“Archbishop Stepinatz is guilty of one crime; it is the crime of being Archbishop of the Catholic Church”,
Richard J. Cushing, Bostonski nadbiskup (1946.)
Uvod
Izlaganja o hrvatskom katoličkom nadbiskupu, kardinalu i blaženiku dr. Alojziju Viktoru Stepincu (1898.-1960.) posve su drukčija kada ih izlažu Hrvati, osobito katolici, i kada prođe kroz osebujno rešeto kod većine Srba, bilo da su pravoslavni vjernici ili ne. Srbijanska historičarka Radmila Radić posve se slaže s tom ocjenom.[1] No, odmah u prvoj bilješci kolegica i sama postupa nekorektno kada implicira da sam nazvao neke autore širiteljima propagande zbog toga što su “pisali kritički o Stepincu”. To nije bio razlog moje kritike njihove historiografije, nego sam pokazao kako je M. Phayer krivotvorio ključan dokument Svete Stolice kako bi ga prilagodio svojoj unaprijed zadanoj teoriji,[2] da je jugoslavenska tajna služba, UDBA, podmetnula C. Falconiju krivotvorene dokumente o Stepincu i NDH, na temelju čega je napisao svoju knjigu o “šutnji pape Pija XII.”,[3] a J. Cornwell se poslužio tim istim krivotvorenim dokumentima za pisanje svoje vrlo popularne knjige o Piju XII. Hitler’s Pope,[4] dok su M. Shelah, Slavko i Ivo Goldstein, Zagrepčani koji su svoje tumačenje recentne povijesti pisali pod očitim i jakim simpatijama za partizansko-komunističko viđenje i netočno upotrebljavali izvorne isprave.[5] Zbog takvih sam neprofesionalnih (i neetičkih) postupaka obeskrijepio njihovo pisanje, a ne zbog toga što su “pisali kritički o Stepincu”. Iz svega je jasno da je i kolegica Radić postupila nekorektno u svome radu.
Dobra je to ilustracija o čemu će biti riječi u ovom članku. Teško je shvatljivo da čitanjem identičnih dokumenata dvije skupine povjesničara dolaze do oprečnih zaključaka. Da se to događa ne tako rijetko, osobito na temama koje se tiču hrvatsko-srpskih odnosa i na poseban način u pitanju njihovih međusobnih odnosa u vrijeme rata/ova i uloge istaknutijih pojedinaca. Ograničit ću se na radove znanstvenoga skupa “Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugoga svjetskog rata i poraća”, koji su organizirali Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagrebačka nadbiskupija i Kršćanska sadašnjost u Zagrebu 2016. Na skupu je sudjelovalo dvoje srbijanskih historičara, Milan Koljanin i spomenuta R. Radić. Njih su dvoje sudjelovali i u radu Mješovite hrvatsko-katoličke i srpsko-pravoslavne komisije za proučavanje života i djelovanja nadbiskupa Stepinca tijekom 2017. s predavanjima koja se mogu uzeti kao verzije onih koje su iznijeli na simpoziju u Zagrebu. U fokus razmatranja pitanja oblikovanja suprotstavljenih narativa na temelju istih dokumenata dodat ću i drugoga srbijanskog povjesničara koji je također sudjelovao u radu spomenute Komisije, Dragoljuba Dimića, koji je nakon završetka rada Komisije objavio knjigu u suradnji s Nikolom Žutićem o temama koje je Dimić prezentirao u radu Komisije.
Budući da smo i Mario Jareb i moja malenkost bili sudionici na simpoziju i članovi hrvatsko-katoličkoga dijela Komisije, mogao bi se steći dojam da prenosimo rad Komisije na javnu scenu. Unatoč mogućem takvu dojmu, rad će se referirati samo na objavljena predavanja sa simpozija u Zagrebu i radove koji su dijelom bili iznijeti u radu Komisije, a u međuvremenu postali javno dostupni.
