Otvorih članak prof. Mirjane Kasapović s fakulteta Političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu sugestivna naslova „Genocid u NDH: Umanjivanje, banaliziranje i poricanje zločina“ u časopisu Politička misao, god. 55/2018., br. 1, str. 7-33. Već na 2. stranici zapazih svoje ime među „revizionistima“, i to „starije struje“. Profesorica je uredno navela i knjigu na temelju koje tako zaključuje: Katolička Crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945. Provjerih još jedan put osobine revizionističkoga narativa koje autorica jasno ističe na samome početku u Sažetku članka i zaključih da se ni jedan ne odnosi na moju knjigu u koju upire prstom. Također posumnjah je li profesorica političkih znanosti uopće pročitala moju knjigu koju navodi kao revizionističko djelo.
Nije ni važno. Iz ostatka članka je jasno da prof. Kasapović obavlja prljavi posao i samo razotkrivanje tog posla zavrjeđuje trud pisanja osvrta na njezin članak. Već je naslov profesorice političkih znanosti znakovit. Želi poslati poruku da se u NDH dogodio genocid i da među Hrvatima ima onih koji umanjuju zločin i tako rehabilitiraju NDH. To uvelike podsjeća na velikosrpsku hajku na Hrvate i Hrvatsku koja je počela ranih osamdesetih godina 20. st. i kulminirala koordiniranom oružanom agresijom Srbije i pobunom srpskog stanovništva u Hrvatskoj, čiji je cilj bilo rušenje proglašene neovisne Republike Hrvatske. Svaka sličnost između 1941. i 1991. podsjetnik je na dugovječnost i tvrdokornost velikosrpstva. Fokus prof. Kasapović već u naslovu na „genocid“ i na „Jasenovac“ doziva u pamet specifično mjesto i rođenje programa skretanja pozornosti na logor Jasenovac i navodnu genocidnost NDH. To mjesto i taj događaj jest “Prva međunarodna konferencija i izložba o Jasenovačkom koncentracijskom logoru” na Kingsborough Community College u New Yorku od 29. do 31. listopada 1997. To je mali ni po čemu poznat židovski „junior college“ u Brooklynu, čiji je predsjednik tada bio Leon M. Goldstein, a pročelnik Odsjeka za povijest Bernard Klein. Njih su dvojica organizirali tu konferenciju koju je zamislio Milan Bulajić i njegov „Muzej genocida“ u Beogradu. Ne bi se smjelo previdjeti naziv „muzeja“, a treba dobro zapamtiti da u njegovu programu rada nema ni naznaka o srpskom genocidu, pa ni onoga najsvježijega datuma.
No, čemu ta konferencija i koji je bio krajnji cilj? Srbija je u 90-im godinama bila u bezizlaznoj situaciji: izgubila je sve ratove koje je pokrenula na području bivše Jugoslavije, NATO snage bombardirale su srpsku vojsku, zbog genocida u Srebrenici srpsko političko vodstvo bilo je izloženo međunarodnoj osudi i, gore od svega, hrvatska je vojska u operaciji „Oluja“ porazila san o velikoj Srbiji. Moralo se naći nešto što bi skrenulo svjetsku pozornost s genocida koji su Srbi počinili u Srebrenici i u drugim područjima BiH i srpski su kreatori propagandnih operacija posegnuli za onim što je u vrijeme Jugoslavije savršeno funkcioniralo kao sredstvo držanja hrvatskoga naroda na trajnome sudištu – logor Jasenovac!
Bio sam promatrač na toj konferenciji i posjedujem stenograme njezina odvijanja te znam o čemu govorim. Bulajić i Klein su zaključili tu konferenciju prijedlogom „Akcijskoga plana za širenje istine o Jasenovcu“, a ključna je trebala biti Međunarodna komisija za utvrđivanje istine o Jasenovcu. Sljedeće godine, 1998., srpska etnička skupina i židovska zajednica osnovale su u Brooklynu „Jasenovac Research Institute“ koji godinama širi propagandu najgore vrste protiv Hrvata i Republike Hrvatske. Taj je institut surađivao s državom Srbijom i u organizaciji nedavne izložbe o Jasenovcu u UN u New Yorku, istovjetne onoj koja je bila priređena za konferenciju u New Yorku.
