Nedavno je iz Beograda (opet!) lansirana deklaracija “Obranimo povijest” s namjerom da se kritizira navodno sveprisutan povijesni revizionizam. Osjećam potrebu nešto reći o Deklaraciji, ali i nelagodu, jer s autoricom Dubravkom Stojanović nekad davno sam se sretao po simpozijima na kojima su “Europljani” nas “Neeuropljane”, da ne kažem Balkance, poučavali, da ne kažem, indoktrinirali, o tome što je povijest, kako se ona mora pisati, što smije, a što ne smije sadržavati. Bilo je to ugodno druženje.
Sjećam se da sam na takvu simpoziju u Solunu pred sveukupnim auditorijem ispričao priču o Alojziju Stepincu koji je bio prozvan Soluncem, jer se u talijanskom zarobljeništvu 1918. prijavio Jugoslavenskom odboru u dobrovoljce i tako dospio do Soluna, skoro tri mjeseca nakon proboja Solunske fronte. Kasnije je taj mladić postao katolički svećenik, a činjenica da je bio “Solunac” toliko je razgalila srpskoga kralja Aleksandra da je pristao da Stepinac bude i zagrebački nadbiskup. Htio sam poručiti slušateljstvu da je povijest sastavljena i od takvih priča, ali malo njih je razumjelo poruku priče.
Malo mi je nelagodno i zbog toga što mi je hrvatski član sastavljača Deklaracije Tvrtko Jakovina kolega kao i oni hrvatski povjesničari koji su pridružili svoj potpis na Deklaraciju. Neugodno mi je, jer nakon čitanja njihova uratka moram reći da su pobrkali lončiće i da bi bolje bilo da se više ne laćaju takva posla.
U njihovoj Deklaraciji uredno su navedene sve osobitosti koje bi trebale resiti dobru historiografiju koje su nam još od početnih Devedesetih prosvijećeni europski birokrati prenosili kroz spomenute simpozije namijenjene u njihovim očima “divljim plemenima” koja se znaju samo tući i istrebljivati. Ipak, ta Deklaracija nema ništa od tih i u toj Deklaraciji nabrojanih načelnih kvaliteta dobre historiografije i po svome simplicizmu doima se upravo jadno.
Jugoslavensko-komunistička paradigma
Temeljni problem tog uratka jest u tome što je SFRJ referentna točka kritike navodno sveprisutna revizionizma u povijesti. Prva rečenica te Deklaracije glasi: “U državama nastalima raspadom SFRJ snažan je revizionistički odnos prema prošlosti”. Čitatelj se spontano pita zašto je ta navodno nevaljala rabota ograničena na bivšu državu, koja, usput budi primijećeno, ni po čemu nije bila ogledan primjer. No, kada se već SFRJ izdvaja kao referentna točka, bilo bi nužno i znanstveno pošteno, podvući da je počivala na vrijednostima kakve je oblikovala Komunistička partija Jugoslavije (KPJ). Nema o tome ni spomena u Deklaraciji o revizionizmu. Napose nema ni u tragovima neprijeporne činjenice da je ideologija KPJ po mnogočemu protuljudska i zločinačka. Umjesto toga, autori Deklaracije skaču na sljedeću konstataciju: “Sve države imaju određene politike povijesti, ali su nacionalističke ideologije i ratovi doveli do toga da su zloupotrebe historijske znanosti u državama nastalim raspadom SFRJ posebno izražene”. Koje su to “nacionalističke ideologije”? Tko su njihovi propagatori? Tko je pokrenuo te “ratove” (koji su to?).