Što Srbi zamjeraju Stepincu?
Kad R. Radić potvrdno citira da je za Srpsku pravoslavnu Crkvu i za pravoslavne vjernike Stepinac znak “vekovnog neprijateljstva Vatikana i Rimokatoličke crkve prema pravoslavlju”,[6] s time se lako složiti, iako bi zahtijevalo opširnije objašnjenje zašto je to tako. No, nastavak razmišljanja R. Radić upravo je šokantan: “[Stepinčevo] slavljenje osamdesetih godina [20. stoljeća] označavalo je ponovno rađanje ‘srbofobije’ i prijetnju “opstanku Srba kao nacionalno-vjerske zajednice”.
Slavljenje Stepinca bilo je prijetnja opstanku Srba?! I to baš Osamdesetih? Zvuči nevjerojatno i kao rugalica. U kolektivnoj memoriji Hrvata Osamdesete su vrijeme Memoranduma SANU, procesija s “moštima” cara Lazara čime su se obilježavale granice buduće Srbije, vrijeme episkopâ koji ritualno iskapaju kosture iz jama i pozivaju na osvetu Hrvatima, vrijeme pjesme i romana “Nož” i guslarskih najava pokolja, vrijeme Gazimestana, Miloševića i najave pohoda na zapad s oružjem.
Budući da su mnogim Hrvatima godine koje su Osamdesete proizvele još živo prisutne u pameti – mnogi osjećaju i fizičku bol, nedostatak dijelova tijela i gubitak najmilijih – govor srpske historiografije o tim vremenima kao podizanje “srbofobije” (kod Hrvata, dakako!) doima se kao krivotvorenje povijesti, ali je i nedostatak obične ljudske empatije. Naime, to što srpski povjesničari nazivaju jačanjem srbofobije tijesno je povezano s agresivnim prozivanjem Hrvata i Katoličke Crkve koje je prešlo u prijetnju i najzad u oružanu pobunu hrvatskih Srba i agresije Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (u Beogradu su 1991. razdragani građani zadijevali cvijeće u tenkovske cijevi prije polaska prema Vukovaru). Prešućivanje, čak nijekanje, tih događanja u još svježoj prošlosti i beskrupulozno izvrtanje teza i opisa događaja u najmanju je ruku nedostatak intelektualnoga poštenja. Naravno, također bi bilo neumjesno tvrditi da Hrvati nisu ništa pridonijeli tom političkom ozračju.
Primjenjuju li se isti obrasci na starije događaje? Ovdje ću izdvojiti nekoliko stajališta i ocjena o Stepincu – koji u srpskom korpusu funkcioniraju kao optužbe – i ukratko pokazati kako se i čime dokazuju te jesu li utemeljeni.
Monarhija
Optužba: Stepinac je pokazivao sklonost prozelitizmu još prije ređenja za svećenika, preciznije dok je dovršavao svoju vojnu službu u Skoplju.[7]
Izvor: A. Trumbić prenosi iz razgovora sa Stepincem 29. lipnja 1934. Stepinčevo prisjećanje iz svojih vojničkih dana o tome da katolički biskup u Skopju lijepo radi i “da imamo sredstava, svi bi po malo prešli u krilo kat. crkve”.[8] Trumbićeve zabilješke o razgovoru s mladim nadbiskupom Stepincem 1934. vjerodostojan je izvor, utoliko više što je svoje zabilješke, čini se, radio odmah iza događaja.