Svjesno ili ne, prof. Kasapović svojom se metodologijom, političkim porukama i kritikom novije hrvatske historiografije dobro uklapa u postavljeni modus operandi. Naslovom svoga članka daje do znanja da se svjesno opredjeljuje za taj program. Gospođa profesorica kritizira neke hrvatske povjesničare, ali ne s pozicija historiografije, nego iz perspektive svojih političkih i ideoloških vjerovanja. Ona je duboko uvjerena da NDH nije bila nikakva država, nego organizirani teror za proizvodnju genocida, za što je logor Jasenovac najbolji dokaz ne zato što je proučila relevantnu literaturu koja se bavi analizom prvoklasnih dokumenata nego zato što čvrsto vjeruje u ono što je KPJ definirala kao ispravno mišljenje i koje je putem UDB-e, SKOJ-a i SUBNOR-a tijekom četrdestpetogodišnjega razdoblja nametala. Posao povjesničara jest revidiranje takva mišljenja! Naravno, profesorica Kasapović i drugi iz iste sljedbe oglasit će se da je riječ o revizionizmu.
No, vrijedno je pozabaviti se nekim vidovima njezina pristupa historiografskim pitanjima, jer bi to mogao biti put za razotkrivanje sličnih postupaka, posebno u geografskim koordinatama u kojima se dirigirana povijest tako snažno ukorijenila da je strpljivo plijevljenje ne može iskorijeniti. Valja istaknuti da su u fokusu zanimanja prof. Kasapović neki noviji radovi o logoru Jasenovac, posebno o pokazateljima da postoje tri logora Jasenovac, a treći je komunistički. To je, čini se, napose iritira i nuka čitatelja da se i sam pozabavi tim radovima koji je tako oneraspoložuju.
Kako, dakle, profesorica Kasapović pristupa prošlosti?
U njezinoj potrazi za revizionizmom – zapravo bi bilo točnije reći da je više zanima pronalaženje revizionista, lociranje institucija u kojima rade i glasila u kojima objavljuju (u bilj. 8 navedena je lista za odstrjel) – postoje neupitne istine. Primjerice, NDH je bila zločinačka država i zbog toga nije ni zavrjeđivala postojati. To je, međutim, samo ponavljanje političkoga vjerovanja i odluke KPJ da uznastoji oko njezina uništenja. Stoga se nastojanje da se pristupi prosudbi različitih pojavnosti vezanih za NDH na temelju otkrića ili dostupnosti novih dokumenata nužno ocjenjuje kao nastojanje da se „ta politička tvorevina potpuno ili djelomice rehabilitira“.
A kako na povijest gledaju neki drugi revizionisti? Ne vjerujem da bi prof. Kasapović zanijekala da je Ljubo Boban bio dobar povjesničar i da je iza sebe ostavio dobre, na kritičkoj analizi povijesnih dokumenata temeljene, knjige. Zna li gospođa Kasapović da je Boban u 80-im godinama 20. st. postao revizionist? To je nedvojbeno postao u očima srpskih povjesničara koji su u Bobanovim novim radovima (nakon velikosrpske hajke na hrvatski šovinizam i ustaštvo) prepoznali odmak od do tada važećih paradigmatskih određenja i od novokomponirane velikosrpske prilagodbe nekad važećoj paradigmi. Samorazumljivo je da je i Boban prošao osobnu „reviziju“, shvativši – i još važnije, priznavši – da je u sustavu u kojem je i sam sudjelovao i o kojemu je uvelike i odlučivao previše toga bilo dirigirano, uključujući i historiografiju. Iz onoga kako raspravlja o revizionistima s obzirom na NDH, i prof. Kasapović bi morala proglasiti Bobana revizionistom. No, čovjek umro (1994.) i tako izmaknuo još jednomu zatupljenu partijskom skalpelu. Na sreću, o tome je ostavio tri knjige sabranih radova Kontroverze iz povijesti Jugoslavije.
