Dok su starozavjetni Psalmi sastavljani kao molitve bilo pojedinaca bilo svega izabranog naroda Božjega, knjiga Sirahova puna je životnih mudrica, poslovica, uzrečica, ponajviše iskustvom ispečenih, ali uvijek Duhom nadahnutih. Molitva poklona, zahvale, prošnje i kajanja. Potpuna rečenica, iz koje je uzet naslov za ovo razmišljanje, u knjizi starozavjetnoga Mudraca (Sir 10,9) glasi:
„Što se toliko ohὸli prah i pepeo
kada već za života ima crvljiva crijeva?“
Ključne riječi: oholiti se, prah, pepeo, život, crvljiv, crijeva.
U Svetom Pismu Staroga Zavjeta navodi se više od stotinu puta riječ: ohol, oholica, oholost, bilo da se nalazi, po svjedočenju, u samom biblijskom piscu bilo u drugima, izabranima ili poganima. Mi ovdje govorimo o vlastitoj ljudskoj oholosti koja se šulja u našem mozgu, oku i srcu.
Oholiti se znači da se čovjek toliko umišljeno nadima i sebe neumjereno uzvisuje a druge na sličan način neumjereno ponizuje da to prelazi u gnušanje nad takvom osobom. Čime se oholiš, jadna prašino i sprženi pepele – poziva sveti pisac čovjeka oholnika da se prigne nad samim sobom i pogleda kako su mu crvi ispunili crijeva već za života, a da ne govorimo o raspadanju u grobu kada crvi dolaze na svoju gozbu.
Oholiš se što za mladosti svoje imaš kovrdžavu kosu na glavi? A vlasi propadljive, opadaju, osobito s muške glave. Perut im je pravi kosac kao i bilo kakva potkožna bolest na lubanji gdje se mogu uništiti svi korijeni svih 80.000 vlasi. Čovjek ostaje ponekada sijed, a ponajčešće i ćelav, u starosti nema ni traga od ukrasa zbog kojega je za mladenaštva bio neumjereno napuhan, ohol, nedotaknjiv. Neošišiv. Oholiš se zbog isprazne, perutave, pokvarljive kose na glavi?
Oholiš li se to zbog svoje fizičke snage? Kakve snage? Sve je u prirodi jače od tebe: i kap vode i gutljaj zraka i zrnce zemlje i iskrica vatre. Neka te jedno od to četvero pogodi kako ne treba, eto smrti na pragu. Čime se onda neukusno oholiš i ponosiš: trenutačnom snagom koja se ionako tijekom vremena umanjuje do nestanka, a uostalom i nije izvorno tvoja, nego je nečiji velikodušan dar koji treba proći kroz kušnju i provjeru a ti se zametnuo ohološću koja ti donosi samo sklisku nizbrdicu. Sirijski kralj Antioh IV. Epifan mišljaše „u svojoj oholosti da zemlju može učiniti plovnom a more prohodnim – toliko mu se uznijelo srce!“ (2 Mak 5,21). Kako ćeš po moru gaziti nogom, a po kopnu krstariti brodom? Eto ludosti, dokle ga je srce uznijelo!
Oholiš se zbog pameti i pamćenja? A i sam vidiš koliko je onih koji su puno pametniji od tebe i puno se bolje i pametnije snašli u životu od tebe. A pamćenje je, i sam znaš, jadno do dna. Želiš se sjetiti nekoga imena ili prezimena, ili uopće važna podatka, pa nikako u glavu i na jezik, a znaš osobu, stotinu joj puta spomenuo ime, a sada kada treba – ne će pa ne će.
Ponosiš se želudcem? Pa on se može pokvariti svakoga trenutka. Ne znaš ni od čega ni zbog kakva uzroka. Samo te boli želudac, traži lijeka i liječnika. Oholost je najveća ludost, najluđi besmisao što čovjeka može zapasti.
„Ah, čiem si se zahvalila tašta lju’ska oholasti?
Sve što više stereš krila, sve ćeš pâka niže pasti“
rimuje krilatu oholost slavni Dubrovčanin Gundulić u svome Osmanu u Prvom pjevanju 1638. godine kako se ta „oholast“ s visina obara u „slobodnu padu“ i ne zna gdje će pasti.
Prah i pepeo. Nadahnuti pisac naziva čovjeka i čovjekov život: prahom i pepelom. Pa i jest tako: prah, jer je stvoren iz praha i jer se vraća u prah kao što podsjećamo i sebe i druge prigodom pepeljanja na Čistu srijedu ili Pepelnicu: Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti. A Gospodin „dobro zna kako smo sazdani, spominje se da smo prašina“ (Ps 103,14). Mi se u grobu pretvaramo u prah, samo nam se ne smrve suhe kosti. A u gradovima, zbog nedostatka mjesta na grobljima, mrtvaci se u krematoriju spaljuju i pretvaraju u kutijice pepela, koje im živi stavljaju u police i pred kutijom pale svijeće. Sve nam je u životu tako da se sastoji uglavnom od praha i pepela koji se začećem produhovljuje. A kada duh iz tijela iziđe, nema više životnoga daha, ostaje opet doslovno hrpa prašine i šaka luga. Na ovom je svijetu stalan samo – pepeo i prah!
