Kroz iglene uši

„A lukavca izigravaš“

Foto: pixabay

Naslov je četvrta duhovna misao Davidova pjesničkoga stiha koji počinje riječima: „S prijateljem ti si prijatelj“[1] (2 Sam 22,26). A druge su dvije misli: „Poštenu poštenjem uzvraćaš“[2] i „S čovjekom čistim ti si čist“,[3] o čemu glasno razmišljamo u ovoj rubrici. Mnogi čovjek, udaljivši se s puta Božjega, zvjerka da Boga izričito zaniječe ili lukavo zaobiđe ili čak pobijedi, a Bog njegovu slobodu i pamet očinski mudro i s ljubavlju navodi, pa i kroz iglene uši, da ga spasi za život vječni ako se dade savjetovati.
U prastaroslavenskom riječ lukav označuje umno dovitljiv, dosjetljiv, snalažljiv.
I u novoslavenskim jezicima znači to isto samo, uglavnom, u prevarantskom smislu.

Lukav je čovjek onaj koji jedno misli, drugo zbori, treće radi, četvrto piše, peto poučava druge i nikada ne znaš uza što on lukavo pristaje. Odakle mu tolika kameleonština u liku i djelu da tako mijenja boje svoga tijela i odijela? Dopodne: crven-bijel-plav, a popodne: plav-bijel-crven! Lukavac ima desetine sličnih pojmova i lica, upravo toliko koliko ima vrsta lukavštine: prepredenosti u rječniku, neiskrenosti u prisezi, prevrtljivosti u akciji, zavodništva na stranputice, dvoličnosti u razgovoru, laži u obećanju, nepoštenja u dogovoru, podmuklosti u šutnji, licemjerja u postavljanju pitanja. Ako lukav dolazi od savinuta lûka, onda je to Kranjčević najbolje pjesnički ironizirao u svome „Gospodskom Kastoru“ (1891.): „podvita repa – najlakše k cilju“.

„A lukavca izigravaš“ – tako se David, prijatelj Božji, obraća Bogu, nakon što je i sam toliko puta doživio da se nije s Bogom šaliti, a pogotovo ne natjecati. Lukavac se ponaša dvolično, i trolično, i misli zavrtjeti sve oko sebe, uvjeren da je lukaviji i od lukave zmije na početku svijeta, i od lukave lisice i od svih lukavih bića te da ga nema tko postaviti „na klizavu stazu“ (Ps 73,18) da udari i glavom i leđima o zemlju. A ima. Bog, koji nije lukav, tako savršeno prihvaća lukavčevu igru da se lukavi lisac – suigrač, u svome sračunatu driblanju, sam tako preračuna svojim akrobacijama te se zapetlja u vlastite noge, ili u svojoj podlosti bude slučajno otkriven i propadne mu naum da ostvari nepoštenu svrhu.