Kontekst i tumačenje: Dimić-Žutić izostavljaju dijelove Trumbićeva opisa koji su relevantni za razumijevanja događaja i dokumenta. Taj širi opis je sljedeći: “On voli Srbe, narod, seljake, ali ga žali jer je u toj crkvi koja ga materijalizira i kvari i ne daju mu ništa duhovno. On je devet mjeseci služio u vojsci, poznao je srp.[koga] seljaka, zavolio ga i stoga ga žali. U Skoplju kat. biskup uživa slobodu, lijepo radi, ali nema sredstava, svi ga vole, njegova crkva privlači i da imamo sredstava, svi bi po malo prešli u krilo kat. crkve. Mi dajemo primjer svima!”[9]
Iz konteksta je jasno da Stepinac ne gaji nikakve osjećaje mržnje, štoviše, Trumbić je bio uvjeren da voli srpski narod, seljake, ali da je uvjeren da mu njegovo svećenstvo ne daje prave duhovne hrane. S druge strane, Stepinac je uvjeren da je privlačnost Katoličke Crkve posljedica uzorna rada (i življenja) katoličkih svećenika. Narod vidi tko je kakav i tko ga privlači, a tko odbija. Pristupanje određena broja pravoslavaca u Katoličku Crkvu u Makedoniji posljedica je, dakle, ‘davanja primjera svima’.
Nema, dakle, naznaka nekorektna prozelitizma u razgovoru nadbiskupa Stepinca s Trumbićem![10]
Posljedice: Izostavljanje iz isprava dijelova koji ne bi bili u skladu s ideološkom porukom koju žele prenijeti, srpski historičari krivotvore isprave, a time historiografiji pružaju medvjeđu uslugu. No, kako oni to čine sustavno, nužno je zaključiti da njima nije stalo do doprinosa nacionalnoj i svjetskoj historiografiji, nego do parohijalnih interesa klevetanja drugoga u svrhu promicanja nekih svojih uskih nacionalnih i političkih interesa (nerijetko pogrješno koncipiranih).
Optužba: Kraj u kojem je Stepinac rođen baštinio je tradiciju “preveravanja i unijaćenja” i tamo “nije bilo verske tolerancije prema pripadnicima druge konfesije”.[11]
Izvor: To je jedna od teza srpskih historičara iznijeta u knjizi o Stepincu.
Kontekst i tumačenje: Stepinac je, naime, rođen u Krašiću, nadomak Žumberka, u kojemu su nastanjeni grkokatolici. Standardna teza srpske historiografije jest da su žumberački katolici pokatoličeni Srbi, iz čega se izvlači teza o urođenu agresivnu prozelitizmu.
Predrasuda da osoba upija vrijednosti s majčinim mlijekom kojih se ne može riješiti u ostatku života ne samo da je zastarjela, nego je potpuno netočna i potencijalno opasna. Osim toga teza da su žumberački Uskoci bili Srbi zato što su bili pravoslavci, povijesno je promašena već zbog same činjenice što su Žumberčani u vrijeme Stepinčava rođenja već više od 300 godina bili katolici bizantskoga obreda i Hrvati.
Posljedice: Teza da je Stepinac morao izrasti u zadrta klerikalca, osobu netolerantnu prema drugim vjerama zato što se rodio u katoličkom kraju koji je graničio s drugim katoličkim krajem u kojem se prakticira bizantijski obred u liturgiji u najmanju ruku je bizarna i za profesionalne povjesničare skandalozna.
Optužba: Stepinac je mrzio srpsko pravoslavlje i bio sklon prozelitizmu, što se vidi iz zapisa u njegovu Dnevniku: “Da je veća sloboda i dovoljno radnika, Srbija bi bila za 20 godina katolička.”[12]
Izvor: R. Radić i drugi srpski historičari uzimaju tu rečenicu iz Stepinčeva dnevničkog zapisa 3. svibnja 1934. po povratku iz Beograda s polaganja zakletve kralju Aleksandru, tj. na samome početku nadbiskupske karijere. Riječ je, dakle, o prvorazrednu izvoru, jer su to Stepinčeve riječi koje je osobno zapisao u svoju kroniku (Dnevnik).
