I obrnuto: Svaki koji se svjesno i razumno ponizuje, bit će uzvišen. Taj su Isusov dvostruki poučak sveti pisci s neznatnim preinakama zabilježili, ne jednom, nego četiri puta: Mt 23,12; Lk 14,11 i 18,14; 1 Pt 5,6. Očito je životno važan i četverostruko prevažan.
Ključne riječi: svaki, uzvišen, uzvisuje, ponižen, ponizuje.
1. – „Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen” (Mt 23,12).
Uzvisiti se: sebe ili svoju neku naravnu ili stečenu značajku izdići iznad drugih, i istodobno omalovažavati druge.
Poniziti se: Ne isticati svoj „ja“ u razgovoru, u djelovanju, u ponašanju. Ne započinjati svaku rečenicu: ja sam… kada sam ja bio…, dok sam studirao na Oxfordu… Poniziti se znači zauzeti posljednje, a ne prvo mjesto za stolom u dvorani ili u blagovalištu. Dati prednost drugomu. Ako ljudi pretjeruju u svojim pohvalama tebi, upozori ih na istinu. Ionako si nesavršen, a prihvaćajući neumjerene pohvale ispast ćeš još nesavršeniji.
Bog je dao Deset zapovijedi Mojsiju. Ovaj ih je uručio svomu nasljedniku Jošui. Jošua ih je prenio Starješinama. A ovi predali Prorocima. Proroci Pismoznancima i Farizejima. A ovi poučavali narod. Prve tri zapovijedi uključuju naše štovanje Božje opstojnosti (1), Božjega imena (2) i Božjega svetkovinskog dana (3). A drugih sedam uključuje naše poštovanje prema roditeljima (4), prema životu (5), tijelu (6), imovini (7), istini (8), pa i u samoj želji u odnosu na tijelo (9) i imovinu (10).
Isus iznosi desetak primjera kako postupaju samohvalisavi farizeji pa zaključuje rečenicom o sudbini ponizna čovjeka, kako stoji u naslovu.
Sav program tadašnjih farizeja – glumaca i dvoličnjaka – bio je u tome da se izvana pokažu: licem, odijelom, resama, znakovima posta, gestama molitve samo da ih ljudi vide i dive im se, a ne da ih Bog sluša i usliši. Zašto im je toliko stalo do ljudske hvale? Zato što ne drže do Boga.
Farizeji i pismoznanci Dekalogu druge poučavaju, a Zakona Božjega sami ne obdržavaju.
Svima drugima religiozne savjete daju, a to isto na sebe ne primjenjuju.
Ljude vežu u savjesti teškim teretima, a sami u svome djelovanju razvezani i raspušteni.
Vole prva mjesta u sinagogama, pročelja na gozbama, pozdrave na trgovima – da ih ljudi slave, da im plješću i naklanjaju im se do zemlje.
Zato je njihovo vanjsko religiozno držanje lažno u Hramu, u sinagogi, dvolično, podlo, iskazano ljudima, a ne Bogu.
Oni žele pohvalu od prolaznih ljudi, a ne od vječnoga Boga.
– Kršćanin treba zaboraviti sebe i svoj „ja“, a staviti ispred sebe djela koja su učinjena iz ljubavi prema Bogu. Bog se na vanjski način proslavlja takvim našim dobrim djelima koja činimo s pomoću njega.
Najveći među vama neka bude poslužitelj, tj. ponizan, govori Gospodin.
2. – „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen” (Lk 14,11).
Svaki: misli se doslovno na svakoga čovjeka bez iznimke, na svaku osobu, anđeosku ili ljudsku, koja ima ograničene duševne sposobnosti pameti i slobodne volje na životnoj kušnji. Samouzvišenost lako se preruši u poniženje, a samoponiznost u uzvišenje. Samo se zamijene predznaci. U jednoj noći. To je zakon: kao kada kamen pada iz ruke na zemlju, nezaustavljivo, u slobodnu padu.