Život. Život je dakle produhovljena materija. Prah i pepeo koji duhom ožive, promisle, progovore, mole, rade, čuju, hodaju. A kada duh izađe iz praha i pepela, opet na zemlji ostaju samo prah i pepeo, a duša se izvije i pojavi na sudištu Božjem da odgovara za ono što je u tjelesnom prahu i pepelu učinila ili nije učinila. Čovjek svojom voljom ne dolazi na ovaj svijet, svojom voljom ne odlazi s ovoga svijeta. A dobar dio života ne živi po svojoj volji, nego po volji drugoga. Čime se onda uznosiš?
Crvi. Gdje je sveti pisac našao crve da njima podsjeti oholnika kojemu nije dosta što je sam prah i pepeo, nego i živa crvotočina. Crvići su životinjice duguljasta savitljiva tijela, beskralježnjaci, giblju se puzanjem ili gmizanjem. Nemaju ni ruku ni nogu, niti ikakvih ticala, a neki ni očiju. A ima tih crva oko 20.000 vrsta kao što su: metilji, trakavice, kukaši, moljci, gliste da ne nabrajamo sve te puste vrste… Nemaju dišnih organa nego dišu površinom kože. Uglavnom su nametnici, paraziti, žive u tijelima drugih bića, pa i u čovjekovoj utrobi. Unosimo ih u svoj organizam pokvarenom vodom ili hranom.
Obično se izlegu u crijevima i tu se nastane i hrane u duljini od 7-8 metara slijepih, tankih i debelih crijeva. I tih djelatnih trakavica ima u nama i za našega života. A kada mi umremo, ne umru crvi u nama. Njima tada svane. Zna ih se razmnožiti na tisuće. I pojedu cijelo tijelo u grobu u nekoliko dana. Ljudi doslovno postaju crvima hrana. Grubo je to reći a još grublje – doživljavati. Biblijski se pisac ne ustručava promatrati čovjeka kao prah, pepeo kao crvljiva crijeva, i to za njegova života. I nije to metafora, slika, nego prava zbilja. Čime se to, čovječe, oholiš, ponosiš, pušeš, kočoperiš kada ti se prah pretvara u pepeo, a pepeo u crve koji se u smrtnom nastanjuju tijelu što se od besmrtne odjeljuje duše? A tijelo će jednom izići iz prašine i pepela i crvotočine, proći kroz iglene uši smrti i uskrsnuća i obući se u vječnu besmrtnost: koji su dobro činili u život vječni, a koji su zlo činili u osudu vječnu.
Mudrac Sirah mudruje. On čak svoje misli ne pretvara u svakodnevnu molitvu kao što to čini drugi pisac, psalmist. Jednako tako i mudri Job filozofira: Jedan čovjek umire „u punom blagostanju“, veli mudri Patnik, a drugi se rastavlja od ovoga svijeta „s gorčinom u duši“: „Obojica leže zajedno u prahu, crvi ih jednako prekrivaju oba“ (Job 21,26). I koji je zaključak?
Primjer: kralju Davidu jednom palo na pamet da prebroji narod da vidi koliko može dignuti vojske pod oružje. Zapravo Satan potače Davida da izbroji Izraelce (1 Ljet 21,1). Naredi Joabu, sestriću, da to učini: da znam koliko ima naroda (24,2). A narod je Božja svojina, a ne njegova. Ali on se želi pohvaliti da se vidi kako je on moćan i jak. Oholost je na djelu. Joab ga pokuša odvratiti, svi su Izraelci uostalom njegovi, ali se David ne dade, jer kraljeva riječ bijaše jača od Joabove (21,4). Joab prebroji narod, odnosno sposobne za vojsku i podnese izvješće Davidu: Izraelaca milijun i sto tisuća ljudi vičnih maču, a Judejaca četiri stotine i sedamdeset tisuća vičnih maču, bez Levijevaca i Benjaminovaca (1 Ljet 21,5). Joab ova dva posljednja plemena ne htjede ni brojiti jer mu to bijaše mrsko. Bijaše to mrsko i Bogu, pa David, opomenut od proroka, zavapi iz svega srca: Veoma sam sagriješio što sam to učinio. Ali oprosti krivicu svome sluzi, jer sam vrlo ludo radio (21,8). Oholost je ludost! David je pozvan preko proroka da izabere pokoru između 3 velike nevolje: 3 godine gladi ili 3 mjeseca bijega ili 3 dana kuge. On izabra 3 dana kuge, koja pomori 70.000 Izraelaca: radije pasti u ruke Gospodnje, nego ljudske (1 Ljet 21,10-14). Bijaše to strahovito poniženje za Davida, koji se bio uzoholio zbog broja stanovnika i vojnika. A sve samo prašina i pepeo i crvljiva crijeva!
* Bože, koji si nam stvorio tijelo iz praha i pepela i u njega udahnuo duh koji život daje te s pomoću toga duha cijelo nam tijelo proradi i živi, molimo te, neka nas nikada na zemlji ta gadna oholost ne prevari i ne uznese da zaboravimo da smo u tjelesnom pogledu crvljiva prašina i pepeo, nego da nas poniznost privlači zemlji da se samo tobom ponosimo i ovdje i u vječnosti.
† R. P.
Izvor: Crkva na kamenu
