Devedeseta obljetnica ubojstva Stjepana Radića

Radićeva smrt odredila pravac hrvatske politike

Nakon što se Stjepana Radića i njegove istomišljenike nije moglo utišati preglasavanjem, isključivanjem sa sjednica i policijskim terorom, beogradski režim je pristupio organiziranju atentata na hrvatske zastupnike 20. lipnja 1928. u Narodnoj skupštini u Beogradu. Ubijeni su Đuro Basariček i Pavle Radić a ranjeni Stjepan Radić, Ivan Pernar i Ivan Granđa. Od posljedica teškog ranjavanja Stjepana Radić je preminuo u Zagrebu 8. kolovoza 1928. Atentat u Narodnoj skupštini Hrvati u BiH, bez obzira na stranačku pripadnost, shvatili su kao napad na cjelokupni hrvatski narod. Održane su mise zadušnice u krajevima gdje žive Hrvati, na kojima su zajedno nazočili pripadnici Hrvatske seljačke stranke (HSS) i Hrvatske pučke stranke (HPS). Uslijedili su progoni svih koji su održavali mise zadušnice ili zborove na kojima se javno govorilo o atentatu na hrvatske zastupnike i posljedicama za Hrvate i ostale narode u državi. Ministarstvo vjera tražilo je opoziv katoličkih svećenika iz Sjedinjenih Američkih Država koji su javno govorili i održavali mise zadušnice za ubijene hrvatske zastupnike. Unatoč progonima i likvidacijama stanje se nije smirivalo što je nagovijestilo neophodnost rješavanja hrvatskog pitanja u Kraljevini Jugoslaviji. Zločin u Narodnoj skupštini, ubojstvo istaknutih prvaka hrvatske politike predstavljalo je oštru prekretnicu u rješavanju političke krize. To je dovelo do postavljanja pitanja drukčijeg uređenja države  a kao preduvjet tomu pad vlade i organiziranje novih izbora. Tim atentatom započela je serija obračuna vladajućeg režima s oporbenim političarima a posebno onima koji su dolazili s hrvatskih prostora. Režim je u njima vidio najveću snagu u oporbenim redovima koja mu se može suprotstaviti. Unatoč progonima i likvidacijama stanje se nije smirivalo što je nagovijestilo neophodnost rješavanja hrvatskog pitanja u Kraljevini Jugoslaviji.