Kaže jedan propovjednik da je ponizan onaj novinar ili pisac koji pošalje svoj članak u novine i ujedno priloži drugu omotnicu s markom u slučaju da članak ne objave, neka ga vrate o piščevu trošku.
Kako god mi smatrali da smo važni, nezamjenjivi, kada se teško razbolimo, kada odemo iz poduzeća, pogotovo kada umremo, stvari se odvijaju tako kao da nas nikada nije ni bilo. Eto koliko smo važni!
Ti vidiš kako se ne razumiješ u glazbu tek kada doživiš pravoga glazbenika kojega auditorij sluša na nogama.
Ti doživiš kako si sitan propovjednik kada čuješ izvrsna govornika koji rasplače cijelu crkvu.
Ti ćeš iskusiti kako si malen kada vidiš kakav je Gospodin Isus u svome nastupu, govoru, djelu, čudu, eto tako da neke žene slušateljice ne mogoše ne povikati iz svega glasa: Blago majci koja te rodila!
3. – „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen” (Lk 18,14).
To je isti prethodni poučak samo u okviru tumačenja prispodobe o oholu farizeju koji se pred Bogom hvali, i o skromnu cariniku koji od Boga moli oproštenje i milosrđe.
Ponizan je onaj komu je draga nizina i hodi po nizini, a ne iznad oblaka.
Krotak je onaj koji kroti svoje strasti, nadzire požude, obuzdava svoje oči i jezik.
Čedan je onaj koji je poput čeda, djeteta: poslušan, radoznao, pun povjerenja, lako prašta. Zar ti se ne čini da je smjeran onaj koji s mjerom govori, s mjerom šuti, s mjerom pita, s mjerom odgovara. Sve s mjerom i zna kuda smjera.
Pokoran je onaj koji se podlaže ili pokorava drugomu, daje prednost drugima, starijima i pametnijima, sluša druge i uči od njih što valja.
Slična su značenja: skroman, skrušen, povučen, šutljiv, samozatajan, uljudan, uslužan. Ne ističe se. Ne traži prvo mjesto, zadovoljan što mu se dadne. Radostan da drugi napreduje.
Kada bih se ja usporedio s kojim Božjim svojstvom, ne bi mi preostalo ništa drugo doli samo carinički reći: Bože, budi milostiv meni grješniku!
4. – „Ponizite se pod snažnom rukom Božjom, da vas uzvisi u pravo vrijeme“ (1 Pt 5,6).
Tko voli čuti istinu o sebi, taj ne može ne biti ponizan: i najumniji čovjek može u trenutku poludjeti; i najzdraviji može se u hipu zaraziti; i najsnažniji može u tili čas izgubiti snagu, dah i umrijeti itd. Čime se onda oholiš? Ludilom? Zarazom? Smrću? Naša je ruka nemoćna, a Božja je ruka svemoćna, moćna da te uzvisi u pravi trenutak, veli sv. Petar.
Nepotopivi utopljenik. Spomenimo ovdje jedan primjer povijesne uznositosti slične onoj babilonskoj razvalini. Najveća moderna putnička pomorska tragedija bijaše s prekooceanskim velebrodom zvanim Titanik. Titani su grčki mitološki divovi koji su se pobunili protiv glavnoga boga Zeusa na Olimpu, koji ih je bacio u Tartar, podzemlje, pakao, dakle đavli. Eto kakvo su ime dali svomu brodu i pod kakvom zastavom zaželješe ploviti sile ovoga svijeta!
Samouzvišenje: Titanik – britanski putnički prekooceanski brod, koji je prvi put zaplovio preko oceana prije 110 godina, 10. travnja 1912. najprije će malo u Francusku, pa u Irsku i onda iz britanskoga Southamptona put New Yorka, oko 5.500 km. Plovilo od 46.000 tona,[1] najveći, najljepši, najskuplji, najluksuzniji brod toga vremena. Imao je dva dna, i 16 nepropusnih pregrada. Ako jedna pregrada pukne, ne će druga. Ne će svih šesnaest. Vrhunac tehnike i ljudske snage. Smatran je nepotopivim. Tu je ta zlokobna zamka, samouzvišenje.
