Stepinac nije volio jugoslavensku državu, nego je sanjao i otvoreno zagovarao hrvatsku samostalnost.
Izvor: Kad je 14. studenoga 1940. Stepinac predvodio delegaciju u Rim, koju je primio i papa Pio XII., nije govorio o jugoslavenskoj državi, već je “proslavljao naš hrvatski narod”, kome su “otvoreni svi putovi koji će mu osigurati slobodu ka nacionalnom opredjeljenju”. Već je tih godina Stepinac sudjelovao u razgovorima o mogućem formiranju “jedne nezavisne države Hrvatske”, možda i mogućnost nekog udruživanja s Mađarima i Talijanima – “sve”, rekao je, “ali samo ne život sa Srbima”.[4]
Kontekst i tumačenje: Sve je te citate R. Radić preuzela od francuske publicistkinje, koja se predstavlja i povjesničarkom, Annie Lacroix-Riz. Pri tome nema napora da se ukaže na vjerodostojniji izvor, pa ni na relevantnu historiografiju. Štoviše srpska povjesničarka referira se i obilno citira iz Lacroix-Rizina eseja, koji se ne može drukčije okarakterizirati osim gnjevne dijatribe s ljevičarsko-komunističkih pozicija.[5]
Optužba koja dolazi od R. Radić (očito, i od Lacroix-Riz) posljedica je uvriježene pretpostavke u (veliko)srpskoj misli da stvaranjem jugoslavenske (u biti srpske) države, nema više hrvatske i hrvatski crkveni poglavar ili političar nema pravo isticati hrvatski narod i hrvatsku državu. To je, dakako, neprihvatljivo hrvatskom shvaćanju političkih ujedinjavanja, kao što je neprihvatljivo i većini političara.
Posljedica: To je jedan od bitnih pokazatelja da je velikosrpstvo toliko duboko ukorijenjeno u srpskoj misli, a osobito u hijerarhiji SPC-a.
Optužba: Stepinac je već 1936. održao govor protiv razorna rada komunista u društvu. Oni žele u hrvatski narod uvesti neko novo poganstvo.
Izvor: R. Radić se referira na članak u beogradskom magazinu Vreme koji piše o Stepinčevu govor u rudniku Milovjani.[6] Taj je govor manje poznat i poznavateljima Stepinčeve biografije, ali je nedvojbeno da je pisao protiv komunizma, kao što se u tadašnjim katoličkim krugovima uvelike pisalo o razornoj i opasnoj komunističkoj ideologiji i svjetskoj revoluciji.[7]
Kontekst i tumačenje: : Opetovano predbacivanje R. Radić Stepincu i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj žestoke kritike komunizma svjedoči o nesposobnosti nekih intelektualnih krugova u bivšoj Jugoslaviji za formuliranje kritičkoga odmaka od (jugoslavenskog) socijalizma i komunističke ideologije.
Osim toga, Radićka u bilješci podsjeća da je i Hitler računao na to da će u napadu na Jugoslaviju Hrvati biti na strani Osovine. Nije izostavljen ni mitologizirani panegirik da je “Jugoslavija izišla iz tog rata kao pobjednik, čemu su doprinos dali i hrvatski antifašisti”. Trideset godina nakon propasti te Jugoslavije i sustava koji ju je silom držao na životu, takve reminiscencije doimaju se sažalno suvišne.
Posljedica: Društva koja se pokušavaju izvući iz sustava vrijednosti koje je komunistička partija silom nametala i idealizirala imaju problema s uzimanjem ekonomskog, kulturnog i svakog drugog vida života u svoje ruke upravo zbog takvih nostalgičnih reminiscencija nekadašnje intelektualne komunističke elite koja je i u novim društvima dio te elite, ali s vrijednostima iz neke daleke prošlosti. N. Žutić otkriva koji je njegov cilj u pisanju knjiga o Stepincu (zacijelo je to cilj i knjige u suautorstvu s Dimićem): “[…] nastojim da se […] skine jedina ‘krivica’ sa ideologija komunizma, velikosrpstva i jugoslavenstva […] za pristrasnu ocjenu prilikom sagledavanja ličnosti nedodirljivog i ‘uzoritog’ nadbiskupa Stepinca”.[8]
Najintrigantnije, upravo misteriozno, jest to zašto vrh SPC-a – tridesetak godina nakon propasti komunističke ideologije i države koja je bila ideološki proizvod i koja se održavala represijom, strahom, neslobodom i zabranama, osobito zabranom mišljenja – nudi Katoličkoj Crkvi kao svoje eksperte za dijalog srpske povjesničare koji i dalje veličaju tu državu i sustav kojim je bila održavana. Jedini racionalan odgovor mogu sugerirati, a taj je da je to zbog toga što i SPC vjeruje da je to bio politički okvir koji je odgovarao velikosrpskim idealima i sustav vladanja koji nije dopuštao da se taj okvir raspadne. Velikosrpstvo se zaista moglo provoditi u tim komunističkim gabaritima, unatoč društvenim udarcima Rankovićeva pada 1966., Hrvatskoga proljeća 1967.-1971. dok nije došlo do njegova konačna sloma 1990. godine!