Stanje u Mostaru

Nakon objavljene vijesti o događajima u Narodnoj skupštini u Beogradu, Hrvati u Mostaru su izvjesili crne zastave po ulicama u znak žalosti za ubijenim hrvatskim zastupnicima. Gradom se širila vijest kako je veliki župan naredio da se napravi popis svih onih koji su izvjesili crne zastave a sve s jednim ciljem kako bi se zastrašilo hrvatsko stanovništvo i da se odustane od žalovanja za ubijenim i ranjenim hrvatskim vođama. Župan mostarske oblasti u Večernjoj pošti je demantirao lažne glasine o zabranama dodavši da se predstavnici vlasti potpuno slažu s hrvatskim građanstvom i razumiju narodnu žalost te da je i sam dao izvjesiti crnu zastavu na zgradi Mostarske oblasti i kotara. Nakon što su potvrđene vijesti o ubojstvu hrvatskih zastupnika Pavla Radića i Đure Basaričeka u Mostaru su održane mise zadušnice kojima je nazočio velik broj građana, ne samo katolika nego, prema pisanju Večernje pošte, i pravoslavaca i muslimana. U zapadnoj Bosni u mnogim mjestima gdje žive Hrvati, održane su mise zadušnice za ubijene hrvatske zastupnike. Hrvati u BiH nakon atentata u Narodnoj skupštini privremeno su iskazali jedinstvo u osudi zločina a došlo je do približavanja HPS-a i HSS-a. Na misama koje su bile održavane nakon ubojstva hrvatskih zastupnika u Narodnoj skupštini pokazalo se da za Radićem žale i pripadnici drugih nacionalnosti. Tako su primjerice na Šćitu u Rami na misu zadušnicu došli i muslimani. Na naslovnici Narodne slobode (glasilo HPS-a) objavljena je sažalnica s naslovom “Slava nevinim žrtvama”. Iako se protivila politici HSS-a Narodna sloboda, piše da nakon ubojstva i ranjavanja hrvatskih zastupnika svima i svakome mora biti jasno da se radi o velikosrpskoj politici uperenoj protiv svega što je hrvatsko. Iako je ovaj list bio glasilo HPS-a ipak se u sažalnici navodi da su hrvatski zastupnici ubijeni i ranjeni na dužnosti koju im je hrvatski narod povjerio: “Nalazeći se po dužnosti, koju im je hrvatski narod nametnuo, mirni i goloruki u parlamentu na mjestu gdje se ni u snu nisu mogli nadati razbojničkom napadaju, nemajući ni vremena ni mogućnosti, da se obrane, poginula su dvojica zastupnika hrv. naroda, a trojica ranjena ne od ruke luđaka u nastupu bjesnila, nego od ruke predstavnika velikosrpske ideje, koji je taj zločin svjesno izvršio hladno ciljajući u srca zastupnika hrv. naroda i ne kajući se kasnije za čin, jer je svršio što je htio. Mi nijesmo glasilo stranke, kojoj su ubijeni i ranjeni poslanici pripadali. Daleko smo od toga da tvrdimo, da je vlada želila ovaj zločin ili da je zločin djelo čitave radikalne stranke ali u svakom slučaju jasno je jedno: da je Puniša Račić podigao ubojničku ruku kao Veliko-Srbin na živote hrvatskih zastupnika hrv. naroda. Pri toj konstataciji mora da bude svima i svakomu jasno i ovo: Makar kako tko mislio o politici Stjepana Radića i njegove stranke, makar kako tko sudio o njezinim taktičnim i političkim metodama, čitav hrvatski narod svi Hrvati smatraju ovo krvološtvo Puniše Račića napadom na hrvatski narod.” Hrvati u BiH nakon atentata našli su se u još težem položaju, kako reagirati na spomenuti zločin i kako dalje nastaviti raditi i politički se boriti za poboljšanje svog statusa. Uslijedili su mnogi politički razgovori i održavani politički skupovi diljem BiH na kojima se propagirala politika SDK-a. U Busovači su 1. srpnja 1928. pristaše HSS-a i Demokratske stranke održali političke sastanke sa svojim članstvom. Sastanak HSS-a otvorio je Zdravko Šutej iz Sarajeva i Franjo Kalamut iz Fojnice. Šutej u govoru o atentatu u Narodnoj skupštini od 20. lipnja 1928. ističe potrebu da se članstvo HSS-a još više drže na okupu. Iskazana je potreba hrvatskog jedinstva kako bi se zaštitili od daljih progona i terora beogradskog režima. Na sastanku HSS-a prisustvovalo je oko 150 ljudi. Posebno je među Hrvatima u BiH odjeknula vijest da je Narodnu radikalnu stranku napustio dr. Ivica Pavičić sarajevski odvjetnik. Nakon njegova istupa NRS napustio je još jedan dio Hrvata iskazavši nezadovoljstvo odnosom beogradskog režima prema Hrvatima.

