Bog i napismeno poručuje svakomu čovjeku, a ne samo nadahnutu psalmistu, kojega želi spasiti, što se protivi tomu božanskom naumu u našem ljudskom životu: oko oholo i srce naduto. To Bog ne podnosi, pa tko bio da bio. I dokazat će tomu nadmenu i napuhanu da takav ne će imati nikakva uspjeha u očima Božjim niti će naći milosrđa u srcu Božjemu.
Ključne riječi: oči ohole, srce naduto, Bog ne trpi.
Oko – Očima se služimo gotovo u svemu: u radu, u gledanju svega i svačega, u čitanju, u igri, u računima i u svim drugim vrstama djelatnosti. Očima gledamo guste zvijezde nebeske i sitan pijesak na obali morskoj. Sedam osmina vanjskoga svijeta, kažu, ulazi nam u svijest kroz oči. Eto koliko su nam ta dva oka bitna i neumitna. Vid je dragocjen osjet i ljudi se više boje izgubiti očinji vid nego bilo koji drugi osjet i organ. A svaki važan kao vid. U prirodi nema ništa slično oku, samo je mozak savršeniji! Naše oko neprestano snima i u sebe slike prima, savršeno ih slaže, ništa se ne muti niti pokriva, a uvijek na istoj ploči. Oči su pune slika jedna na drugoj, jedna iza druga, jedna preko druge, na sve strane, sa svih strana, svih boja, veličina i duljina. Oko jednako snima i u boji i u crno-bijeloj tehnici, i na blizinu i na daljinu. Božje čudo nad čudima.
Oko je organ vida, kroz koji se također rađa naša emocionalna požuda i tjelesna želja nastala u srcu za nečim ili za nekim. Nigdje se ne vidi čovjekov identitet kao u očima. Ljudi se po očima prepoznaju. One su prozori kroz koje se gleda i čita i nutrina i vanjština.
Oči ohole. Kažu da hrvatska riječ „ohol“ vuče značenje iz ovakva čuđenja: Pita netko neku djevojčicu koliko je visoka. Ona će ponosno: 165 cm. A nema ni 155. A ovaj će joj onako dobacivački: „o-ho-ho“! Taj usklik „o-ho-ho“ znači onih 10 cm preuveličavanja, neistine, umišljaja, laži, praznine, oho-ho-losti, prijevare, nestvarne, tj. napuhane visine. Oči ohole jesu oči bez sadržaja, prazne i puste, nemaju objekta, ni slike, ni odraza nekoga predmeta. Zrakoprazan prostor. Ta sjajna praznina apsolutno ničemu ne koristi, nego da se sam čovjek uzdiže iznad drugih, a nije veći od drugih, osim svojim oholim očima. Kako ćeš ti, djevojčice, živjeti od zraka, a nisi ptica, ni leptirica, niti imaš krila za leta, jer ne možeš ohološću letjeti praznim prostorom. A kada te Bog pusti da padneš kroz taj prazno-oholi prostor, ne možeš se zaustaviti a da glasno ne ljosneš o tlo, i dok ne slomiš pola kostiju. I pitanje je hoćeš li ostati i živa, jer on ne podnosi oči ohole, koje nije On stvorio oholima, nego ti! Vidiš li da sve dolazi na svoje, na svoje zakone. A zakon za oči nije oholost, nego umilnost, miloća, milovidnost.
Duh je Sveti s krštenja na Jordanu doveo Isusa, Bogočovjeka, u Judejsku pustinji na 40-dnevno-noćne duhovne vježbe u razmišljanju, molitvi i postu da se pripremi za svoje javno djelo. Pristupi mu napasnik koji ga u neka doba povede na goru, vrlo visoku i pokaza mu „sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu“. I kaže mu: „Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš“. Đavao je lažac od početka, pa i ovdje. Prvo, nema te gore s koje se mogu vidjeti sva kraljevstva svijeta. Drugo, nije đavao vlasnik tih kraljevstava svijeta i te slave njihove. Treće, ne može on raspolagati s nečim što nije njegovo. Tri laži sve jedna poraznija od druge. Očita je ovdje napast u duhu, u mašti, u očima. Isus na to odlučno odbija đavolsku ponudu: „Odlazi, Sotono!“ Zapovijed je: „Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi“ (Mt 4,8-10). Tada napasnik odstupi, a sv. Luka dodaje: „đavao se udalji od njega do druge prilike“ (4,13), jer on stalno pokušava, napastuje, napada, zavodi pa koliko uspije u svojoj režiji i mreži.
