Biblijska rečenica u vezi s dobrim ili korisnim poniženjem, koje mudri Bog izabire i njime pslamista pohađa i odgaja, kao i svakoga čovjeka, cjelovito i svrhovito glasi:
“Dobro mi je što sam ponižen
da bih naučio tvoja pravila” (Ps 119,71).
Ključni pojmovi: Dobro, ponižen, naučiti, Božja pravila.
Pođimo od pravila i podsjetimo se na dvije njihove vrste u našem životu, bitno različite, ali kojih nam se držati ako želimo u svome djelovanju uspjeti.
Postoje vječna, nepromjenljiva moralna pravila našega ponašanja koja je sam Bog odredio i u naš DNK ugradio. I nije se o tome savjetovao ni s jednim čovjekom ili narodom. On je obvezao, s posljedicama u vječnosti, i prvoga Adama i sve čovječanstvo na opsluživanje tih pravila. A dao ih i Mojsiju kao Deset zapovijedi u obliku dviju ispisanih ploča. Bog nas je stvorio s pameću i slobodnom voljom. On je označio i put nam planirao koji nije ravan, gladak, nego trnovit i krševit, pun brežuljaka i ulegnuća, s brdima i rijekama, zato s potrebnim tunelima i mostovima. Sve nepredvidljivo. On je odredio naš konačan smisao opstojnosti ne na ovome nego na drugome svijetu. Treba nama preko rijeke, one modre. I da bismo svladali sve ove uspone i nizbrdice mnoge, dospjeli do onoga smisla koji je u njegovoj ruci kao nagrada, treba se ravnati po njegovim propisima. A pravila koja je Bog odredio jesu: onih Deset zakona na Sinaju (Izl 20,2-17), onih Osam na Gori blaženstava (Mt 5,3-10), ona Dvozapovijed Isusova u Jeruzalemu (Mk 12,30-31). Na Sudu ćemo odgovarati kako smo živjeli.
Postoje vremenita, promjenljiva, prolazna pravila za pojedine grane, predmete, promete, poslove, športove itd. Ta su pravila uglavljena među ljudima, mogu se mijenjati, usavršavati, a dok su na snazi, valja ih se pridržavati. Na primjer športska pravila. Olimpijske igre 2021. imale su 33 različita športa tjelesnoga karaktera: nogomet, rukomet, plivanje, veslanje, košarka, odbojka, trčanje, skakanje, hrvanje, boks, tenis itd. Svaki od tih športova ima svoje specifične propise koje dotičan igrač treba znati i strogo ih opsluživati. Prestupi li samo jedno pravilo, prekorači li crtu, pogotovo popije li kap droge, diskvalificiran je. A cilj je svakoga športaša: ne diskvalifikacija, nego premija: zlatna medalja ili barem brončana, iako ih se najviše vrati kući bez ijedne. Olimpijske igre u Tokiju 2021. okupile su: 205 zemalja, 11.656 športaša, 65 zemalja s jednom ili sa 139 medalja. Sve se odvijalo po ljudskim dogovorenim pravilima, koja se sutra mogu promijeniti.
Psalmist pokoran Božjoj pedagogiji. I hvali Boga. On ponizno prizna, nakon gorka iskustva, da je dobro i mudro što ga je Bog ponizio, jer bez takva poniženja ljudskoga požudna tijela, požudnih očiju i oholosti života, ne bi niti naučio niti primijenio nijedno Božje pravilo kojega se sam sveti pisac dužan pridržavati na putu života.
Pred nama je dakle dvostruki izbor s obzirom na Božje norme. Možemo se složiti sa pslamistom i reći: dobro je što sam ponižen, hvala ti, Bože, na ovoj učinkovitoj pedagogiji. A možemo, poniženi, pokazati gorčinu i ne pretvarati je u vrlinu. Čak može nam se proširiti ogorčenost i na sve drugo pa da odbijamo ono 95% Božjih obilnih darova zbog ovih 5% ljekovito-gorkih poniženja, koja ne smatramo darom nego udarom na svoju oholo-umišljenu narav. A, stvarno, samo s pomoću spasotvorna poniženja Bog nas uči svojim pravilima i plodonosnoj poniznosti. Pa tih 5% poniženja mogu biti bolja, korisnija, učinkovitija, ako ih razumno i u vjeri prihvatimo, nego ono 95% obdarenosti koju smatramo poniženom. Zapravo ako Bogu iskreno zahvaljujemo na poniženjima tek onda postajemo ponizni i vrijedni u očima Božjim. Tko ne će zamoliti liječnika da mu dade lijeka, makar i gorka, protiv nesnosne bolesti? A oholost je nesnosna duševna bolest kojoj Bog zna najbolji lijek.
Božja pravila odgajaju. Ta je pravila, velim, sam Bog dao, nije se sporazumijevao s obdarenikom, kao što mu je i darove dao ne dogovarajući se s njime, ali ga je s pravom stavio na kušnju da ispita koliko vrijedi njegova pamet i poštenje. A kušnja je uvijek prigoda da čovjek svoju dušu ili časno oplemeni ili nečasno ogriješi. Ta je pravila psalmist naučio u školi života, pokorio se Bogu i sve posebno istaknuo u istom psalmu (119,153-160) varirajući riječ pravilo u raznim njegovim istoznačnicama:
Pogledaj na nevolju moju, izbavi me, jer Zakona tvog ne zaboravih.
Parnicu moju brani, po svom obećanju poživi me!
Daleko je spasenje od grešnika jer za pravila tvoja ne mare.
Veliko je, Gospode, tvoje smilovanje: po odlukama svojim poživi me.
Mnogi me progone i tlače, od tvojih svjedočanstava ja ne odstupam.