Zabrana zbora u Fojnici

Narodna sloboda 11. kolovoza 1928., tri dana nakon Radićeve smrti, na naslovnici objavila je osmrtnicu želeći pokazati kako za njim žalio čitav hrvatski narod, a posebice hrvatski seljački svijet: “Oko smrtnoga odra Stjepana Radića u zajedničkoj tuzi nalaze se ujedinjeni svi Hrvati jednako i oni, koji su uvijek povlađivali sada pokojnom Stjepanu Radiću i u svemu ga lijepo slušali kao i oni, koji se nijesu mogli u svemu s njim složiti koji su stoga stupali drugim putem nego on.” U Fojnici 13. kolovoza 1928. održan je zbor HSS-a pod nazivom Sažalnica u ime pokojnog Stjepana Radića. Poglavar fojničkog kotara usmeno je naredio zabranu održavanja  zborova pod vedrim nebom (na otvorenom prostoru) ali je dopuštao da se zborovi održavaju  u zatvorenim prostorima. Međutim, predstavnik HSS-a Franjo Kalamut odbio je prekinuti zbor unatoč upozorenju policije, nakon čega je uslijedila naredba da se zbor silom rastjera. Kako bi se izbjegle žrtve, zbor je nastavljen u zatvorenom prostoru društva “Hrvatski rodoljub”. Prema policijskom izvješću, nakon završenog zbora narod se uputio glavnom ulicom pred zgradu poglavara sreza sa povicima “Slava Stjepanu Radiću” zatim “Dolje zločinci” i “Dolje Srbi”. Masakr nad HSS-ovim zastupnicima izazvao je prekretnicu u političkom životu zemlje. Politička se kriza u zemlji toliko produbila da se rješenje nije ni naziralo. Radićeva smrt nije bolno odjeknula samo u Hercegovini, izljevi gnjeva protiv velikosrpskog režima uslijedili su i u južnoj Dalmaciji. Na zgradama su na pola koplja istaknute crne i nacionalne hrvatske zastave. U čast ubijenoga hrvatskog vođe organizirane su mnoge žalobne povorke, komemoracije i mise zadušnice. U Kraljevoj Sutjesci 8. rujna 1928. nakon mise na Malu Gospu aktivisti HSS-a predvođeni Jurom Šutejom održali su govor o događajima u Narodnoj skupštini te posljedicama za Hrvate nakon što je preminuo Stjepan Radića od posljedica ranjavanja. Prema policijskom izvješću bilo je prisutno od 800-1000 članova.

Uhićenje svećenika u Šuici

Stanje se nije smirivalo unatoč uvođenju potpune diktature kralja Aleksandra i teroru koji je svakodnevno bio prisutan na većinskim hrvatskim prostorima. Posebno se pratila djelatnost katoličkih župnika u vrijeme obilježavanja obljetnica zločina nad hrvatskim zastupnicima u Narodnoj skupštini. Sreski sud Livno 1. srpnja 1932. obavijestio je starješinstvu Franjevačke provincije u Mostaru da je poveden krivični postupak protiv Pilipa Gašpara svećenika iz Šuice za prestup čl. 3. Zakona o zaštiti države, te da će po okončanju postupka poslati konačno mišljenje.  Katolički župski ured Duvno 27. srpnja 1932. uputio je dopis Franjevačkom samostanu u Mostaru o uhićenju župnika iz Šuice fra Pilipa Gašpara. Razlog njegova uhićenja i boravka u zatvoru da je navodno iza zadušnice za pokojne  hrvatske zastupnike držao govor na zboru koji nije prijavljen nadležnim vlastima. Posebno mu se stavlja na teret što je tom prigodom rekao “slava hrvatskim mučenicima, živio Maček”. Za ove stvari sreski načelnik presudio ga je 10. dana zatvora kojeg je odležao s još 34. Hrvata iz Livna koji su bili osuđeni za iste prijestupe. Kasnije je je došla prijava od žandara iz Šuice koji je napisao kako je Gašpar na zboru rekao “Bolje je da svi poginemo nego da pod ovom državom živimo”. Župski ured izvještava da su svi pušteni osim fra Pilipa unatoč svjedočenju desetak svjedoka koji su negirali navode žandara.