Putnika 1.308. Posade: 898. Svega skupa: 2.206. Spasilačkih čamaca samo 20, da ne zauzimaju prostora. I to je samo simbolično, brod je ionako – nepotopiv! Uznosit.
S jedne vanjske strane bile su, neslužbeno, napisane parole: „Ni Papa, ni Bog“, a s druge strane: „Ni nebo ni zemlja ne mogu te progutati“.[2] Babilonske sile ovoga svijeta kao da su se željele narugati Svemoći Božjoj, a podičiti se svojim ljudskim umijećima i uspjesima, znanošću i tehnikom.
Nešto prije ponoći 14. IV. brod je vozio 22 čvora na sat da postavi rekord i zasluži „modru vrpcu“ (čvor je morska milja: 1853 m/h; ovdje: više od 40 km na sat). Vozio je najkraćim putom i previše se približio granici ledenih brjegova. Oko 140 km južno od Newfoundlandske grede taj tehnološki izum i gigant modernoga doba doživio je brodolom u noći između 14. i 15. travnja 1912. Brod je udario u ledenu santu, koja mu je rasporila bok u duljini od 90 m oštetivši one nepropusne pregrade. Nepotopivi se raspolovio između 3. i 4. dimnjaka i počeo lagano tonuti i slati S.O.S. (save our souls – spašavaj duše naše!). Kada je puknuo prvi glas na brodu o tonuću, nitko živ nije povjerovao. Svi se rugali i smijali kao u doba Noino, uoči Potopa.
Poniženje za poniženjem: Kada je glavni projektant broda, Thomas Andrews, bolna lica javio putnicima da „Titanik tone“, svi se smrtno uozbiljiše. Kapetan se broda Edward Smith ubio. I brod potonu za 2 i pol sata: 15. travnja oko 2.20 po ponoći. Do sat-dva, nakon što je nepotopivi Titanik potonuo u mračne dubine Atlantika, stiže na mjesto nesreće austro-ugarski brod „Karpathia“, na kojem bijahu i hrvatski moreplovci. I spasi se oko 700 preživjelih, uglavnom žena i djece, s pomoću 20-ak čamaca. Potopi se 1.513 putnika i članova posade, dvostruko više negoli spašenih. Među njima bijaše 27 utopljenih Hrvata, a troje ih je spašeno, kao i vlč. benediktinac Jozef Peruschitz iz Bavarske, očito podrijetlom naše gore list. Jedna od najvećih katastrofa putničkoga pomorstva uopće. I danas se ljudi u čudu pitaju kako je nepotopivi Titanik mogao potonuti. O toj katastrofi napisano je mnoštvo knjiga. I, naravno, koliko spašenika, njih 700, toliko verzija sama događaja. Godine 1985. pronađena je olupina Titanika na dubini od 3.820 metara.
Eto nije ga potopio „ni Bog, ni Papa, ni Nebo, ni Zemlja“, nego: Svaki koji se uzvisuje, bit će – olupina! Za dva i pol sata! Po ponoći.
* Isuse Kriste, koji si češće govorio svojim učenicima: Tko se uzvisi, bit će ponižen; tko se ponizi, bit će uzvišen, daj nam snage da to ne samo shvatimo i zapamtimo nego da te poslušamo, jer ti imaš riječi vječnoga života, i naučimo da nas samouzvišenje nagrđuje a samoponiženje nagrađuje. Da te ne prestajemo moliti: Isuse blaga i ponizna srca, učini srca naša po srcu svojemu!
† R.P.
______________________________
[1] Nedavno, 14. IV. 2022., potopljena ruska raketna krstarica „Moskva“, najveći ratni brod Crnomorske flote, bila je teška 12.500 tona.
[2] B. Markić, Primjeri privlače, II., Donje Dicmo, 1968., str. 275-276.
Izvor: Crkva na kamenu