Kontekst i tumačenje: : Da bi se razumjelo pravo značenje izjave, valja uzeti u obzir kontekst. Najprije povijesni: Nakon posjeta raznim ministrima, Stepinac je primijetio da se u vladi osjeća “masonski duh”, da bi Hrvati trebali biti manje “sanjari”, a više realisti, preporučio je kralju “da se ne izaziva Hrvate”, da govori otvoreno i da mrzi zakulisne igre. Tekstualni kontekst: Navedeni tekst je istrgnut iz šireg zapisa: “Posjetio sam sutradan sve beogradske katoličke župe. Da je veća sloboda i dovoljno radnika Srbija bi bila za 20 godina katolička”.
R. Radić izostavlja prvu rečenicu, a ona je bitna za ono što slijedi. To je nedvojbeno sažetak njegovih razgovora sa župnicima – sve ih je posjetio – i vjerojatnih obavijesti da neki (možda i brojni) pravoslavci prihvaćaju katolicizam. U svakom slučaju, samo se konfabuliranjem može pronaći Stepinčev prozelitizam ili nečasno prevjeravanje.
Dodatni argument za istu tezu: Stepinac je zapisao u svoj dnevnik “da bi mu bilo draže da ne mora ulaziti u pravoslavnu crkvu kako mu njegovi vjernici to ne bi zamjerili”.[13]
Izvor: R. Radić odlučila je posuditi tekst od srpskog kolege.[14] Stepinac je 17. listopada 1934. otputovao u Beograd na sprovod kralja Aleksandra. Nuncij u Beogradu dopustio je predstavnicima Katoličke Crkve nazočiti spomenu u crkvi (po tadašnjim propisima, dopuštenje je bilo potrebno).
Kontekst i tumačenje: Izvorni tekst je drukčiji od onoga što navode srpski povjesničari i utoliko krivotvoren. Izvorni tekst glasi: “Meni je bilo i draže da ne idem u pravoslavnu crkvu, jer bi naši vjernici to zlo uzeli, pogotovo kad su me sa više strana upozorili neka ne idem u Beograd, jer će me ubiti“.[15]
Tim podatkom o upozorenjima da ne ide u Beograd, jer bi mogao biti ubijen, Stepinac pruža bitne podatke o ozračju u kojem je tada živio i o svome vlastitu položaju. Na dan dolaska mrtvoga tijela kralja Aleksandra na zagrebački kolodvor, 17. listopada 1934. Stepinac je zapisao u svoj dnevnik kako ga je kanonik Josip Lončarić telefonom upozorio na opasnost putovanja u Beograd, jer su zagrebački Srbi, tj. četnička organizacija u Zagrebu, “zaključili da se ubije episkopat” i da žandari vrše nasilja svuda po Hrvatskoj.
To je ozračje u kojem Stepinac zapisuje da bi mu bilo “draže” da ne ulazi u pravoslavnu crkvu, jer bi mu katolički vjernici to uzeli za zlo. Nije to, dakle, izraz njegova odnosa prema pravoslavnoj crkvi, kao građevini i kao organizaciji, nego izraz bojazni kako bi katolici reagirali u ozračju beogradskoga maltretiranja.
Izbjegavanje uzimanja u obzir povijesna konteksta, razlog je što neki srpski povjesničari pogrješno zaključuju. No, kako se takve optužbe protiv Stepinca i Katoličke Crkve, ali i hrvatskih povjesničara koji ukazuju na takve postupke događaju često – moglo bi se čak reći redovito i sustavno – nameće se zaključak da takvi postupci nisu slučajni.
U tom konkretnu slučaju valja pitati zašto bi trebalo biti problematično ako se crkveni predstavnik ili obični promatrač kritički izrazi o nekoj Crkvi i njezinim pojedinim visokim predstavnicima, pod uvjetom da je prigovor utemeljen na čvrstim činjenicama, dobronamjeran i bez primjesa mržnje i podmetanja. Namjerno iskrivljivanje podataka, rečenoga ili zapisanoga, kako bi se kod čitatelja ili slušatelja stvorio pogrješan dojam, u izravnu je sukobu s tim pravilima.