Srce naduto. Drugi simbol čovjekove osobnosti, uznositosti i praznine jest srce. Ono jest puno čežnji, želja, htijenja, pohlepa i požuda, ali sve je i to prazno, čak i kada se poneka strast ispuni, oholost je uvijek, po definiciji, nepopunjena praznina, prazna jama. Srce je prazna jama od 320 grama. Strast uznositosti ili superbia može zavesti u paklenu oholost i udaljiti ljudsko biće od Boga zauvijek. Djevojčice, Bog ne podnosi srce bahato, jer ti nije On stvorio srce bahatim, nego ti! A zakon za srce nije bahatost nego blagost, ugodnost, blagotvornost.
Lucije i Seksto. U rimskoj povijesti bijaše jedan kralj kojemu su građani, uz ime i prezime, dodali rijedak naslov, a malo ih je kojima ne priliči: Superbus – „Oholica“: Lucius Tarquinius Superbus. Ono super – to je oholost! Posljednji rimski kralj (534.-510. prije Krista), od njih sedam više legendarnih negoli stvarnih kraljeva. Tiranin i nasilnik koji je mislio da može učiniti sve što mu zapne za požudno oko i što mu padne u bahato srce. Bez ikakva poštovanja čovjekova dostojanstva. Pa kakav otac, takav sin. Nakon što mu je sin Seksto silovao jednu ženu, matronu Lukreciju, bili su i oholi otac i oholi mu sin protjerani iz Rima. Ni sav Rim ne podnosi takvih oholnika nasilnika. Potom palo Rimsko kraljevstvo i uspostavljena Republika, 510. godine stare ere. Oholost se po sebi kažnjava, urušava. Ali ta strast uznositosti može čovjeka pozitivno odvesti u zdrav ponos i u čuvanje vlastita dostojanstva pred sobom i pred svijetom. Kršćanin će biti ponosan na Božje darove i na svoju vjeru od Boga primljenu, ali ne će biti nasilni Lucije Oholi zbog takva svoga dostojanstva. Niti će biti siledžija Seksto Oholi!
Zašto Bog ne podnosi takvo ljudsko oholo oko i bahato srce? Odgovor je jednostavan: Ne podnosi zato što je to laž, neistina, oholost u oku i bahatost u srcu, sve sama praznina, a čovjek to predstavlja kao puninu, sadržaj, smisao. Napuhanu loptu možeš samo nabijati nogama. U njoj je praznina. Eto nije čista praznina nego zrak koji se lako ispusti. Tko pred Boga dolazi s praznom dušom, Bog ne podnosi takvu prazninu jer On na svoj božanski dar očekuje ljudski rad i rezultat! Bog nam stvorio srce da bude sjedište vjere i ljubavi, nade i strpljivosti, blagosti i mira, a mi puštamo da iz njega izviru: ubojstva, bludništva, preljubi, razuzdanosti, krađe, prijevare, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje, kako već Isus čita svačije srce (Mk 7,20-22). Kako možeš očekivati da Bog blagoslovi takvo bezumno srce? Bog nam stvorio savršeno i svrhovito oko i traži da nam kroz to oko prolaze dobre želje, dobre misli, dobra djela. A mi to pretvaramo u grješnu pohlepu ili „požudu očiju“. Kako možeš očekivati da to Bog podnosi i da ti na tome čestita?
