Izvanraspravno vijeće zagrebačkoga Županijskog suda 22. srpnja 2016. u cijelosti je poništilo presudu zagrebačkome nadbiskupu Alojziju Stepincu iz 1946. godine, kardinalu od 1952. i blaženiku od 1998., i time skinulo povijesnu diskreditaciju s toga mučenika kršćanstva i velikana hrvatskoga naroda. Na ovo poništenje sramotnoga političkog montiranog procesa od prije 70 godina reagiranja su mnoga i različita. Među Hrvatima čuje se gotovo unisono odobravanje poništenja te presude, dok s druge strane Srbi uglavnom s negodovanjem govore o ovome činu zagrebačkoga Županijskog suda. Odmah su se oglasili i najviši srbijanski državni dužnosnici, pa jedan od njih kaže da “Hrvatska zatrpava jame u koje su ustaše pokapale Srbe, ali ako ovako nastavi iskopat će ponor u koji će upasti i ostati sama, bez potpore civiliziranog, antifašističkog i antinacističkog dijela čovječanstva. Stepinac nikada nije osuđen u Hrvatskoj, kako u NDH tako i u današnjem pravnom sljedbeniku te ustaške države. Osuđen je u Jugoslaviji, a Srbija je pravni sljedbenik svih zemalja bivše Jugoslavije”. Znači li to da je Hrvatska trebala pitati dopuštenje od Srbije kao “pravnoga sljedbenika svih zemalja bivše Jugoslavije” za poništenje spomenute besramne presude komunističke Jugoslavije? Samo radi tumačenja i ponovna osvježavanja memorije, trebamo istaknuti da je predsjednik Srbije koji ovo izjavljuje, i predsjednik tamošnje vlade, u Domovinskom ratu i agresiji Srbije na Hrvatsku i BiH, bez srama i stida, bio pripadnik četničkih skupina koje su palile i ubijale sve do čega su došle. I sada, nekoć taj deklarirani četnik, a i u Domovinskom kao i u Drugom svjetskom ratu četnici su bili suradnici i pobornici fašizma i nacizma najgorega oblika, govori o antifašizmu i antinacizmu. Poništenjem presude velikome Nadbiskupu i Kardinalu, ovaj svojevremeni pripadnik četničkoga pokreta kaže da “Hrvatska zatrpava jame”. Ne niječemo bilo kakvo zlodjelo pojedinaca ili nekih postrojbi hrvatske vojske u Drugome svjetskom ratu. Sve što se znanstveno dokaže, a ne patološki propagira, razumski prihvaćamo. Ali zar može normalan um dovoditi u kontekst kardinala Stepinca s takvim jamama?! To je uistinu trajan odium srca i ustrajan delirium mozga, udar na istinu, na pravdu i u konačnici na SVETOST. Današnju hrvatsku državu ovaj srpski državni dužnosnik izravno povezuje s Nezavisnom Državom Hrvatskom, pa je sasvim razvidno što on misli i o modernoj Hrvatskoj. Neizravno odašilje poruku da je i današnja Hrvatska, nastala nakon golemih patnji i stradanja u Domovinskom ratu, zapravo ustaška država. Nije ni čudno, jer se on svim silama kao pripadnik stranke kojoj je na čelu bio četnički vojvoda borio protiv stvaranja bilo kakve moderne hrvatske države. Pa, tko to nama drži lekcije i prijeti nekakvim “civiliziranim… dijelom svijeta”? Ni manje ni više nego pripadnik četničkoga pokreta! Strašno! Ma, uopće nije bitno što govori taj lik i njemu slični, nego je jedino bitno kako ćemo se mi postaviti prema svojim vrijednostima i svojim svetinjama.
Govoriti danas o ustaškom pokretu i svemu onome što se događalo u Drugome svjetskom ratu bez sveobuhvatnosti potpune istine o onomu što je prethodilo i što je dovelo do toga ratnoga krvoprolića, znači bacati ljudima prašinu u oči i iskrivljivati povijest. Valjda o tomu nemamo što raspravljati, sasvim je jasno: da nije bilo strašnoga terora, šikaniranja, premlaćivanja, ubijanja i zatiranja hrvatskoga naroda u karađorđevićevskoj Jugoslaviji, ustaški se pokret nikada ne bi pojavio. Dok se osuđuju zločini počinjeni u Drugome svjetskom ratu, ponajviše ustaški, četnički nešto manje, a partizanski najmanje, često se o uzrocima toga zla ne čuje niti riječi. Zašto je ovo važno neprestano isticati? Ne samo da i danas imamo imena ulica i trgova naslovljenih po imenima vođe komunističke revolucije i jednoga od najvećih krvnika ovih prostora, nego Srbi i u Srbiji i u BiH na prostoru koji oni kontroliraju ulice i trgove nazivaju po Karađorđevićima i njihovim pomagačima, koji su generirali cjelokupno zlo koje se događalo u Drugome svjetskom ratu, pa su prema tomu i najveći krivci za tu strašnu tragediju.
Kažu da je dijalog potreban i da razgovori nemaju alternativu. Pitamo se, kako se može razgovarati s ljudima koji apriori odbacuju istinu u svoj njezinoj cjelovitosti? Kako razgovarati s ljudima koji pokazuju averziju prema Katoličkoj Crkvi, hrvatskom narodu i bilo kakvoj hrvatskoj državi? Hrvatski narod o cijelome stoljeću koje je iza nas (vrijeme od kraja Prvoga svjetskog rata do završetka Domovinskog rata) ne želi ništa drugo reći i znati osim istine. Samo istinu i svu istinu! Ma, kakva ona bila! Put do nje jest mukotrpan, ali mi drugoga puta nemamo. Ona nas je jedina moćna sve osloboditi od bezočne laži, od evidentne nepravde, od medijske zlobe i učiniti nas slobodnim građanima i civiliziranim narodima.
Božo Goluža
Izvor: Crkva na kamenu
