Naslov složen od ovih pet pojmova stvarno je izvađen iz konteksta. A novozavjetni kontekst šest je puta širi od naslova, jer ima više od 30 inspiriranih riječi. A to su:
„Jer što je god svjetovno
– požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života –
nije od Oca, nego od svijeta.
Svijet prolazi i požuda njegova,
a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka“
(1 Iv 2,16-17).
Ključne riječi sve: Otac, svijet, požuda, tijelo, oči, oholost života, volja Božja, prolaznost, vječnost.
Mi ćemo se ovdje zadržati na promatranju čovjeka u kojem cvjeta „oholost života“ u ovome svjetovnome krugu zemaljskom gdje, osim oholosti, caruje i požuda očiju i požuda tijela. Zapravo svih sedam glavnih grijeha.
Otac je biblijski pojam za Boga, osobito u Novome Zavjetu, a posebno u Isusovu rječniku, nauku i molitvi. Sin je Božji došao na ovaj svijet, utjelovio se, rodio i dano mu ime Isus – Spasitelj, da nam objavi Oca. Njegove prispodobe tumače kakav Otac jest odnosno kakav nije. Svi smo pozvani da se nadahnjujemo na dobroti Oca nebeskoga i da Gospodina Isusa molimo da se što više suobličujemo slici Očevoj:
„Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“ (Mt 5,48).
„Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan“ (Lk 6,36). Kako ćemo biti savršeni i milosrdni i pravedni i sveti kao što je to Otac nebeski? – Vršeći povjerenu nam časnu zadaću savršeno, ponašajući se prema bližnjima milosrdno i pravedno, ispunjujući svetu volju Božju ponizno.
Svijet. Tri se puta u izabranu tekstu spominje svijet i svjetovno. Iz Isusova naučavanja mogli bismo razabrati dva značenja pojma svijeta: Prvo je u fizičkom smislu: svijet kao Božja tvorevina, kopno-more; biljni-životinjski svijet, čovječanstvo; priroda na zemlji, kozmos pod nebom. Brojne su Isusove prispodobe protkane pojmovima iz toga svijeta: gorušično zrno, metvica, rutvica, pšenica, smokva, ljiljani koji danas jesu a sutra se u peć bacaju, a ni Salomon se nije odijevao u svoj svojoj slavi kao ljiljani u polju; pa janje, tele, magare. A onda ljudski svijet: dijete, sinovi, braća, narod, narodi. To je Božji svijet, stvorenja Očeva.
Ali postoji svijet i u moralnom smislu. Ljudi se slobodno i svjesno opredjeljuju za dobro ili za zlo, za istinu ili za laž, za Boga ili bez Boga. Postoji poganski svijet u kojem prevladavaju pravila požude, pohlepe, nagona i poriva; oholosti, lakomosti, bludnosti, zavisti itd. I postoji svijet Crkve u kojoj trebaju vladati pravila vjere, ufanja i ljubavi; pravednosti, razboritosti, jakosti i umjerenosti. A ni kao kršćani u Crkvi nismo oslobođeni od svih tih svjetovnih mjerila. Napasti nas svakodnevno salijeću, pa zato i molimo ne samo u himnu Šestoga časa nego i inače: „Ugasi plamen razdora, utišaj vatru požuda!“
Za one koji shvaćaju svijet samo kao požudu, za njih je najveća vrjednota tijelo i sve je njemu podložno. Tijelo sa svim svojim osjetilima i zahtjevima: pohlepno u lakomosti, pohotno u spolnosti, proždrljivo u jelu, prignuto u pilu, neumjereno u srdžbi i još neumjerenije u lijenosti. Isusovi su apostoli u svijetu, ali nisu od svijeta, ne žive standardima duha vremena, nego po pravilima koja je Isus dao: molitva, post, milostinja; križ, žrtva, odreknuće, nesebičnost; bolesna pohodi, gladna nahrani, neuka pouči, stranca primi itd. Sav naš rad usmjeren je na drugi svijet, vječni, nebeski.
