Dvije su misli povezane u Psalmistovu strjelovitu molitvicu Bogu u borbi protiv skrivenih grijeha i vlastite uznositosti:
“Od potajnih grijeha očisti me!
Od oholosti čuvaj slugu svoga da mnome ne zavlada” (Ps 19,13-14).
Ključne riječi: potajni grijesi, oholost, očišćenje, čuvanje.
Koji su to potajni grijesi u biblijskom molitelju i u nama ljudima? Potajni je grijeh, po sebi, onaj koji je učinjen protiv Božje zapovijedi iz neznanja, iz nepotpune prisebnosti, iz nepažnje: “Ali tko propuste svoje da zapazi?” Jest objektivno prekršaj, ali ne ubraja se krivnja kao kada bi čovjek svjesno, namjerno i hotimično tako nešto počinio. Potajno znači tako da nisam toga svjestan te ni meni nije očito ni znano. Pa ipak u Starome Zavjetu Levitski zakonik predviđao je žrtve okajnice i za takva nenamjerna kršenja Božjega zakona: “Ako se tko nehotice ogriješi o bilo koju Gospodnju zapovijed te učini što je zabranjeno činiti…” (Lev 4,1sl.) i nabraja kako treba postupiti sa žrtvama.
Oholost. A potajni grijeh mogla bi biti i ona podla, podmukla, potkožna skrivena nam oholost koja nas toliko puta zaskoči i zavede da je ni ne primijetimo, a nama ovlada pod drugim šiframa i rubrikama. Tako lako uočimo oholost u drugoga, a u sebe je ne primjećujemo. U okviru prvoga glavnoga grijeha mogli bismo navesti ove inačice odvratne oholosti:
– nadutost koja je napuhala našu pamet do uvjerenja da mi ne činimo nikakva grijeha, da smo pravedni i pošteni, da smo spremni prvi baciti kamen na bližnjega svoga grješnika;
– umišljenost ne samo da nismo pali nego nam se ne može ni dogoditi da padnemo i u kakav grijeh, i to svojstvo negriješenja pelagijevski pripisujemo samima sebi, svojoj snazi i odlučnosti i hrabro, a ne raskajano, idemo na svetu Pričest;
– preuzetnost koju ni ne zamjećujemo u sebi ili je zamjenjujemo za ljudski ponos, za svoje dostojanstvo do kojega moramo držati i učiti druge da do toga drže!
Oholost se sakrila pod koru mozga, u arterije krvi, pod očne kapke, i ne osjećamo je, a razara nas kao što virus razara ono živo tkivo u plućima ili gradivo u računalu. Poput leukemije, u kojoj nestaju bijela krvna zrnca. Cancer malignus – zloćudni. I čovjek nije ni svjestan da u sebi nosi cancer dok ne bukne, ne metastazira, tj. dok ne bude kasno jer se došlo do faze: otvori i zatvori!
Očišćenje. Kralj David, strastveno a potajno počinio preljub s Batšebom, suprugom Urije Hetita (2 Sam 11,4), jednoga od 37 svojih generala (2 Sam 23,39). Kada grijeh nije uspio zabašuriti, naredio potajno Urijino ubojstvo (2 Sam 11,15), da bi mogao dovući njegovu zakonitu suprugu u svoje bezakoničko poligamsko krilo kraljevske palače: dva smrtna grijeha protiv dviju Božjih zapovijedi. Dok mu je prorok Natan razotkrivao savjest slikom kradljivca ovaca, plane David: Je li taj bezočnik u mome kraljevstvu? Odmah ga ubiti! Kaže mu Natan: Taj je u tvome srcu! Ti si taj čovjek! (2 Sam 11-12). Na to David reče da mu te grijehe nikakve žrtve ne mogu oprati ni očistiti: “Žrtve ti se ne mile. Kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio”. Nego ono što se pred Bogom računa jest: Žrtva Bogu “duh je raskajan” i “srce raskajano, ponizno”, Bože, ne ćeš prezreti (Ps 51,18-19). Starozavjetne žrtve, krv jaraca i junaca, jesu neučinkovite da očiste ljudsko srce. Njega mogu oprati samo raskajane suze i skrušeno osjećanje zbog prekršaja Božjega zakona. Bog takvu srcu udjeljuje svoje oproštenje, veliko milosrđe.
Očuvanje. Nije dosta samo se jednom očistiti s pomoću sakramenta ispovijedi od oholosti koju smo otkrili i spoznali i za nju se pokajali. Ona je stalno prisutna u nama. Ona nam je su-naravna, prirođena. Ne možemo joj se sami oduprijeti bez Božje pomoći.
A zašto će nam strasti zvane požude, porivi, nagoni ili instinkti? Kako to da ih nazivamo “glavnim grijesima”? Ako su to prirodne ugrađevine u čovjeku kao neke naravne “težnje”, onda su od dobroga Boga, nisu od demona. Grijesi nastaju kada ljudi na njih pristaju. Strasti ili požude po sebi su ravnodušne, tj. nisu ni zle ni dobre, nego su po naravi – zbog utjecaja iskonskoga grješna stanja – sklonije odvesti nas u krivo negoli u pravo. One su prirodni motivi ili motori, koji mogu biti u službi života ili u službi smrti. Ovisi o čovjekovoj slobodi i pameti kako će ih rabiti ili zlorabiti. Recimo:
Strast uznositosti može zavesti u paklenu oholost i udaljiti ljudsko biće od Boga. Psalmist žarko moli: “Od oholosti čuvaj slugu svoga da mnome ne zavlada!” Ali strast uznositosti može čovjeka pozitivno odvesti u zdrav ponos i u čuvanje vlastita dostojanstva pred sobom i pred svijetom. Otac, djevojka, svećenik, profesorica drži do svoga dostojanstva.