Budući da autori Deklaracije smatraju da se narušavanje “slike o prošlosti” događa u odnosu na tu sliku kakva je bila u SFRJ, oni zapravo kažu da je “slika o prošlosti” kakvu je u toj državnoj tvorevini nametala KPJ prava, ispravna, relevantna, istinita, mjerodavna. Time, pak, cijeli uradak postaje problematičan, a autori se na samome početku diskvalificiraju kao objektivni proučavatelji prošlosti. Objektivan povjesničar ne će sebi dopustiti idealiziranje i ozakonjenje “slike o prošlosti” u jednom povijesnom vremenu, u jednoj državi, u jednom svjetonazoru, u jednom sustavu vrijednosti, u jednoj političkoj organizaciji, makar o sebi mislila da je “napredna”, “progresivna”, “osloboditeljica čovječanstva” i – “antifašistička”.
Pristojno bi bilo – ali nerealno očekivati – da su autori, barem usputno, propitali je li se i u toj paradigmatskoj idealiziranoj SFRJ događao “povijesni revizionizam”. Zar KPJ, koja je dirigirala time što je ispravno mišljenje o povijesti i valjana “slika o prošlosti”, nije “namjerno i zlonamjerno iskrivljivala sliku o prošlosti”; zar nije “prilagođavala prošlost suvremenim političkim potrebama izdvajanjem poželjnih i fabriciranjem nepostojećih podataka, selektirala povijesne izvore, izbacivala sve što ne odgovara vladajućim političkim idejama i programima” (sve su to navodi s 1. str. Deklaracije, kojim autori definiraju revizionizam u povijesti).
Ako je prethodna konstatacija utvrđena činjenica, a jest, onda je ispravljanje tako iskrivljene slike stvarnosti nužno. I prije sam morao ilustrirati revizije povijesti koje je KPJ smatrao nužnima, pa mogu ih ponoviti. Slučaj i sudbina Hrvatskoga kulturnog društva Napredak sa sjedištem u Sarajevu ilustrativan je (a suatoru Deklaracije Husniji Kamberoviću dodatno zanimljiv). Ne samo da je Napredak 1945. morao biti ili dokinut ili promijenjen, nego su prema standardnim uzusima Partije mnogi članovi Središnje uprave bili “suđeni na gubitak narodne časti i na druge kazne”, a Ministarstvo prosvjete BiH postavilo je u Napredak povjerenika “nove narodne vlasti”. [“Napredak u godini 1945. i obnova njegova rada”, Napredak. Hrvatski narodni kalendar 1946., str. 214-231 (214-215)]. Ujedno su pripremljena i nova pravila društva, primjerenija novom ideološkom obrascu. Na Glavnoj skupštini uspostavljeni su svi glavni ideološki parametri koji se u inačicama samo moraju primijeniti na sva područja Napretkova života i djelovanja, upravo onako kako su se morala primijeniti i na sveopći život društva. Glavni akter u iznošenju te ideološke matrice bio je ministar prosvjete BiH Travničanin Anto Babić, dugogodišnji Napretkovac i pitomac travničke isusovačke gimnazije. Sastavnice su te matrice sljedeće: prvo, sva je vlast sada u rukama naroda (Naravno, ako se netko usudio reći kako vidi da kojekakvi članovi Partije odlučuju o svemu, a ne narod, završio je u zatvoru); drugo, sadašnja Napretkova zadaća jest da, uz iskorjenjivanje nepismenosti, iskorijeni i “predrasude, koje su bile smetnja pravilnoj političkoj orijentaciji”; treće, Napredak će svoj rad zasnivati “na tekovinama narodno-oslobodilačke borbe” te “na bratstvu i jedinstvu”; četvrto, Napredak će svoj rad razvijati na načelima “prave demokracije”, što znači da će uspostaviti usku suradnju sa Srpskim kulturnim društvom “Prosvjeta” i s muslimanskim kulturnim društvom “Preporod”; peto, Napredak će iz svojih redova morati izbaciti klerikalne elemente, koji su “onemogućavali Napretkov rad na njegovim ciljevima” te ga otvoriti “naprednim snagama” koje će Napredak izvesti “na pravilnu orijentaciju”.