Gospođa Kasapović zasigurno bi mnogo više pridonijela svojoj osobnoj izobrazbi kada bi dobro proučila te manje-više polemičke radove nego od traženja modela po kojekakvim knjigama koje ne prestaju biti refleksija nekadašnje važeće interpretativne paradigme u Jugoslaviji. Osim toga, proučavanjem Bobanovih argumenata možda će se zapitati zašto su njezini obzori sličniji velikosrpskima, nego hrvatskoj historiografiji koja je nastavila Bobanovim stopama.
Kad smo kod intrigantnih pitanja, bilo bi zanimljivo kamo bi prof. Kasapović svrstala Esther Gitman, iako je znakovito već i to da je uopće ne spominje. Možda o dr. Gitman prof. Kasapović i ne zna ništa niti zna za njezinu knjigu o spašavanju Židova u NDH, ali je vjerojatnije da je nije mogla staviti ni u jednu od svojih ideoloških ladica. Jer kako ćeš po mjerilima bivše partijske didaktike prosuđivati o američkoj Židovki, rođenoj u Sarajevu, koja iz obilja arhivskoga gradiva i na temelju razgovora s preživjelim Židovima u Hrvatskoj i BiH, pronalazi sedam kategorija ljudi, staleža i zanimanja koji su bili angažirani u spašavanju Židova, nerijetko i po cijenu vlastita života? Kako će, k tome, prof. Kasapović prosuđivati o istraživaču koji kaže da je na kraju svoga istraživanja po arhivima najviša hrpa dokumentacije bila vezana uz nadbiskupa Stepinca i druge službenike Katoličke Crkve? I na kraju, kamo će politička znanstvenica koja sve pozitivno o NDH proglašava revizionizmom smjestiti Židovku koja pronalazi mnoge ustaše i čelnike državnih ustanova angažirane oko spašavanja Židova (i Srba, napose djece)? Dr. Gitman nije imala ni najmanje simpatije za NDH i njezino vodstvo, ali je jednostavno opisala ono što je pronašla.
Tako to rade povjesničari, što ponekad iritira političke znanstvenike odnjegovane u okvirima jugoslavenske komunističke paradigme, kojega je prof. Kasapović izdanak. Povjesničar ne može promatrati prošlost iz kuta svojega osobnoga zgražanja ili iz uvjerenja o osobnoj moralnoj izdignutosti iz prevladavajućeg šljama. Kolikogod to bilo zamorno i naoko beznačajno, povjesničar mora u povijesnu priču uklopiti detalje i informacije koje će drugi vjerojatno propustiti neprimijećene. Tako, ako je netko bio osuđen na kaznu boravka u logoru Jasenovac, a u presudi je bila definirana kazna, vrijeme njezina trajanja i datum puštanja na slobodu te ako su ljudi stvarno nakon isteka kazne odlazili svojim kućama, povjesničar ne bi smio zaključiti da su ti ljudi bili otpremani u logor Jasenovac kako bi tamo bili ubijeni. To, dakako, ne znači da ondje nije bilo ljudi koji su ubijeni, pa i grupno. To pouzdano znamo, jer je, kako smo vidjeli, nadbiskup Stepinac napismeno prosvjedovao protiv strijeljanja sedam (dakle skupine) katoličkih slovenskih svećenika. To je način na koji historiografija priča o prošlosti.
Prof. Kasapović hrvatske povjesničare koji u svojim proučavanjima logora Jasenovac uzimaju u obzir i takve pojedinosti naziva revizionistima i optužuje da su otišli predaleko u „banalizaciji zla“ i „trivijalizaciji zločina“. Oni će se zasigurno braniti od takvih optužbi, a ja bih samo želio podsjetiti da postoji u suvremenim opisima zala svojevrsna „fascinacija zlom“, pojava koju su i neki židovski autori u vezi s Holokaustom nazvali „pornografijom nasilja“. Čak i letimičan pregled rasprava i komentara na portalima uvjerava nas da su Srbi, iz civilnih i crkvenih krugova, najveći promicatelji te „pornografije nasilja“. Čini se da i prof. Kasapović ima tu sklonost, jer ne može zamisliti i ne dopušta da se išta dobra događalo ili moglo dogoditi u logorima i ljuti se, zgraža i proziva zbog toga što netko navodi da o događanju dobra postoje relevantni podatci.