Šaul i David. Šaul, Benjaminovac, kojega je posudom ulja sudca Samuela „Gospodin pomazao za prvoga kneza nad svojim narodom Izraelom“ (1 Sam 10,1), nakon svoga izričita neposluha Bogu bio je otpisan i pušten „na klizavu stazu“. Ali on se nije dao s kraljevskoga trona. Čak je išao i u En Dor k onoj babi vračari da mu dadne savjeta. Uvidio je da mu David, suparnik iz Judina plemena, kani preuzeti kraljevstvo. Zato ga je Šaul stao progoniti s namjerom da ga smakne. Neki stanovnici mjesta Zifa u krajoliku Engadi na obali Mrtvoga mora javiše Šaulu da se David krije u njihovim pećinama. I oni bi ga mogli od šale predati Šaulu, kada god on to zaželi. Šaul im otpovrne: “Blagoslovio vas Gospodin… Idite, dakle, raspitajte se još i dobro razvidite mjesto kamo ga donesu njegovi hitri koraci; rekli su mi da je vrlo lukav. Zato pretražite sve rupe u koje se zavlači, pa se vratite k meni kad budete pouzdano znali. Tada ću ja poći s vama…” (1 Sam 23,21-23). I Šaul se odmah, ne čekajući novu vijest, uputi za njima, tim Zifijcima. Sveti pisac nastavlja: „Šaul je sa svojim ljudima išao jednom stranom planine, a David sa svojim ljudima drugom stranom planine. David se silno žurio da umakne Šaulu. Kad je Šaul sa svojim ljudima htio prijeći na drugu stranu da opkoli Davida i njegove ljude i da ih pohvata, dođe glasnik Šaulu s porukom: ‘Dođi brže, Filistejci provališe u zemlju!’ Tada Šaul odusta od potjere za Davidom i okrene se protiv Filistejaca“ (1 Sam 23,26-28). „Vrlo lukavi“, tj. dovitljivi David, s „hitrim koracima“, sve je poduzeo da se ne sukobi sa Šaulom, jer nije htio učiniti nikakva zla „pomazaniku“ Božjemu. Šaul je, međutim, sve poduzeo da Davida ubije. Ali Bog pritječe u pomoć Davidu pravim čudom. Kada se dogodilo da je Šaul sa svojim borcima bio u prilici da ugrabi Davida i njegove suborce, stiže iznenadna ratna poruka da su zakleti neprijatelji Filistejci prodrli u zemlju. Šaul smjesta odustane od progona Davida, a požuri se da potjera Filistejce. Nije čudo da su Filistejci provalili, oni su češće nasrtali, nego što se to zbilo u trenutku kada Šaul samo što nije zgrabio Davida za šiju i udavio ga. Bog spašava Davida, prijatelja svoga, s pomoću upada Filistejaca među koje se Šaul zapleo i koji bi ga ionako pogubili da se on sam nije na mač bacio (31,4).

Zašto Isus javno naziva Heroda Antipu „lisicom“? „Neki farizeji“ priđoše Isusu i rekoše mu da ga kralj Antipa kani ubiti. Čudno. Ako je to bila zaista Herodova glasna nakana, onda nisu svi farizeji bili zakleti dušmani Isusovi, evo neki mu dojaviše Herodov zločinački pothvat, ili mu to, lukavi kakvi već jesu, sugeriraju da se skloni iz njihove sredine. Isus će im na to: „Recite onoj lisici: Evo izgonim đavle i liječim danas i sutra, a treći dan dovršujem“ (Lk 13,31-32). Kažu da lisica sebi najradije namjesti logu u nekom prirodnom prolazu, poput prorova, po prilici u sredini. Ako netko nabasa s jedne strane, ona primijeti i pobjegne na drugu, lukavo dolazniku izmakne. Za svaki napad ima dva izlaza. Isus se očito ne boji ni svih Heroda ni svih farizeja. Ne postupa ni kako bi farizeji htjeli. On ima svoj program koji ne mijenja svaki dan. On se nije nikomu dodvoravao a ni povjeravao jer je znao što je u čovjekovu srcu (Iv 2,25). A kralja Antipu naziva lisicom jer je taj manipulativni lisac pokazao narav divljega prevrtljivca prezirući Božji zakon da udovolji lukavoj lisici svojoj priležnici Herodijadi prigodom smaknuća preteče i proroka Ivana Krstitelja. Čini se da je Isusu bilo lakše istjerati đavla iz naroda negoli lisca iz Heroda!

Isus je čuo što se dogodilo s Ivanom, koji je u ime zapovijedi Božje opomenuo Heroda Antipu da ne može zakonito živjeti sa svojom priležnicom i polunećakinjom, ženom brata svoga Filipa (Mk 6,18). Ona naoštrila očnjake na Ivana i nasrnula na svoga preljubnika da Ivana ubije ili barem utamniči. Kada se slavio Antipin rođendan u dvorcu oca mu Heroda „Velikoga“ u Maherontu, pojavi se odnekuda mlada Saloma, Herodijadina kći, svojim izazovnim plesom. Herod pomahnitao od razdraganosti. Dozva pastorku i reče joj da se kune kako će joj kao nagradu dati što god zaželi, pa bilo to i pola kraljevstva. Pokvarenica otrči k još pokvarenijoj materi da je upita što bi zaiskala. A ova joj šapne: „Glavu Ivana Krstitelja“, koji je tu, u blizini, u tamnici, a kraljevstvo je, jadna, ionako sve tvoje.