Pamtite “napredne snage” i “pravilnu orijentaciju”, jer su ih autorima Deklaracije puna usta u prozivanju revizionizma. I oni znaju što je napredno i koja je pravilna orijentacija – u historiografiji i inače u životu! Za svaku sigurnost, Babić je objasnio da ne će biti dostatno da Napredak svoje članstvo usmjeri na “pravilnu orijentaciju”, nego će morati i “narodne mase osloboditi tog klerikalnog i reakcionarnog utjecaja”.
U svom predavanju na Napretkovoj Godišnjoj skupštini 1945. Anto Babić (“Dvije linije hrvatske politike”, Napredak za 1946., str. 43-49) još je više reducirao parametre hrvatske povijesti svodeći je na borbu između “snaga napretka” i “snaga reakcije”. Klerički je stalež bio najveće izvorište tih “reakcionarnih snaga”. Napredne pak snage utjelovljene su u onim pokretima i pojedincima koji su se u težnji za oslobođenjem hrvatskoga naroda od stranih ugnjetavača povezivali s drugim bratskim slavenskim narodima, osobito s Rusijom (to je vrijedilo do 1948.!).
O, da: Partija je također odredila da je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, onaj “Solunac” s početka ovog izlaganja, ratni zločinac. Sav onaj svijet koji je pohrlio i nagrnuo u zagrebačku katedralu nije vjerovao tom partijskom izričaju, nego je molitvom odmah revidirao upravo uspostavljenu historiografsku istinu. Mora da se i Udba toga dana namučila sprječavajući tolik broj revizionista!
Kako je zgodno i lako kretati se tim povijesnim prostorima s orijentacijom koju je Babić naučio u bosansko-hercegovačkim šumama! Ne zaboravimo ipak da je Babić imao diplomu povjesničara!
Što bi koštalo autore Deklaracije o revizionizmu da prihvate tu i takvu priču o prošlosti kojoj, očito, ništa ne zamjere? Mnogo, neizmjerno mnogo! Jer kada misle o “socijalističkoj Jugoslaviji”, u njihovoj memoriji postoje samo lijepe i idilične stvari i lirski ugođaji. Oni jednostavno ne mogu shvatiti da je bilo ljudi – mase ljudi! – koji nikad ništa lijepa i ugodna nisu doživjeli u tom sustavu kakav su te napredne antifašističke snage ustrojile i njime dirigirale. I to su “znanstvenom metodologijom utvrđene činjenice”, kako autori vole tepati “svojim” činjenicama. Ali te druge znanstveno utvrđene činjenice oni ne uvažavaju, jer “znaju” da ih promiču revizionisti koji su jednostavno izgubili “jasne moralne koordinate”.
Antifašisti i zločinci
Partija je također jasno odredila tko su ratni zločinci, suradnici neprijatelja, kapitalisti, izrabljivači naroda. Autorima Deklaracije uopće nije vrijedno historiografsko pitanje to što je među narodne neprijatelje Partija svrstala mnogo onih koji su posjedovali materijalna dobra, poput tvornica, opskrbnih poduzeća, trgovačkih društava, otmjenih vila, stambenih zgrada i sl. Nije im zanimljivo ni to da je “nova klasa” s partijskom knjižicom bila nagrađivana tom otuđenom imovinom.
Njih samo muči to da ima u društvima, koja su nastala nakon raspada SFRJ, onih koji ne priznaju ni tu novu klasu, ni njezine navodne zasluge, čak ni njihov antifašizam.
To oduzimanje aureole antifašizma komunistima najglasnije je u Srbiji i cijela Deklaracija ponajviše je reakcija na srbijanski kontekst. Uključivanje T. Jakovine i H. Kamberovića u projekt samo je potvrda trajnosti čudne tradicije šlepanja na poticaje iz Srbije (možda ipak iz nekih jačih strana). Ono što srbijanske službene antifašiste posve iritira jest sudsko poništenje presude na smrt Draže Mihailovića i popratna rehabilitacija četništva.