Posljednje na što bih se osvrnuo u članku prof. Kasapović jest poziv na strane autoritete. Profesorica politologije hrvatsku „revizionističku“ i svaku drugu domoljubnu historiografiju (njezini navodnici su na drugim mjestima) ocjenjuje „beznadno parohijalnom“ koja ne „korespondira s relevantnim istraživanjima u svijetu“. To me podsjeća na kratki susret prije više godina s jednim zagrebačkim profesorom. U datom trenutku imao je potrebu potkrijepiti svoj argument podsjećanjem na svoje dvogodišnje iskustvo na američkom sveučilištu. Kad sam mu rekao da sam u Americi bio dvadeset godina, bio je zbunjen što mu je argument naglo oslabio, a kad sam mu rekao da sam u Americi i doktorirao, brzo je našao izliku da mora žurno obaviti neki posao.
Time želim reći kako pozivanje na strane autoritete može značiti i prikrivanje vlastite praznine. Nedvojbeno je da ima solidnih i vrlo dobrih stranih radova (tj. radova na stranim jezicima) o NDH i o drugim vidovima hrvatske povijesti. Oni su ipak rijetki, a među četama stranih autora koji su pisali o NDH, vrlo se rijetko susrećemo sa stvarnim istraživačima i istraživanjima. Ponajprije, među njima samo rijetki znaju hrvatski ili neki drugi jezik s područja bivše Jugoslavije da bi i mogli istraživati arhivsko gradivo. Dobar dio te strane kroatologije čista je prepisivačina prema ideološkim predilekcijama. Ne čudi stoga da se u djelima tih stranih autora naiđe čak na krivotvorenje dokumenata ili kojekakva podmetanja. Osobno sam pisao o krivotvorenju važna dokumenta o odnosu Katoličke Crkve prema ustaškom režimu kod Michaela Phayera, autora kojega prof. Kasapović ističe kao „relevantna istraživača“. Pokazao sam kako ne poznaje ni najosnovnije činjenice o predmetu o kojemu raspravlja u knjizi koja je prevedena na hrvatski (Pio XII., Holokaust i Hladni rat) i koja je trebala predstavljati njegov osobni ispravak nekih ideja koje je bio propagirao u prethodno objavljenoj knjizi Catholic Church and the Holocaust, u kojoj je poglavlje „Genocide before Holocaust: Croatia, 1941“, a u kojoj je objavljen i krivotvoreni dokument. Pisao sam i o tome kako je jugoslavenska UDB-a dala Carlu Falconiju preparirane dokumente i njihovu interpretaciju za knjigu Šutnja Pija XII. (ni on nije znao riječi hrvatskoga jezika), a četrdesetak godina kasnije John Cornwell je objavio knjigu Hitler’s Pope, u kojoj hvali dokumente kojima se služio Falconi i kojima se Cornwell obilno koristio za svoju knjigu (treba li spominjati da nije znao hrvatski?!).
Bilo bi dobro da profesorica Kasapović pročita i te osvrte, iako su objavljeni u časopisima s njezine liste za odstrjel. Što tek reći o „stranim autoritetima“ za kojima se zanosi profesorica politologije poput srpskoga grubog propagandista dr. Branka Miljuša koji objavljuje pod pseudonimom Paris, Marca Rivellija koji je tetošio svoju ljubav za jugoslavensku ideju proizvodeći nesnošljive laži o Katoličkoj Crkvi za koju je vjerovao da je to jugoslavenstvo srušila i tucet drugih neparohijalnih „autoriteta“ koje gospođa Kasapović spominje.
Ukratko, preporučio bih prof. Kasapović da, umjesto razvrstavanja ljudi u ideološke ladice, pročita moju knjigu koju spominje te se eventualno kritički osvrne na nju. Ako ne nalazi nikakvu motivaciju za to, možda će je potaknuti informacija da je pohvala knjizi došla iz posve neočekivanih krugova.
dr. sc. Jure Krišto
Portal hrvatskoga kulturnog vijeća
Izvor: Crkva na kamenu/HKV