Dodatni argument za istu tezu: Stepinac je u svoj dnevnik zapisao: “Najidealnije bi bilo da se Srbi vrate vjeri svojih otaca, tj. da prignu glavu pred Namjesnikom Kristovim Sv. Ocem”.
Izvor: Stepinac je taj tekst upisao u svoj Dnevnik, što znači da je izvor autentičan.
Kontekst i tumačenje: : Prilikom posjeta kneza Pavla Zagrebu polovicom siječnja 1940., Stepinac ga je na ulazu u crkvu sv. Marka na istoimenu trgu pozdravio i među ostalim istaknuo da taj hram “svjedoči da se svaki pokušaj pogaziti Božje pravo i pravicu, pogaziti pravo hrvatskog naroda, taj dijelak iako maleni Božjeg prava, svršio porazom onih koji su zaboravili da nema prava i da nema vlasti protiv Boga, vječnog i velikog, i protiv njegovih odredaba”. Stepinac je, očito, smatrao važnim vrhovnoj vlasti istaknuti kako je iskustvo Hrvata u Kraljevini SHS/Jugoslaviji da se krše njegova prava. Bilo je to u vrijeme pobune protiv hrvatsko-srpskog dogovora o Banovini Hrvatskoj i mučnih natezanja i protivljenja Konkordatu između Kraljevine Jugoslavije i Svete Stolice. Samo dva dana nakon toga, zapisao je u Dnevnik “Stoga već u interesu Katoličke crkve moramo učiniti sve da narod hrvatski ostane zdrav i kulturno jači. To ga je sačuvalo u ovih 20 godina, a to će mu pomoći u budućnosti u borbi za opstanak. Najidealnije bi bilo da se Srbi vrate vjeri svojih otaca to jest da prignu glavu pred namjesnikom Kristovim Sv. Ocem. Onda bi i mi konačno mogli odahnuti u ovom dijelu Europe, jer bizantizam je odigrao strašnu ulogu u povijesti ovog dijela svijeta u vezi s Turcima”.
Iz konteksta se vidi da je Stepinac, na temelju iskustva, smatrao ujedinjenje sa Srbijom nesrećom za hrvatski narod, a mnogi problemi su proizlazili iz utjecaja pravoslavlja (bizantizma, shizme) na politički život i na opće prilike. Zamišljao je da bi idealno bilo da Srbi duhovno prijeđu na Zapad, ali kako to nije realno očekivati, rješenje je u hrvatskoj samostalnosti.
Takva razmišljanja nisu izraz mržnje ni prema srpskom narodu ni prema pravoslavlju, nego plod realnih političkih razmišljanja, koja bi trebala biti dopuštena i crkvenim predstavnicima. Uostalom nadbiskup Stepinac je povremeno zapisivao svoje prosudbe o političkim prilikama i predviđanjima za budućnost. Tako je pred kraj 1940. zapisao: “Svijet ide uistinu u propast ako ga čudesnim načinom ne spasi ruka Božja. Pobijedi li Njemačka bit će grozan teror i propast za male narode. Pobijedi li Engleska ostat će na vlasti masoni, židovi, prema tomu nemoral, korupcija u našim zemljama. Pobijedi li SSSR onda je đavo dobio vlast nad svijetom i pakao”.[16] Iz toga se ne može iščitati da je Stepinac imao predrasude o Nijemcima, Židovima, Englezima ili Rusima, nego je politički prosuđivao kakva bi budućnost svijeta bila na temelju onoga što se “zna” na temelju raširenih uvjerenja o tadašnjim prilikama.
Tako je i u odnosu na Srbe. Stepinac je u više navrata naglasio da nema ništa protiv srpskoga naroda, ljudi i žena širom Srbije koji vole svoju zemlju i nastoje biti dobri pravoslavni vjernici, ali njegov problem vidi u njegovim elitama, a crkveno vodstvo je u tom smislu na čelu kolone.