Praćenje rada katoličkih svećenika u inozemstvu

Osim praćenja rada svećenika na prostorima Kraljevine Jugoslavije posebno se pratio rad svećenika u inozemstvu. Beogradski režim kontrolirao je sve vijesti koje bi u međunarodnim krugovima mogle narušiti ugled države. Ministarstvo pravde Kraljevine Jugoslavije, vjersko odjeljenje, uputilo je tužbu Provincijalatu u Mostaru na rad fra Blaža Jerković, komesara franjevaca u Gary, Indiana u Sjedinjenim Američkim Državama. Fra Blaž je optužen zbog antidržavnog rada. Naime, radi se o govoru fra Blaža Jerkovića održanog 20. lipnja 1932. u Gary SAD. Ministar inozemnih polova izvješćuje o destruktivnoj akciji Jerkovića ujedno je zatražio njegovo uklanjanje iz SAD, i njegovo smjenjivanje s položaja komesara franjevaca, kako bi u slučaju potrebe mogao blagovremeno poduzeti potrebne korake u istom cilju preko kraljevskog poslanstva u Vatikanu. Fra Blaž postavljen je za komesara Franjevaca u Chicagu tri godine od strane vrhovnog starješinstva Franjevačkog reda u Rimu. Ali potpada pod prvu instituciju pod jurisdikciju franjevačkih provincijala u Kraljevini Jugoslaviji. Ministarstvo je apeliralo i na ostale franjevce u Američkom komesarijatu na nepovoljno izvješće o fra Blažu Jerkoviću. Od Provincijalata se traži poduzimanje hitnih mjera. Prema arhivskoj građi moguće je utvrditi što je u svom govoru iznio fra Blaža Jerkovića na komemoraciji pokojnih Stjepana Radića, Pavla Radića i Đure Basaričeka u Gary 20. lipnja 1932. Na poziv predsjednika okružnog narodnog odbora  HSS-a za Ameriku Ivana Lajovića iz Chicaga održao je prigodan govor. Fra Blaž je istaknuo da nije član HSS-a kao niti Hrvatskog Kola isto tako nije član ni HBZ (Hrvatske bratske zajednice) ali je pristaša dušom i tijelom svih koji se zalažu za potpunu slobodu hrvatskom narodu. Posebno je istaknuo problem podjela među Hrvatima što dovodi do samo težeg načina u borbi za svoja prava. Kade je riječ o Radiću fra Blaž je istaknuo da je on često istupao protiv katoličkog svećenstva ali imao je i dobrih stvari u političkoj borbi za bolji položaj Hrvata. Poziva se na riječi grofa Stjepana Tisze iz Budimpešte koji je rekao Hrvatima o ujedinjenju sa Srbima: “Vi ćete požaliti to ujedinjenje sa Srbima, Balkan poznaje samo pucanje i krađu”. Vlastima u Beogradu posebno je zasmetalo što je fra Blaž govorio o atentatu u Narodnoj skupštini kao pripremljenom ubojstvu citirajući N. Y. Tims od 23. kolovoza 1931., da je prema izjavi Stjepana Radića izravno kralj Aleksandar kriv za atentat. Fra Blaž je naveo da su još izravno oko atentata bili umiješani predsjednik skupštine Ninko Pavić te predsjednik Vlade Velja Vukičević. “Srbija je uvijek postupala sa Hrvatskom kao da je njezin plijen. Ubijeni su ovi ljudi jer su tražili slobodu samo svom narodu. Hrvatska Hrvatima, svakom svoje”, zaključio je fra Blaž Jerković.

Radićeva smrt učvrstila Hrvate

Beogradski režim nastojao je u zemlji i u inozemstvu ušutkati Hrvate da govore o zločinu u Narodnoj skupštini. Iz aktivnosti koje je režim provodio razvidno je da se nastavilo sprječavati okupljanje Hrvata oko ideje Stjepana Radića a samim tim se nastojalo izbjeći priznavanje i rješavanje hrvatskog pitanja koje je bilo sve aktualnije.  Radićev pacifizam bio je promišljeno političko načelo, puno više od običnoga taktičkog obzira. Međutim, unatoč takvu stavu prema njemu su primijenjene terorističke metode. Ranjavanjem i smrću Stjepana Radića završava veliko poglavlje borbe protiv beogradske hegemonije, nakon čega tadašnja Kraljevina SHS nije ostala ista. Nastupajući pred hrvatskim seljaštvom s idejom o hrvatskoj slobodi i hrvatskoj državi u kojoj će biti ostvarena socijalna prava svih slojeva naroda, posebice seljaštva, kao i građanska prava i slobode, Radić je uspio okupiti većinu Hrvata oko jedne političke opcije. Progoni HSS-a i njegovih vođa ojačali su tu stranku dajući joj još veću legitimnost u nastupanjima u ime većine hrvatskoga naroda.

Ivica Glibušić

Izvor: Crkva na kamenu