Isus ne moli za svijet. Na Posljednjoj večeri Isus kaže da moli za sebe da proslavi Oca, da moli za svoje učenike i za one koji će povjerovati na njihovu riječ, a ne moli za svijet (Iv 17,9). Kako to? Tako da on osposobljuje i opunomoćuje svoje učenike da idu u svijet da ga obraćaju, da se oni mole i bore za taj svijet, da ga pobijede: da propovijedaju Evanđelje, liječe bolesne, izgone đavle. To je njihova zadaća i slava, zadaća primljena od Isusa Krista. To znači da oni, apostoli, jesu u svijetu, ali nisu od svijeta, nego trebaju obraćati taj svijet, koji se u svojoj oholosti organizira i institucionalizira bez Boga ili čak protiv Boga. Danas se svijet oholo uređuje protiv Boga, protiv njegovih svih Deset zapovijedi: protiv života kontracepcijom, protiv začetoga pobačajem, protiv rođenoga čedomorstvom; za eutanaziju starih, hendikepiranih, nemoćnih. Taj je svijet u svojoj podmukloj, ogrezloj, podmićenoj oholosti protiv zakonite ženidbe, Božje institucije, potiče muškarca da griješi s muškarcem, a ženu sa ženom, daje se dijete dvojici gayeva ili dvjema lezbijkama da se uništava ljudski rod. Najnovija: nedavno je u jednoj zapadnoj zemlji izglasan zakon da oni koji su tražili operaciju da iz muška prijeđu u žensko ili iz ženska u muško, ne mogu se više vraćati u prvobitan položaj koliko im god bilo nepodnošljivo; to što su iznakazili svoju narav, to je „novo stvorenje“, trajno i nepovrativo. Što tu mogu učiniti apostoli, odnosno njihovi nasljednici? I oni su pod neprestanim udarom tih bezbožnih silnica. Zato se s pravom može reći: „Tko se druži s oholicom, postaje kao i on“ (Sir 13,1). A tko s Bogom hodi, taj Bogu sliči!
Prolazna požuda. Temeljna karakteristika ljudske požude jest prolaznost. Nije prolazna zato što smo i mi prolazni: danas jesmo, a sutra smo groblje. Nego je prolazna već u našem životu. Prolazi svijet i požuda njegova. I treba nam jednom stati na sud Božji, pred sudište Kristovo, da primimo što smo zaradili po djelima tijela: dobro ili zlo. Požuda traži trenutačno, prolazno rješenje, a razum i savjest traže trajno, neprolazno.
Volja Božja jest Božji dobrohotan plan pun mudrosti i ljubavi Očeve s čovječanstvom. Ta je ljubav nesebično razlijevanje same sebe i stvaranje bića izvan Boga, koja Bog želi ispuniti svojom srećom i blaženstvom. Sve po božanskom razumnu planu i programu. Svijet se odupire Božjoj volji želeći biti „porod izopačen i lukav“ (2 Tim 2,14).
O neka grijeh ne poništi,
Nit oholost uznese nas;
Duh potišten da ne klone,
Uznesen da ne surva se.
(Četvrtak, Večernja II. tjedna).
Škandal sina Abšaloma. Sin kralja Davida i Maake poganke iz Gešura, koji je bio skladna izgleda, visoka stasa, bujne kose, a neugledne pameti. Kandidat za izraelsko prijestolje, kada ne bi bilo prvorođenca Amnona. Ali Abšalom se prometnu u oholnika bez premca. Ubi svoga polubrata Amnona da se još više približi prijestolju, a htjede ujedno osvetiti i svoju sestru Tamaru koju Amnon bijaše obeščastio. Odluči oboriti s prijestolja i oca svoga Davida i poletje u potjeru za njim. U bijegu na mazgi bujna mu se kosa – koja je težila oko dva kg kada bi je na kraju godine šišao i vagao (2 Sam 14,26) – zaplete u hrastovo granje i ostade onako viseći između neba i zemlje, a mazga odmače. Koliko na toj grani bijaše uzdignut od zemlje (vidi sliku na početku), toliko se smatraše oholim iznad svakoga drugoga! A ta praznina između zemlje i Abšalomovih tabana jest – oholost! Nezajažljiv jaz u životu. Praznina, taština, pustara, zrakoprazan prostor. Dokusuri ga Joab, sestrić Davidov. Eto kako se ponižavaju oči ohole kada već ništa ne žele naučiti u životu. Oholost života plaća se – životom!
* Bože, kojemu se oholice ne mile, a ponizne bogato omilošćuješ; koji dokazuješ da se svjetovnoj bahatosti ili ljudskoj oholosti života svim bićem protiviš, a poučljivima očituješ svoju razumnu volju i dobrotu, molimo te, pomozi nam da se svakodnevno oslobađamo od požude tijela, požude očiju i oholosti života kako bismo sada i u vječnosti bili u skladu s tvojom svetom voljom.
† R. P.
Izvor: Crkva na kamenu