Posljedica: Umjesto da prihvate slobodu političkih razmišljanja i odlučivanja svima, pa i Hrvatima, velikosrpski intelektualci, pripadnici srpske Crkve napose, u prošlosti su nijekali Hrvatima takva prava, a danas ih optužuju za mržnju prema Srbima zato što su zagovarali hrvatsku samostalnost.
Dodatni argument za istu tezu: Stepinac je državni udar 27. ožujka 1941. proglasio izdajom za koju je optužio Pravoslavnu Crkvu. Pravoslavlje je proglasio za “najveće prokletstvo Evrope”.
Izvor i objašnjenje: To su visoki predstavnici SPC-a, na čelu s patrijarhom Irinejom, iznijeli papi Franji kao veliku negativnost nadbiskupa Stepinca.[17] Stepinac je nedvojbeno pisao negativno mišljenje o bizantizmu, shizmi i o intrigama i podvalama ljudi iz toga civilizacijsko-kulturno-vjerskog kruga. Izvor je, dakle, autentičan.
Kontekst i tumačenje: : Nedvojbeno je također da su tadašnji visoki predstavnici SPC-a sudjelovali u svrgavanju legitimne vlasti, koja je izvedena u organizaciji obavještajnih agenata Velike Britanije. U interpretaciji i valorizaciji toga događaja svjedočimo dvama suprotstavljenim narativima. SPC se time diči i hvali se zaslugama za izlazak Kraljevine Jugoslavije iz savezništva s Hitlerom. Nadbiskup Stepinac i mnogi hrvatski povjesničari tumače da je glavna motivacija puča rušenje hrvatsko-srpskog sporazuma oko stvaranja Banovine Hrvatske, protiv kojega su već bile organizirane pobune srpskih četnika i drugih skupina. Srpski pučisti su bili svjesni da rušenje vlasti znači proširenje rata na Jugoslaviju i veliku neizvjesnost, ali im se to činilo isplativijim od hrvatske neovisnosti, makar i skromnih dosega.
Valja također istaknuti da srpski povjesničari i crkveni velikodostojnici ni ovdje ne citiraju cjelovite izjave i ne obziru se na nijanse u njima. Stepinac je u svoj dnevnik zapisao dvije misli. Prva: “Ali iz cijelog ovog čina (tj. drž. udara) opet izbija na javu činjenica da su Srbi i Hrvati dva svijeta koji se nikad neće ujediniti dok je jednog od njih u životu.
Duh bizantinizma je nešto tako grozno, da je samo Svemogući i Sveznajući Bog u stanju parirati intrigama i podvalama tih ljudi. Za nas je to nešto ne pojmljivo, da se ugovori i obaveze kidaju bez ikakvih skrupula.”[18] Dan kasnije zapisao je: “Sve u svemu Hrvati i Srbi dva su svijeta sjeverni i južni pol koji se nikad neće približiti osim čudom Božjim.
Shizma je najveće prokletstvo Evrope skoro veće nego protestantizam. Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja”.[19]
Mislim da nije nužno ponavljati argument da Stepinčevo iznošenje političkih prosudbi za što se služi ustaljenim idiomima ne znači osudu srpske Crkve, nego posljedice “shizme” koja je po sebi najveća nesreća i prokletstvo Europe.[20]
Valja ovdje dodati da srpska historiografija i crkvena hijerarhija ne zamjeraju svojim patrijarsima i visokim crkvenim predstavnicima daleko grublje riječi izrečene javno i opetovano protiv Katoličke Crkve, Pape, jezuita, “crne internacionale” i sl.
Posljedica: Kao i u nekoliko prethodnih ocjena, i ovdje srpski historičari izrezuju riječi i rečenice iz dokumenata na koje se pozivaju, ne vode računa o kontekstu i stoga donose pogrješne zaključke, na čemu počivaju njihove optužbe.