Otpadnike vidjeh i zgadiše mi se jer tvojih riječi ne čuvaju.
Gle, naredbe tvoje ljubim, o Gospode: po dobroti svojoj poživi me.
Srž je riječi tvoje istina, vječan je sud pravde tvoje.
Sve ove istaknute riječi jesu Božje norme za naše ćudoredno ponašanje. Postoje zajedničke Božje odredbe koje obvezuju sve ljude: zakon, zapovijedi, pravila, odluke, svjedočanstva, riječi, naredbe, sud.
Znači li to da bez poniženja ne mogu naučiti Božjih pravila? Točno to znači. Na tome nas putu Bog stalno podsjeća i odgaja mudrom metodom svojih poniženja bilo naše oholo-uznosite glave, bilo našega oholo-sebična duha. Ili našega oholo-požudna oka ili našega oholo-prevrtljiva i prevarljiva srca. Mi ljubomorno čuvamo svoju sebičnu napuhanost, slijepu požudnost, požudnu varljivost. Ne damo se ni odgajati, ni ponižavati, ni pravilima učiti. Svoju pamet stavljamo u službu strasti a ne u njihov nadzor. Zato nas Bog kao pravi Otac i savršen Odgojitelj stalno privija k zemlji, da čistimo trnovinu i krčimo krš ispred svojih oholih očiju na putu prema Smislu koji je on postavio i koji postižemo po njegovim pravilima provlačeći se nekada i kroz iglene uši njegova božanskog odgoja.
Božji trn. Postoje dakle za svakoga čovjeka posebne pedagoške zavornice ili brane koje je Bog ugradio u naš fizičko-psihički život i po kojima se svakodnevno ravnamo kao što su: kočnice, ubodi, ostani, jarmovi, defekti, hendikepi, kompleksi, neuspjesi, utezi, porazi… Nemoguće je nešto od ovoga ne imati kao stimulans, stimulus carnis – “trn u tijelu” (2 Kor 12,7) u pojedinim razdobljima svoga života. A nešto imamo svega života svoga kao trajnu bremzu, ručnu ili nožnu ili obje zajedno, da ne bismo skliznuli s prave staze pa završili trku prije – rekorda.
Gluhoća i sljepoća sv. Jeronima. Na poseban je način mogao biti Bogu zahvalan Jeronim Stridonjanin (347.-420.) koji je imao tešku, nemoguću, gotovo neukrotivu narav. Malo ih je bilo s kojima je on polemizirao a da ih nije svojim riječima ponižavao i svakakvim imenima nazivao. I sarkastično ubadao da im ponekad i krv poteče. A uvijek u borbi za ispravan biblijski prijevod, za ispravan kršćanski nauk, za ispravan katolički moral. Kakav bi tek bio da u Rimu i u Betlehemu nije bilo Paule, Marcele, Eustohije i drugih plemkinja koje su ga oplemenjivale svojim taktom i školom kao vjerne učenice? On se jest trapio, bičevao, postio, ponižavao, ali prȁvo je živoga Boga mogao čuti kada je oglušio i vidjeti ga kada je obnevidio u svojim posljednjim godinama života u betlehemskoj špilji, blizu one Maloga Isusa. Zato je i on mogao s psalmistom Bogu zahvaljivati i govoriti da je dobro što je ponižen, naučio je i te opće Božje odredbe i pojedinačne brane i zabrane. Prava je poniznost biti Bogu jednako zahvalan i na njegovim pravilima života i na njegovim poniženjima zbog bilo koje od sedam glavnih strasti u životu. Bog nas vodi po tim posebnim i pojedinačnim poniženjima da naučimo poštovati njegova opća pravila. Prava je mudrost – po Božjim pravilima izvršiti volju Božju. To je cilj života. Dok to pogođen čovjek ne shvati i ne prihvati, ništa mu ne će koristiti trnovina u tijelu. Na nju se može samo ljutiti, bjesnjeti, ali to je besmisleno, samo još više sebi otežava nesnosno stanje. Teško mu se “protiv ostana praćakati” (Dj 26,14). Kada prijeđe u zahvaljivanje Bogu na njegovu daru i ȕskrati, na njegovu trnu i bremzi, onda će biti njegovo dijete. Steći će smisao. Postići spasenje. Zato psalmist poučljivo, s ponosom i zahvalnošću kaže: “Dobro mi je što sam ponižen da bih naučio tvoja pravila” (Ps 119,71).
Tako i sv. Pavao i sv. Jeronim. Tako govori i moli svaki ponizni učenik Gospodnji.
Petar, nakon velebne zadaće u Crkvi, obećane mu u Cezareji Filipovoj, poče Isusa ispravljati u njegovu nauku o križu, u njegovu odnosu prema neprijateljima, u njegovoj poslušnosti volji Očevoj. A Gospodin mu ne pokaza nikakva razumijevanja nego ga nazva “sotonom” i “sablazni” (Mt 16,23), jer mu nije na pameti što je Božje, nego ljudsko. Ne možeš ti, Petre, vječna Božja pravila prekrajati da odgovaraju duhu ovoga svijeta!
* Bože, ti si nas u svojoj premudroj providnosti stvorio, milostima obdario i u život pustio da po tvojim pravilima živimo, mičemo se i jesmo. Želiš nam spasiti i dušu i tijelo. Tijelo treba služiti duši. Ako se toga ne držimo, ti nas svojim načinom poniženja poučavaš vršiti tvoja pravila da nikada ne zalutamo na svome putu spasenja! Zahvaljujemo ti što nas ponižavaš da spustimo svoje ohole oči i da naučimo sve tvoje zapovijedi te ih ponizno i krjeposno vršimo.
† R. P.
Izvor: Crkva na kamenu
