Kroz iglene uši

16 – Oholost ponizuje čovjeka, a ponizan duhom postiže časti (Izr 29,23)

Foto: Pexels

Razumni Salomon, Davidov sin i nasljednik, kralj Židova (970.-931. prije Krista), vjerojatan auktor ove naslovne uzrečice i cijele zbirke mudrih Izreka, kazuje nam kuda čovjeka vodi njegova strast uznositosti, pogotovo kada joj sam dadne zamaha. Vodi ga u vlastito poniženje, upravo suprotno onomu što je naumio dosegnuti. A kuda ga vodi duh poniznosti? U časti i uzvišenje, što po sebi nije predviđao. Do te istine dolazimo donekle i svojim ljudskim iskustvom, gledajući i sebe i druge, ali smo sigurniji kada pročitamo takvu Bogom nadahnutu poslovicu u kojoj biblijskoj knjizi. I nije rečeno da će se to dogoditi danas, za godinu dana ili polovicom stoljeća. Ali događa se i dogodit će se. Treba znati čitati takav ljudski ohol rukopis ili takav ponizan duh.

Ključne riječi: Čovjek, oholost, poniženje, duh, poniznost, čast.

Čovjek. Biblijski pisac ovdje čak ne spominje Boga, ne zato što Gospodin ne bi imao ništa s ljudskom ohološću ili poniznošću, nego želi reći da je u čovjeku po naravi ugrađeno načelo pravde i uravnoteženosti, zakon koji je Bog usadio, da obično svaka prakticirana oholost u konačnici završava u poniženju, i svaka njegovana poniznost obično vodi u časti i priznanja. Sustavno i zakonito.

Oholost. To je vlastita umišljenost u vlastitu moć i pamet: da netko sebe smatra pametnijim nego što stvarno jest, moralnijim nego što mu to zaduženi procjenitelji vrjednuju, sposobnijim nego što će mu to mjerodavni na bilo kojem ispitu potpisati. Oholost je teška samoobmana, hipokrizija i perverzija.

Poniženje jest stanje posve suprotno zloduhu oholosti: to je osjećaj stida, crvenilo srama, spoznaja bezvrijednosti; skrivanje da te tko ne vidi i ironično ti se ne osmjehne; patnja u sebi zbog poniženosti unutrašnje ili izvanjske; zbog tolike skrhanosti čovjek jednostavno potone u tom moru poniženja koje on doživljava, makar tako i ne bilo u objektivnu smislu i svijetu. Evo jednoga primjera kako oholost završava u gubitku, u propasti.

Narcis – ne govorimo o narcisu cvijetu ili biljci, nego o ljudskom biću. To je lik iz grčke, pa i rimske, mitologije. Mladić bujne kose a prorijeđene pameti, izgubljeni ljepotan. Simetričnih obraza, simetričnih očiju, ali nesimetrične svijesti o sebi samome. Mi ćemo o njemu prema Ovidijevim Metamorfozama. Narcis se zaljubio u svoju sliku i priliku vidjevši se, ne u ogledalu jer ga tada nije ni bilo, nego u mirnoj vodi jednoga dubljeg potoka ili jezerca. Nije ni znao kakva je izgleda. A svi mu povlađuju i ne mogu ga se dovoljno nagledati. Niti je vjerovao da uopće ima tako ljepolikih mladića. Od velike zaljubljenosti u tu svoju čarobnu sliku, Narcis je spremno skočio u taj potok ili jezerce, što je već bilo, da uhvati to lice i poljubi toga mladića, inače svojevrsna homića, koji je zalizivao kosu, mazao se raznim miomirisima, nosio naušnice u ušima, narukvice na rukama i druge neuobičajene nastranosti s obziram na muškarce. Skočio, razbio glavu, slomio nekoliko pršljenova i udušio se. Nastao u njemu nered osjećaja, oholosti, umišljenosti, samohvale i samodostatnosti, to se sve skupa zove: narcisizam, a ako nije to, nego samo sliči toj pojavi, onda: narcisoidnost. Ta sebeljubna narcisoidnost, pretjerano motrenje vlastita izgleda, od tabana do tjemena, redovito završi u vlastitu potapanju. I ništa mu drugo ne može pomoći osim providna jezerca i bistra potoka. To je dakle prvi čin: stupica, zamka, gvožđa. A onda slijedi tok, potok, utapanje. Književni oblik: drama pa tragedija.