Optužba: Stepinac nije jednako osuđivao fašizam i nacionalsocijalizam kao komunizam.
Izvor: R. Radić poziva se na dva hrvatska autora, Glavinu i Tomasevicha.[9]
Kontekst i tumačenje: Napokon imamo priznanje srbijanske povjesničarke da Stepinac jest kritizirao i fašizam i nacizam, a i ustaše koji su s njima surađivali ili ih morali slušati! Ostaje pitanje stupnja te kritike i ocjene srpske historiografije da je ta kritika trebala biti intenzivnija.
Smatram činjenicu da je netko uopće kritizirao fašiste i naciste koji su se kojekako motali u njihovim životima mnogo važnija od stupnja te kritike. Ta vrsta stupnjevanja ionako je relativna i gotovo posve ovisna o ideološkim opredjeljenjima onoga tko stupnjevanje propisuje. Važnije je, jer je postojala golema većina onih koji su mogli kritizirati, uključujući i visoke dužnosnike SPC-a, ali su ostali nijemi. Zar nije Stepinac napisao Paveliću da mu se nitko neće usuditi reći ono što mu on upravo želi reći?!
Zar se nećemo složiti da bi i većina onih koji danas propisuju Stepincu što je i kako morao govoriti i kritizirati vjerojatno ostali zatvorenih usta?! Svakako se moramo složiti, jer među njima zasigurno ima onih koji ne samo da se nisu usprotivili masovnim ubijanjima pobjedničkih partizansko-komunističkih snaga – nakon rata, u mirnodopskome vremenu! – nego su se priključivali komunističkoj partiji koja je sve te poslijeratne zločine zamislila i provodila ili, ako su mlađi, i danas opravdavaju, čak veličaju, vremena kojima je upravljala ta oligarhija.
Mnogi uglednici u svijetu i na domaćoj sceni divili su se u vrijeme rata zagrebačkome nadbiskupu zbog toga da netko u Europi uopće govori, a onda i što govori. I nitko tada nije rekao da je mogao reći nešto glasnije i drukčije (osim notornih protivnika Crkve i katolicizma) – to su za sebe rezervirali “generali poslije bitke” svih vrsta, osobito “hrabri” iz krugova onih koji su s drugima postupali mnogo gore od fašista i nacista.
Tu je i odgovor zašto se nekima čini da je Stepinac bio oštriji prema komunistima, nego fašistima i nacistima. Ako je to tako, to je razumljivo, jer su komunisti planski uništavali Crkvu i hrvatski narod.
Mišljenje-optužba: Stepinac ne zaslužuje da bude svetac!
Izvor: To je osobno mišljenje srbijanske historičarke R. Radić i nastavak je prethodne optužbe/mišljenja.
Kontekst i tumačenje: : Radićka se pita mogu li Stepinčeve ideološke i političke kvalifikacije (antikomunist, hrvatski nacionalist, protivnik Jugoslavije i bilo kakva oblika zajedničkog života sa Srbima) “biti osnova za svetost.” Implicitno odgovara da ne mogu i sugerira da “bi to trebalo biti njegovo kršćansko djelovanje”.
Ovdje je temeljno pitanje zašto se povjesničarka bavi pitanjem kvalifikacija za svetost kad to na povjesničare ne spada. Predstavnici srpske Crkve su izričito istaknuli da je pitanje proglašenja nekoga svetim u Katoličkoj Crkvi isključivo pravo te Crkve (kao što je i SPC-a za njezine svece). Povjesničari se trude utvrditi što je najbliže istini da se i kako se nešto dogodilo. To će onima koji su zaduženi za propitivanje svetosti sigurno koristiti, ali oni propituju stvari s nekog drugog gledišta. U ovom sam pregledu samo tražio odgovor na pitanje jesu li se događaji odvijali onako kako ih srpski povjesničari prikazuju, jesu li izvori vjerno prenijeti i uzeti u obzir u cjelini i jesu li srpski povjesničari interpretirali značenja tih događaja vjerodostojno ili su ih falsificirali.
Zaključak
Upozoravam da ni u jednom navodu srpskih povjesničara, kojima su željeli optužiti Stepinca, nisu postupili profesionalno i, naravno, nisu opravdali utemeljenost svojih optužbi. Opetovano sam ukazivao na neprofesionalan odnos srpskih historičara prema izvornim dokumentima i citatima drugih autora u smislu da ih prekrajaju, izdvajaju samo jednu riječ ili više njih i prilagođavaju ih željenu zaključku. Taj sam postupak davno identificirao kao prvu karakteristiku srpske historiografije; druga je da je najčešće u službi velikosrpske ideologije. Danas bi trebalo dodati da je većina srpske historiografije jednoznačno protukatolička i s iznimno slabim odmakom od komunističke ideologije i prakse i jugoslavenskog okvira. No, i to postaje razumljivo ako se prihvati teza da takva stajališta idu ruku pod ruku s velikosrpskim idealom.