Gehazijevo neobuzdano oko i srce. Prisjetimo se jednoga primjera iz Druge Knjige Kraljeva, 850 godina prije Isusa. Ovo je kvalificiran, ovjeren primjer, biblijski. Izraelu susjed bijaše Sirija, kao i danas, gdje su živjeli Sirijci ili Aramejci. Jednom zgodom ti Sirijci/Aramejci zađu u pljačku na izraelsko područje i uhvate jednu djevojku koja bijaše kod ovaca. Uzme je vojskovođa Naaman za služavku svojoj ženi. A generala Naamana pogodi teška bolest, guba. Ona se djevojka sjeti da je čula priču kako u Izraelu, točnije u Samariji, živi neki čovjek, imenom Elizej, koji liječi i gubu. General povjeruje, uzme dozvolu od svoga kralja sirijskoga, natovari deset talenata srebra, šest tisuća zlatnih šekela i deset svečanih haljina (2 Kr 5,5) i dade se na put u susjednu zemlju po zdravlje. Pođe s njime oveća svita pratidžija. Dođe Naaman pred pećinu proroka Elizeja koji mu poruči da siđe u Jordan i sedam se puta okupa i da će biti čist. Naaman, malo oklijevajući, prihvati savjet, ode k rijeci, sedam se puta baci u rijeku i – čist od gube. Vrati se ponovo Proroku i ostavi mu haljine, zlato i srebro! Prorok ne htjede ništa uzeti od toga blaga. Da on čezne za tim, ne bi imao Božjega dara ozdravljenja.
Na sve se to najviše iznenadi sluga Elizejev, mladić Gehàzi, koji se čudio da Prorok ne će ni haljine, ni srebra, ni zlata. On se dosjeti i potrča za Naamanom. Sustigne ga na putu i reče mu: Moj gospodar šalje me da ti kažem: Upravo su stigla dva mladića iz Efrajimove gore, dvojica od proročkih sinova. Daj za njih, molim te, talent srebra i dvoje haljine (2 Kr 5,22). Očito laže. Tko hoće ukrasti, hoće i slagati! Naaman uzvrati: Uzmi dva talenta i haljina. A on sve to sakri kod mjesta Ofela.
Kada je došao pred Elizeja, upita ga Prorok: Odakle, Gehazi?
On odgovori: Tvoj sluga nije nikamo odlazio.
Na to će pronicavi Prorok, čovjek Božji. Sad si primio srebro, pa možeš kupiti maslinike, vinograde, sitno i krupno blago, sluge i sluškinje. Ali će se guba Naamanova prilijepiti za te i za tvoje potomstvo zauvijek (2 Kr 5,25-27).
I Gehazi se udalji od njega, bijel od gube kao od snijega. Eto tako: poželio, popustio i polakomio se; poletio, pokliznuo se i pobijelio od gube (2 Kr 5,20-27). To se zove „Gehazijev sindrom“. Laž i krađa u istom hipu. I u oholu oku i u bahatu srcu. Naaman, poganin, svaki je put pokazao malo poganske oholosti, ali se u svemu pokorio što mu je Prorok govorio. Gehazi je pripadnik izraelskoga izabranoga naroda. I još k tomu u službi proroka Elizeja. Ali ništa ne znači ni Aramejac, ni Izraelac; ni Rimljanin, ni poganin, ni izabranik; ni u službi sirijskoga kralja, ni u dvorbi izraelskoga proroka. Jesi li očiju oholih i srca naduta, Bog te ne podnosi: s poganskoga generala odlijepi gubu i prilijepi je na izraelskoga mladića! Eto tako.
* Bože, ti si mi stvorio i oko i srce da se ne puni ohološću i nadmenošću nego da se napuni blaženstvom u tvome kraljevstvu. Ne daj da se ponosim Gehazijevim sindromom. Odlijepi s moga oka i srca svaku gubu i koronu i ne dopusti da me presvoji oholost u oku i bahatost u srcu. Daj da ne budem ni Lucius Superbus ni Sextus Superbus, nego da Isusovim božanskim riječima odbijam svaki đavolski utjecaj, napadaj i pokušaj!
† R. P.
Izvor: Crkva na kamenu
