A prvi dio ove naslovne tvrdnje u knjizi Mudrih izreka počinje božanskom istinom: „Bog se oholima protivi“ (Izr 3,34). Ova je mudra i istinita rečenica toliko za nas ljude značajna i odlučna da je čak tri puta u Bibliji navedena: prvi put u starozavjetnim Izrekama, a onda dva puta ponovljena u Novom Zavjetu: u Poslanicama sv. Jakova (4,6) i sv. Petra (1 Pet 5,5). Razmišljajmo malo o sadržaju te božanski nadahnute uzrečice i pouke i primijenimo je na svoj život.
Ključne riječi: Bog, protivan, oholice, ponizni, milost.
Bog je Život i daje život svakomu ljudskom biću i uzdržava ga na ovoj zemlji i obećava mu život u vječnosti. I daje ga u izobilju s ograničenim rokom trajanja ovdje na zemlji. To što čovjek uvijek takav dar ne vidi i ne prizna i na njemu ne zahvaljuje, to je znak njegove umne skučenosti, odnosno njegove duševne oholosti. Ohol čovjek misli da je on sam sebe stvorio i da je sve sam sebi darovao i da sam sebe uzdržava i da nikomu ne će polagati računa.
Bog je Istina koja vodi svakoga čovjeka svojim istinitim putom ako se dade voditi. Tko se ne da voditi stazom istine, u sebi nosi zlo sjeme oholosti. Oholost je neistina i zato ona vodi u krivo, u laž, konačno u propast.
Bog je Svjetlo koje rasvjetljuje svakoga čovjeka koji se dade rasvijetliti. Čovjek se ponosi svojim svjetlom u glavi, ali ga njegovo samoumišljeno, tj. oholo svjetlo vodi ne u nebeske visine nego u mutne dubine podzemlja.
Bog je Ljubav i ljubi svakoga čovjeka očekujući uzvrat ljubavi. Bog ljubi sva stvorenja kao svoja bića, ali ako se netko namjerno, hotimično i svjesno u svojoj praznoj oholosti otkine iz poveznice Stvoritelj-stvorenje i ne prihvaća taj spasonosan odnos, ljubav Božja ne ostaje u njemu.
Bog je Mudrost kojom ravna svom stvarnošću i čovjeku daje iskru mudrosti da prizna da sve od Boga dolazi. Oholost nema u sebi mudrosti jer ohol čovjek ne vidi odnosa između početka i svršetka, polaska i cilja, postanka i smisla. On smatra da on sam sebi može dati i cilj i smisao, život i uopće opstojnost. On se s Bogom izjednačuje.
Bog je Stvoritelj koji je prije stvaranja ovoga svijeta stvorio svijet duhova. A među njima stvorio je svjetlonošu, Lucifera, najumnijega od svih anđeoskih krilaša. Ali na kušnji ili provjeri pameti i poštenja nije položio. Zašto? Njegova ga je oholost, kojom se želio vinuti u božansku visinu, strovalila u provalijsku dubinu. Uzaći ću u visine, bit ću jednak Svevišnjemu, govoraše svjetlonoša, Zorin sine (usp. Iz 14,14). Kada je svemoćni Bog vidio što mu je naumio učiniti taj oholi žmigavac, samo mu je malo izmaknuo svoje Prijestolje a on se stropoštao u bezdan, u praznu egzistenciju, u paklinu ili smolu: A sruši se u Podzemlje, u dubine provalije (Iz 14,15).
Oholo je ono anđeosko ili ljudsko biće koje ne želi od Boga ni života, ni istine, ni svjetla, ni sreće, ni ljubavi, ni mudrosti. Oholica umišlja da su te vječne vrijednosti proizvod njegove vlastite volje i svijesti. Ohol čovjek umišlja da on sam sebi može dati sreću, svjetlo, istinu i život. A ne može jer su te vrijednosti u rukama Božjim. I ima ih onaj komu Bog želi dati i tko je dostojan toga dara.
Oholost je isprazno puhanje ili nadutost zvana uobraženost da netko nešto ima a nema; da misli da zna a ne zna; da je uvjeren da on nešto jest a nije; da može a ne može; da je uradio a nije uradio; da kao istinu nešto tvrdi a laže od A do Že. Vidiš li da je oholost – ludost!
Galilejsko jezero. Apostoli na lađi. Protivan vjetar baca ih kamo oni ne žele. Najednom – „utvara“ hodi po vodi! A Petar, da se uvjeri da nije phantasma, nego Gospodin, zaželi pješke po moru da se izjednači s Isusom. Gospodin ga pozva. Idući po vodi, Petar odvrati oči od Isusa, „spazi vjetar“ i počne tonuti (Mt 14,24-33). Nevjerojatno. Ako se itko snalazio na moru, to je bio Petar: rođen kraj mora u Betsaidi, pliva od svoje treće godine, leži na morskoj površini, samo mu nedostaje vještina kako hodati po vodi. I taj Petar, koji se bolje snalazi na vodi nego na kopnu, samo što ne potonu. I to pred Isusom i svim apostolima! To da se Petrova punica uduši u moru, ne bi bilo komentara. Ali da joj zet Šimun, sin Jonin, majstor s mora, potone, sva bi se Galileja u čudu zglédala. To da župljanin padne, hajde de. Ali kada župnik padne, jekne cijela metropolija! Isus ukori Petra: „Malovjerni, zašto si posumnjao?“ Uzme ga za ono malo kose, izvuče na lađu i položi na leđa. Zašto si tonuo? Izgubio ravnotežu u glavi? Težište u vjeri i poniznosti? Isus mu time nagovijesti što bi mu se moglo dogoditi u Kajfinu dvoru ako se, nepozvan, bude napuhivao da svjedoči pred Kajfom za Isusa. On treba najprije svjedočiti pred sluškinjom što drži metlu u ruci. Da vidi hoće li tu pokazati svoju oholost. Nažalost, i tu je potonuo. I opet Isus „upre pogled u Petra“, koji „gorko zaplaka“ (Lk 22,61-62). I opet mu Isus dade priliku da svjedoči pred kraljevima i carevima ovoga svijeta!