Nedavno mi je ponovno upala u oči ocjena onih koji su a priori protiv Stepinca i za njegovu osudu. Iznimno je važno da je to ocjena hrvatskog povjesničara Ljube Bobana, a vrlo je prikladan sažetak onoga što sam mnogo ekstenzivnije pisao:
“Zagovornici osude Stepinca najčešće iskazuju opredjeljenje da gotovo bezrezervno prihvate sve ono što govori protiv Stepinca, što ga pokazuje u što lošijem, što ružnijem svjetlu. Uobičajene ocjene o Stepinčevoj odgovornosti, o pripisivanom zločinačkom djelovanju, najčešće se uzimaju kao nešto nesporno, kao stvar izvan moguće rasprave. Često je tu prisutna i sklonost da se svemu tome doda i nešto osobnog, da se traže i ‘dodatni dokazi’. Pritom, vrlo često, nije važna točnost tih argumenata, važna je namjera, važno je da to ide u prilog onome što je ‘općepoznato’.“[10]
Bitno je napomenuti da je Boban tada (1989.) bio član Centralnog Komiteta Saveza Komunista Hrvatske i potpuno svjestan stajališta toga najvišeg ideološko-političkog tijela prema Katoličkoj Crkvi općenito i Stepincu posebno. I unatoč tomu, kao povjesničar je smatrao obvezom napisati (i istaknuti) tu ocjenu na početku drugoga dijela prikaza Stepinčeva Dnevnika.
Srbijanski povjesničari – Lj. Dimić, M. Koljanin, R. Radić, N. Žutić – i danas, 32 godine nakon što je Boban pisao svoju ocjenu, pohvalno ističu svojstva socijalističke Jugoslavije i opravdavaju režim koji je osudio Stepinca.[11] Utoliko je Bobanova ocjena savršeno primjenjiva na većinu onoga što je od tada do danas napisano o nadbiskupu Stepincu u srbijanskoj historiografiji i publicistici i u službenim i neslužbenim stajalištima većine u vrhu Srpske pravoslavne Crkve.
Ozbiljna, nepristrana historiografija teško može išta drukčije zaključiti od onoga što je bostonski nadbiskup Richard J. Cushing (1944.-1970.) sažeo u jednu rečenicu: “Nadbiskup Stepinac je kriv samo za jedan zločin, a taj je da je [bio] nadbiskup Katoličke Crkve!”[12]
___________________________________
[1] Bulajić tvrdi da je patrijarh pravoslavne srpske Crkve, Gavrilo (Dožić), još prije svršetka rata prvi osudio postupak Katoličke crkve prema pravoslavnima u ratu, uključujući i papu Pija XII. M. Bulajić, Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine, sv. 1-3, 2:656. Bulajić se referira na: Memoari Patrijarha Gavrila Dožića, Pariz, 1974.
[2] R. Radić, “Alojzije Stepinac”, str. 194, bilj. 4.
[3] R. Radić, “Alojzije Stepinac”, str. 193. R. Radić poziva se na rad hrvatske povjesničarke: Katarina Spehnjak, “Posjet Josipa Broza Tita Velikoj Britaniji 1953. godine”, u: Časopis za suvremenu povijest, god. 33, br. 3, Zagreb, 2001., str. 597-633.
[4] R. Radić, “Alojzije Stepinac”, str. 197.
[5] http://www.agoravox.tv/tribune-libre/article/une-histoire-cachee-de-l-europe-53721, (9. 5. 2017.).
[6] R. Radić, “Alojzije Stepinac”, str. 198.
[7] O tome, među ostalim, vidi: J. Krišto, “Odjek građanskoga rata u Španjolskoj (1936.-1939.) u Hrvatskoj”, u: Časopis za suvremenu povijest, 3/2008., str. 1033-1044.
[8] Nadbiskup Stepinac. Ideologija i politika 1934-1946, Beograd, 2017., str. 11.
[9] R. Radić, “Alojzije Stepinac”, str. 199.
[10] “Alojzije Stepinac – Nepoznati Dnevnik”, (ur. Lj. Boban), u: Danas, 25. VII. 1989., str. 63.
[11] Znakovit je u tom smislu Predgovor koji je napisala R. Radić za 3. reprint izdanje uratka UDBA-e iz 1946. Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera. To je ponovljeno izdanje objavljeno u Hrvatskoj 2008. u okviru snaga koje su vjerovale da su odmakle dovoljno daleko u “detuđmanizaciji” Hrvatske da mogu ponovno optužiti Katoličku Crkvu po modelu KPJ. R. Radić daje svoj doprinos u tom smislu, a SPC je bira za povjesničarku eksperta u dijalogu s katoličko-hrvatskom stranom u Komisiji o Stepincu.
[12] Propovijed u katedrali Svetoga Križa u Bostonu, New York Times, Oct 5, 1946.
Izvor: Crkva na kamenu