Optužba: Hrvatski su biskupi optužili Srbe da politikom unifikacije žele denacionalizirati Hrvate i odvojiti ih od Rima; da su prozelitističkom kampanjom nasilno prisvojili 200.000 katolika i gradnjom pravoslavnih hramova u katoličkim gradovima provode sustavno širenje na zapad.
Izvor: To je sadržano u dopisu nuncija u Beogradu Hectora Felicija kard. Maglioneu od 24. studenoga 1940. o završenom zasjedanju Biskupske konferencije u Zagrebu; dopis je preveden i na hrvatski.[21] Postupke srpskih vlasti prema Hrvatima i Katoličkoj Crkvi objasnio je nadbiskup Stepinac. Izvor je autentičan.
Kontekst i tumačenje: : R. Radić vjerojatno je ukazala na to pismo kako bi istaknula optužbe katoličkih biskupa protiv Srba, koje ona vjerojatno smatra netočnima i habitualnim napadom Hrvata. Njoj je, kao i Dimiću, Žutiću, Koljaninu i nekim drugim srpskim povjesničarima, zbog nekih neartikuliranih razloga uvrjedljivo stajalište hrvatskih katolika da su Hrvati u borbi s Turcima bili “predziđe kršćanstva”, a još uvrjedljivije da tu borbu nastavljaju danas sa Srbima.[22]
To je, međutim, bilo stajalište većine katoličkih biskupa, koje su mogli potkrijepiti brojnim dokazima. Nekoliko mjeseci kasnije, u povodu članka u Obzoru iz rujna 1940. o otporu koji se u Srbiji pruža provođenju sporazuma Cvetković-Maček on će zapisati da je “život Srba i Hrvata u jednoj državi nemoguć”.[23]
Optužba: Stepinac je zapisao da sumnja u mogućnost sporazumijevanja zbog “pokvarenosti Beograda i njegovih predstavnika”.[24]
Izvor: Zapisi u Dnevniku, a vezani su za pregovore Cvetković-Maček o Hrvatskoj Banovini. Izvor je autentičan.
Kontekst i tumačenje: U veljači 1939. Stepinac je upozorio kneza Pavla da su Hrvati preko V. Mačeka “javno priznali dinastiju i granice Kraljevine Jugoslavije”, te da je možda zadnji povoljan trenutak da se “načini sporazum s Hrvatima” ali je potom zapisao da sumnja u mogućnost sporazumijevanja zbog “pokvarenosti Beograda i njegovih predstavnika”.[25]
U povodu pregovora o sporazumu, Stepinac je poručio Mačeku da u pregovorima nigdje neće naći jače uporište nego u Katoličkoj Crkvi. No, kako su pregovori bili hrapavi i teški, koncem 1939. zapisao je u svom Dnevniku da se ne bi trebalo čuditi ako jednog dana dođe do konačnog loma između Hrvata i Srba i dodao poslovicu “nit u moru mjere, nit u Vlaha vjere”.[26]
Sve te aktivnosti nadbiskupa Stepinca i njegovi zapisi u skrovitost Dnevnika posve su razumljivi u kontekstu mučnih iskustava Hrvata sa srpskom upravom, razna trpljenja obična svijeta, ubojstva nevinih ljudi i otvorena prozelitizma. Iskustva s vrhom hijerarhije Srpske pravoslavne Crkve nisu bila ništa bolja.
Razumljiva je i Stepinčeva molba papi Piju XII. da ne zaboravi hrvatski narod “jer smo zadnja straža katolicizma prema istoku”,[27] a Papi nije morao objašnjavati da su Srbi taj Istok.
____________________________________________
[1] Radmila Radić, “Alojzije Stepinac i odnos prema Srbima i pravoslavlju”, u: Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugoga svjetskog rata i poraća, Zagreb, 2016., str. 193, bilj. 1.