Požuda lakomosti može se upotrijebiti u potrebno stjecanje materijalnih stvari za obitelj, za zajednicu, a može se zloupotrijebiti u skupljanje srebra i zlata, tako da čovjek uopće ne zna zašto će mu sve to, pa mu takva lakoma kolekcija postaje ne samo teški teret na leđima nego i teški, glavni i smrtni grijeh u prsima.
Nagon tjelesne naslade može biti u službi života, voditi obitelj i cijelo čovječanstvo u stalnu obnovu, u prirodno razmnožavanje, u zdravu bračnu i roditeljsku ljubav i slogu. A može udaljiti ljude od cilja tako da ta strast postane sama sebi svrhom i smislom, odvojeno od života, a to je pravi i potpuni besmisao i slom čovjeka i društva.
Poriv zavisti odnosno ljubomora može poticati na natjecanje za znanjem, za krjepošću i zdravim imanjem – kada su mogli ini i ine, zašto ne bi i ti, Augustine! – držati duh budnim, a može čovjeka udalečiti u crno more mržnje i uništenja svega lijepa i dobra u bližnjemu. Zdrava ljubomora čuva cjelovitom bračnu i svaku drugu moralnu ljubav. Za Boga se često kaže da je Bog ljubomorni, ime mu je ljubomorni: Izl 20,5; Izl 34,14; Pnz 4,24 itd.
Apetit za hranom i pićem čovjeka nagoni da se redovitom prehranom čuva zdravim i snažnim, a neumjerena ga zloporaba može natjerati da zaglavi i u jelu i u pilu.
Vatra srditosti može biti jaka obrana ljudske časti i ponosa. Ako se čovjek ne zna naljutiti kada zatreba, onda ne drži do svoje ljudske časti. Ali ako mu je srditost bez ikakva nadzora, može mu biti izvorište razdora, psovke, mržnje, tučnjave i ubojstva. U takvu slučaju srdit čovjek jest bijesan i izbezumljen. Više čovjeku ni ne sliči. Gospodin se Isus rasrdio u Hramu kada je vidio da su ljudi Dom Oca njegova pretvorili u “kuću trgovačku” (Iv 2,16) – ali je domalo mogao reći: “Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim” (Mt 11,29). U njegovoj je vlasti i dostojanstvena srdžba i kontrolirana krotkost.
Konačno sklonost neradu čovjeku daje opomenu da se zna odmoriti i dnevno, i tjedno, i godišnje, ako je odviše radoholičan, ali ga neodgovoran nehaj može udaljiti od rada u grješnu lijenost da se posve izgubi i upropasti.
Molimo li Boga za oproštenje svojih grijeha, i potajnih i javnih, ne samo iz područja “oholosti života”, nego i iz ostalih šest urođenih strasti koje su sklonije zlu negoli dobru: da nas Gospodin temeljito očisti od naše strastvene podmukle gnjileži, da mu pristupamo duhom raskajanim i srcem poniznim i zato zavrijedimo njegovo milosrđe? Kajemo li se što tako malo postimo, što Bogu dajemo samo “desetinu” svoga srca, “desetinu” svoga vremena, svoga studija, “desetinu” svoga dana, “desetinu” svoga života? Ostalih devet desetina potrošimo za sebe i za svoj strastveni život, spiskamo u svojim potajnim ili očitim glavnim grijesima od oholosti do lijenosti? Izgubimo dobro i za sebe i za Boga? Omjeramo li se s drugima? Govorimo li: “Bogu hvala, ima ih puno gorih od mene u razredu, u dušobrižništvu, među redovnicima, u kršćanskim obiteljima, među biskupima, u Crkvi, u svijetu?”
Dvojica razbojnika bijahu razapeta na Golgoti, jedan s jedne, drugi s druge strane pravednoga Isusa, Sina Božjega. Onaj lijevi, Gizma, nije pokazao nikakva znaka kajanja ni želje za poniznošću ni vapaja za Isusovim darom oproštenja. Dosta je bilo izustiti riječi: Ja se kajem… Prosti, moj Bože… Nije šutio, nego je Isusa “pogrđivao” (Lk 23,39). I tako umro. Nije nam dano znati kako je dalje bilo. Ali nitko mu od nas ne bi htio biti u koži. Onaj desni, Dizma, u jednom trenutku raskajano zavapi Gospodinu: Sjeti me se kada u raj dođeš! Odluči skinuti plašt bahatosti i oholosti i poniziti se pred milosrđem Kristovim. I Isus mu odgovori da će te iste večeri biti zajedno s njime u raju (Lk 23,43). Oprošteni su mu svi grijesi, i potajni i javni, i sve krivnje i vremenite kazne. Poniznost vodi u raj!
* Bože, ti svoju svemoć očituješ najviše praštanjem i milosrđem, kako molimo u 26. tjednu kroz godinu, od potajnih ili nesvjesnih grijeha očisti nas, sluge svoje, i čuvaj nas od svjesne oholosti u našem životu da ti u svemu omilimo i tako u nebo dođemo.
† R. P.
Izvor: Crkva na kamenu