Protivan. Bog koji je Istina ne može ne biti protivan onomu tko se vlada kao oholica. Bog je uvijek isti, kao Istina, a izvraćeni anđeo ili čovjek ustobočuje se prema Njemu kao protivnik, satanas, diabolos, pobunjenik, buntovnik, prkosnik, tvrdoglavac.
Ponizan je onaj koji je suprotan oholici. Poniznik je svjestan da sve što ima od Boga prima, da nema razloga uzdizati glavu iznad drugih, živjeti iznad oblaka kada je vezan uza zemlju, uz-nizinu-ovo-suzno-dolinsku.
Ponizan je čovjek zadovoljan svojim mjestom i zahvalan da uopće ima mjesta da može postojati, raditi, djelovati, služiti. Pa i mi smo ljudi u tom pogledu slični Bogu: oholica nam se gadi kao što se ni Bogu ne mili ohol intelektualac: „Na mudrost oholu on i ne gleda!” (Job 37,24). Mi se udaljujemo od ohola mladića makar bio i izvanredne vještine. I od ohole djevojke makar pokupila sve znanje ovoga svijeta. „Znanje napuhuje, a ljubav izgrađuje“ (1 Kor 8,1). Kada vidimo nekoga kako se propinje da bude prvi, iznad drugih, a nikako ne zaslužuje, ni mi ne glasujemo za njega. A one ponizne želimo izvući iz njihove skrovitosti, izolacije i staviti ih na svijećnjak. A Bog pogleda na neznatnost službenice svoje (Lk 21,48).
Takva ponizna čovjeka Bog vidi i Bogu se sviđa. I ne će takav u očima Božjim biti bez nagrade. Neki je nuncij u Španjolskoj u 17. stoljeću nakon apostolske vizitacije jednoga samostana zapisao i predao mjerodavnima: „Čiste kô anđeli, ohole kô đavli“. Vidiš li kuda vodi oholost?
Milost. To je nezaslužen dar kojim nas Bog obasipa jer hoće, želi, voli to. U životu je sve milost, počevši od dara života i u životu svega i tjelesnoga i duševnoga. Sve što je u našoj naravi jest milost, Božji dar, naravni dar. Pa i ono što učinimo, učinili smo uz Božju pomoć, ali odgovornost je naša. Bogu se svidjelo da nam nešto dadne i dao. Učinio nas milima sebi. I očekuje da i mi uzvratimo na njegovu milost zahvalnošću, priznanjem, ljubavlju: da i Bog nama bude mio, prijatan, prijatelj. Da se nikada na njega ne naljutimo i protiv njega ne bunimo. A predarežljivi Bog ima za svakoga od nas i još više i još bolje i još ljepše ako se pokažemo poniznima i prihvaćamo njegovu milost koja je ugrađena u naš životni križ. Ponizno je ono ljudsko stvorenje koje je zahvalno Bogu na njegovu poniženju kao daru!
Jezabela i Ilija. Žena izraelskoga kralja Ahaba, Jezabela, poganka, koja je uvela tuđe bogove u izabrani narod, zaprijetila proroku Iliji da će ga ubiti što je uklonio njezine lažne proroke. A Ilija se opake žene, „uplaši, ustade i ode da bi spasio život… A sam ode dan hoda u pustinju; sjede ondje pod smreku, zaželje umrijeti i reče: ‘Već mi je svega dosta, Gospode! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih’“ (1 Kr 19,3-4).
Pogledaj kako jedna zla žena progoni Božjega proroka čak do te mjere da ovaj zaželje umrijeti. Ali Ilija se pokorava Božjoj. I Jezabeli će doći kraj kada se prevrši mjera njezinih zala, kada navuče druge na krivokletstvo, a Nabotu otme vinograd za potrebe svoga pohlepna muža. Bog je strpljiv, božanski strpljiv! Ali je i pravedan, božanski pravedan. Ne zna Ilija koliko je još toga životnoga putovanja pred njim. Četrdeset dana ili četrdeset godina? Uzima hrane i diže se na put u nepoznato, koje je samo Bogu znano. Diže se u vjeri u Božje vodstvo. Njemu je cilj Horeb, vršak brda Sinaja, mjesto gdje je Bog razgovarao s Mojsijem, gdje mu je uručio Dvije ploče svojih zapovijedi. Iliji je životni cilj čuvati Božje zapovijedi, ne čuvati te ploče na polici, nego obdržavati ih u životu kao mjerilo hoda i rada, kao pravilo govora i tvora. Zato Mojsije i Ilija „razgovarahu“ s Isusom na dan Preobraženja (Mt 17,3).
* Bože, koji se po naravi protiviš oholima, a poniznima milost daješ, pogledaj na nas koji se želimo riješiti svoje oholosti, a živjeti u poniznosti pred tobom, i udijeli nam milost kojom ćemo još više tebi omiliti.
† R.P.
Izvor: Crkva na kamenu