Narcis je u svakome od ljudi u određenoj mjeri: narcisoidno leži, čuči, stoji, trči. Kako kada i kako tko sebi dopusti. Ponekada su ljudi puni narcisoidnosti, Narcisova kompleksa zaljubljenosti u svoju sliku, osobito u perutavu i propadljivu kosu. Ima nekih mladića koji ne mogu proći pokraj izloga a da se u prozoru malo ne progledaju i ne poprave čupe. Djevojke razumijemo, ali kako ćeš mladiće razumjeti. Zaljubiti se u sebe, a ne u druge, to je prvoklasna nastranost sebeljubne sebičnosti. Vidiš li da oholost pretvorena u narcisoidnost čovjeka ponižava i uništava.

Ne govorimo ovdje o naravnoj, zdravoj, normalnoj ljubavi kojom čovjek želi sebe izgrađivati u istini, dobroti i urednosti. To je Božji zakon i naša životna zadaća. Zato Isus reče: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga!“ (Mt 19,19). Kao što želiš sebi dobro, tako čini dobro i drugomu, u svemu, nepristrano. U tome je sav zakon i proroci! Ovdje govorimo o nastranu sebeljublju, o neurednoj sebičnosti, o neumjerenu sebičarenju. To je narcisizam = poremećaj osobnosti, nered u glavi, gubitak osjećaja za mjeru, zastoj u razvoju.

Poniznost… jest prava mjera kojom čovjek mjeri sama sebe u skladu s mišljenjem mjerodavnih ljudi. Poniznost je istina o sebi. Tolika je moja vrijednost, toliko ja težim, toliko znam, toliko mogu. Ne više, ali i ne manje. Priznati svoju ograničenost. Ponizan je onaj učenik koji je zadovoljan ocjenom koju mu nastavnik daje. Čak se malo i čudi kako mu je dao veću ocjenu nego što je on potrošio vremena na lekcije. Ponizan je onaj student koji prihvaća profesorovu ocjenu i ne uzima indeks sa stola govoreći: Profesore, ja ću doći drugi put kada naučim za odličan. Znači, bio je uvjeren da je naučio za odličan, ali evo profesor našao neke „cake“ i pukotine u znanju. Ponizan je onaj igrač kojega trener ostavi na klupi jer smatra da su čak desetorica bolja od njega. Ako zatreba tijekom igre, on će već uvesti toga što čeka. A ovaj se ne buni, ne daje ohole izjave, ne saziva svoje jatake na facebooku itd.

Duh. Ovdje se radi o živoj svijesti o sebi samu, o stabilnu i normalnu ponašanju, i u razvoju i u praksi. Ne da čovjek jednom ili dva puta pokaže čin poniznosti, nego njegov duh živi i djeluje na principu poniznosti, skromnosti, umjerenosti, uravnoteženosti. Nije trska kojom vjetar mlati, nego stabilno stablo koje nikakva vjetrina ne može iščupati.

Čast. To je posve zakonit osjećaj u duši, suprotan onomu poniženju, stidu i sramu. Ovdje je čovjek zdravo ponosan, pošten, častan, na bazi nekoga svojstva ili cijeloga bića. I on je sam uvjeren u svoje sposobnosti bez obzira na ocjene publike, suigrača, trenera i novinara. Ponizan čovjek svojim duhom postiže časti u društvu, nitko mu se ne ruga nego ga svatko časti i cijeni kako on o sebi misli skromno. Ponizan je onaj igrač koji radije doda loptu, asistira svomu suigraču nego da sam dadne zgoditak. Zato pucač upire prstom na asistenta: on je zaslužan, njemu pljesak čašćenja!

A sada malo suprotno Narcisu:

Orfej. Još smo uvijek u mitologiji, tj. u stvarnosti. Onaj poniznik o kojemu smo govorili sličan je mitskomu Orfeju, sinu grčke muze Kaliope.  Orfej je po struci i talentu glazbenik koji pjeva i svira idući šumom u ustima s frulom. Najednom popadalo lišće počne skakutati, plesati i šuštati od njegove pjesme i svirke. Čak i divlje zvijeri stale se skupljati, tabanati i veseliti. Ptice daju svoje vlastite ćurlike, vukovi svoja zavijanja, lisice svoja štektanja, igraju se; grane na drveću stanu se njihati, ljuljati i plesati kada onaj veseli Orfej zasvira i zapjeva. Opći ples, opći krik, zvuk, glasanje; sveopća vedrina i radost. Cijela šuma – stadionski koncert! On razveseljuje prirodu, druge, sve oko sebe. To je otvorenost, nesebičnost. Čovjek za druge, drugima donosi radost i sreću. Orfej stječe simpatije, a Narcis antipatije.

* Bože, koji si postavio zakon da oholnici završavaju u nečasti, a poniznici u časti, podrži nas u duhu da se uvijek ponašamo s mjerom, s redom, s ravnotežom, da nas oholost ne smlavi nego poniznost preplavi.

† R.P.

Izvor: Crkva na kamenu