Da su kolege Jakovina i Kamberović pomnije i dublje zaronili u recentnu nacionalnu povijest, umjesto žurna priključenja “naprednim snagama” u borbi protiv “revizionista”, mogli su pozitivno utjecati na razrješenje srbijanskih kontroverzi. Mogli su priznati da je to srbijanski i srpski problem, ali i profesionalno na temelju dokumentiranih činjenica ukazati na to da će D. Mihailović i njegovi četnici za Hrvate i Bošnjake uvijek ostati zločinci, jer su pobili jezivo velik broj civilnoga stanovništva, uključujući, žene, djecu i starce u BiH i Hrvatskoj. Prema Bošnjacima su u Podrinju počinili pokolj genocidnih razmjera, iako ga sud – za razliku od pokolja Bošnjaka u Srebrenici u srpnju 1995. – nije takvim okvalificirao.
Kolege Jakovina i Kamberović mogli su potvrditi uz historiografsku profesionalnost i osobnu humanost da su priznali utemeljenost pravorijeka srbijanskoga suda da je sudovanje KPJ bilo općenito takvo da mu se ne može pripisati nepristranost i sudsku neovisnost te da ni suđenje četničkome vođi D. Mihailoviću nije bilo nepristrano.
***
Nema bitne razlike između Draže i Tita
http://www.matica.hr/vijenac/554/nema-bitne-razlike-izmeu-draze-i-tita-24542/
***
Na žalost, oni su potpisom na Deklaraciju “Obranimo povijest” reafirmirali komunističko sudovanje, a time i zločine koji su bili počinjeni u ime iste ideologije koja je bila i iza formalno organiziranih sudskih procesa.
Kolege to, očito, nisu učinile, nego su štoviše potpisale i osudu Rezolucije Europskog parlamenta koja zločinačkim ideologijama proglašava komunizam, fašizam i nacionalsocijalizam i izjednačava ih u zločinjenju.
Poziv na čast i profesionalnost
Što o svemu tome misliti i reći? U američkoj kulturi poznata je pojava da religijske i druge sekte zavedu mlade ljude i za njihovu resocijalizaciju nužna je profesionalna psihijatrijska ili psihološka pomoć. Kad smo već kod religijske teme, u kršćanstvu se tvrdokornost, okorjelost srca smatra moralnim nedostatkom. I u tom kontekstu za rješenje manjkavosti potreban je duhovni znalac i potvrđena moralna veličina. Autori koji prozivaju sve oko sebe revizionistima upravo se doimaju takvom tvrdokornom čeljadi koja je nekad naučila, tj. usvojila, da je Partija sve znala i sve razumjela i da su vrijednosti koje je ta Partija stvorila u svojoj – i njihovoj – državi nešto vrijedno, postojano, a oni u sve to unijeli sav svoj zanos i idealizam. I tko bi se sada usudio to razarati?!
Hrvatski član tima koji je sudjelovao u izradi Deklaracije, Tvrtko Jakovina, tumači: “Politički forumi […] najčešće nameću jedno gledanje na prošlost u skladu s jednom, dominantnom ideologijom” (Večernji list, 18. VI. 2020., str. 36). Dobro, a što reći za tim povjesničara koji postupaju upravo tako: nameću gledanje na prošlost u skladu s gledanjem KPJ, štoviše vrijeme nametanja komunističke ideologije smatraju referentnom za ocjenjivanje današnjih promišljanja o (recentnoj) povijesti, uključujući i povijest Drugoga svjetskog rata i nakon njega, tj. vrijeme dominacije i ekskluzivnosti te ideologije.
Eto s tom vrstom opsesije nije lako, vjerojatno je nemoguće, izići na kraj!
Dr. Jure Krišto
Izvor: Crkva na kamenu