[2] Jure Krišto, “One should still know something about the things one doesn’t like. On the book by Michael Phayer, Pius XII, the Holocaust, and the Cold War (Bloomington: Indiana University Press, 2008.), u: Review of Croatian History 6 – 2010., br. 1, str. 238-250.
[3] Stjepan Razum, “Uz predstavljanje knjige: Jure Krišto, Sukob simbola. Politika, vjere i ideologije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Knjižni niz: Plava biblioteka, 206. Izd. Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001., 461 stranica + svjetlopisi na tri neoznačena sveščića, u: Tkalčić, Zagreb, 6 – 2002., str. 583-581.
[4] Jure Krišto, “Loš trubač protuhrvatske propagande. Uz knjigu Michaela Phayera Pio XII. Holokaust i Hladni rat, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2010.”, u: Pilar, 11 (1), Zagreb, 6 – 2011., str. 135-146.
[5] Jure Krišto, “Još jedanput o knjizi Holokaust u Zagrebu,” u: Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 34 – 3/2002., str. 961-985.
[6] R. Radić, “Alojzije Stepinac”, str. 193.
[7] Ljubodrag Dimić – Nikola Žutić, Alojzije Stepinac – država, crkva, nadbiskup (1934-1941), Beograd, 2017., str. 54.
[8] Isto.
[9] Dnevnik nadbiskupa Stepinca, (ur. Ljubo Boban), u: Danas, 15. 8. 1996., str. 65.
[10] Lj. Dimić – N. Žutić, Alojzije Stepinac, str. 54, uvjereni su da se iz Trumbićeva sažetka razgovora sa Stepincem pokazuje “prozelitska uverenja koja je tada imao, a koja ga nisu napuštala ni kasnije”. Očito je, međutim, da takav zaključak nisu mogli imati na temelju Trumbićeva zapisa.
[11] Lj. Dimić – N. Žutić, Alojzije Stepinac, str. 43.
[12] R. Radić, , “Alojzije Stepinac”, str. 197.
[13] R. Radić, “Alojzije Stepinac”, str. 197. referira se na: Nikola Žutić, Vatikan, Srbija i Jugoslavija, Beograd, 2008., str. 470.
[14] Isto.
[15] Dnevnik nadbiskupa Stepinca, 17. X. 1934.
[16] Dnevnik Alojzija Stepinca, (ur. Lj. Boban), 5. XI. 1940.
[17] Pismo patrijarha SPC-a Irineja Gavrilovića 30. travnja 2014. papi Franji o protivljenju te Crkve kanonizaciji kardinala Stepinca. Tekst pisma dostupan je na portalu Srbija danas, https://www.srbijadanas.com/vesti/srbija/ekskluzivno-pismo-patrijarha-irineja-papi-stepinac-je-cutao-kada-su-ustase-ubijale-pravoslavne-2016-10-16, (17. 1. 2021.).
[18] Dnevnik Alojzija Stepinca, sv. IV., 27. III. 1941.
[19] Isto, 28. III. 1941.
[20] Usp. Ratko Perić, Ljubav koja ne prestaje, (prir. Ž. Majić), Mostar, 2019., str. 56-58.
[21] J. Krišto, Katolička Crkva i NDH, sv. 2: Dokumenti, Zagreb, 1998., str. 27-29, 67-76.
[22] Lj. Dimić – N. Žutić, Alojzije Stepinac, str. 44, “objašnjavaju” da je su katolički biskupi upotrebljavali ideju predziđa kao okvir za odgajanje “klerikalaca”, biskupskih poslušnika.
[23] R. Radić, “Alojzije Stepinac”, 198.
[24] R. Radić, “Alojzije Stepinac”, 199.
[25] R. Radić, “Alojzije Stepinac”, 200.
[26] R. Radić, “Alojzije Stepinac”, 199.
[27] R. Radić, “Alojzije Stepinac”, 199.
Izvor: Crkva na kamenu