Herod se, glumeći, nađe kao u muci jer se, eto, zakleo pred sustolnicima, a nije želio ubiti Ivana. Ipak da ne prekrši svoje ljudske riječi grješnoj plesačici, on dade ubiti Ivana, što bijaše mahnito iznad svake mjere. Herod je dakle „lisac“
– jer je oteo ženu od svoga živa brata Filipa u Rimu,
– jer je ostao u preljubu i nakon oštre opomene Ivana Krstitelja u Kafarnaumu,
– jer je priredio gozbu blizu utamničenika Ivana u Maherontu,
– jer je izigravao Božju zapovijed na račun svoje dane riječi Salomi,
– jer je Herodijadu toliko grješno ljubio da je bez ikakve poteškoće Ivana ubio,
– jer je mislio da kao kralj može raditi što god hoće.

A možda je sve to bilo lukavo smišljeno s Herodijadom i njezinom Salomom. Nije dakle Isus bez životna razloga nazvao Heroda liscem, što mu farizeji istoga dana, vjerojatno, i dojaviše.  Isus će se s Herodom i njegovim ruganjem suočiti i na montiranu suđenju u Jeruzalemu, ali mu ne će odgovoriti ni crne ni bijele.

„Braćo“, poručuje Pavao nama Galaćanima: „Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati“ (6,7), ismjehivati, izigravati, podcjenjivati, kako već lukavci rade, ako ne želimo i sami biti izrugani, izigrani, ismijani…

Ako se ti želiš prema Bogu lukavo ponašati, umišljajući da ti ni Bog ne zna što snuješ, On će ti pokazati da zna beskrajno više o tebi, nego ti sam o sebi. Pa umjesto da ti Boga, ili njegova prijatelja kojega On čudesno uzvisuje (Ps 4,4), nadigraš kako si zapasao, On će tebi mudro i pošteno pokazati da lisice jesu lukave, ali im se ipak prodaju kože. Eto tako da sam ne znaš kako. Samo vidiš da ti se sve, i dobra i zla, što si bacio uz vodu, vraća niz vodu.

Bog i sve naše ljudsko ponašanje propušta kroz iglene uši da vidi tko prolazi u kraljevstvo Božje, tko se zaustavlja na čistilišnu cjedilu, a tko odlazi „lukavoj“ zmiji (Post 3,1), od koje je na ovome svijetu upijao lukavost da u sebi njeguje neposluh i oholost.

Molitva. Bože, Ti si slugu svoga Davida počastio svojom ljubavlju izabravši ga za  kralja svega Izraela. Pa i kada je skliznuo sa staze Tvojih zapovijedi, te na prorokovu opomenu gorko se raskajao, Ti si mu veledušno oprostio i pokazao mu tko je istinski Prijatelj.
Ti si prema svakomu čovjeku, čistu i poštenu, božanski Pošten i Čist, a prepredene igrače, lukavce, nedostižnom nadmudruješ igrom da im se lukavilo samo po sebi vraća u krilo.
Daj da Ti i mi uvijek budemo pravi prijatelji, da na Tvoje božansko Poštenje odgovaramo svojim ljudskim poštenjem i da nam Ti svojom milošću pomogneš kako bismo, poštujući pravila vremenite igre, vječnu zadobili pobjedu!

_____________________________________

[1] https://www.cnak.ba/kolumne/kroz-iglene-usi/s-prijateljem-ti-si-prijatelj/
[2] https://www.cnak.ba/kolumne/kroz-iglene-usi/postenu-postenjem-uzvracas/
[3] https://www.cnak.ba/kolumne/kroz-iglene-usi/s-covjekom-cistim-ti-si-cist/

Izvor: Crkva na kamenu