Sibour. Bio je 3. siječnja 1857., prije 163 godine. Pariški nadbiskup Dominique Sibour završio Misno slavlje u crkvi sv. Stjepana u Parizu, na kraju devetnice u čast sv. Genoveve, zaštitnice Pariza, koja je tu pokopana (+512) i koja se slavila toga dana. Večer prije toga Nadbiskup reče svomu sluzi: „Gilles, kada umrem stavi mi na glavu bijelu mitru, onu koju sam imao u bazilici sv. Petra u Rimu prije malo više od dvije godine, kada je Papa proglasio dogmu Bezgrješnoga začeća Marijina“. Sluga se Gilles začudi Nadbiskupovu govoru o smrti, ne sluteći ništa što Nadbiskup predosjeća. Crkva sv. Stjepana bijaše puna vjernika. Nadbiskup pođe s asistencijom ispred oltara srednjom lađom prema dnu crkve gdje se čuva grob sv. Genoveve, djevice, koja je isprosila milost u Boga da hunski vođa Atila polovicom 5. stoljeća ne sravni Pariz sa zemljom. Kada su Nadbiskup, njegovi generalni vikari s ministrantima pošli prema grobu u lijevoj lađi i dok je 65-godišnji Nadbiskup (1792.-1857.) umorno koračao, oslanjajući se o štap i držeći se prsnoga križa, začu se najprije neki mukli glas, onda sve jasniji, i to dva-tri puta: „Dolje božica! Dolje božica!“ U tom trenutku pristupi Nadbiskupu jedan čovjek, trgnu nož ispod kaputa i zabode ga Nadbiskupu u srce. Nadbiskup zboden pade na leđa, ležeći na podu, očiju otvorenih prema nebu, uzdignute ruke kao da se prikazuje Bogu i moli oproštenje za ubojicu. Oče, opros’…
Verger. A taj strašni ubojica bijaše – ne ćeš vjerovati – vlč. Jean Louis Verger, svećenik njegove nadbiskupije, koji malo prije toga, nakon brojnih javnih škandala, bî suspendiran. On izvikivaše ono: „Dolje božica!“ Kako Nadbiskup pade na pod, crkva se sv. Stjepana, mučenika, strese. Strese se i Pariz. Protrnu sva Katolička Crkva, sav svijet obiđe potresna i sablažnjiva vijest da je mladi 30-godišnji svećenik okrvavio ruku krvlju svoga Nadbiskupa u crkvi mučenika Stjepana. Nesretni svećenik ubojica bî uhićen, najprije cermonijalno sveden na laički stalež, procesuiran i do dva tjedna, 17. siječnja 1857., osuđen na smrt, a 30. siječnja doveden na pogubilište.
Hugon. Dok se ubojica primicao onoj giljotini, spravi za odrubljivanje glave, pristupi mu zatvorski kapelan vlč. Hugon, nudeći mu sakrament sv. ispovijedi. Drsko ga ubojica odbi i dodade da ne želi imati nikakva posla s onima koji priznaju Gospu s čudesnom medaljicom. A bijaše osobito nabrušen na vjersku istinu o Bezgrješnom Začeću Blažene Djevice Marije koju je papa Pio IX. malo više od dvije godine prije toga proglasio dogmom. Ubojica nastavi sipati nizanku blasfemija, osobito protiv Gospe: „Dolje božica! Dolje božica!“ A znamo da Crkva ne štuje Gospu kao božicu, nego zemaljsku majku Sina Božjega koji se uvremenio, i u njoj utjelovio po Duhu Svetome.
Gilles. Bijaše tu, u tom tužnom društvu, na stratištu i onaj Gilles Eloy, dugogodišnji sluga pokojnoga Nadbiskupa. Prije četiri tjedna pribivaše smrti svoga Nadbiskupa u crkvi, sada zaželje popratiti molitvom umiranje svećenika, Nadbiskupova dželata. On ne prestaja moliti i vapiti: „Gospo bez grijeha začeta, moli za nas koji Ti se utječemo. Gospo bezgrješno začeta…“
Za čudo Božje, svećenik krvnik vrati se dva-tri koraka natrag, zamoli onoga kapelana da ga ispovjedi: „Želim umrijeti kao kršćanin“! Ispovjeđen i opremljen. Domalo, prije smrti, raskajani se svećenik okrene nazočnima i uzvikne jasnim glasom: „Vive Notre Dame“ – Živjela naša Gospa! – Bogu hvala!
Ostavimo za trenutak pokojnoga Nadbiskupa mučenika i pokojnoga pokajanog svećenika i prebacimo se u vatikansku baziliku.
Pio IX. Godine 1854. na svetkovinu Bezgrješnoga začeća Marijina, u bazilici sv. Petra papa Pio IX., blaženi od 2000. godine, svečano proglasi vjersku istinu ili dogmu da je Blažena Djevica Marija od prvoga trenutka svoga začeća u svojoj majci Ani, posebnom milošću i povlasticom Božjom, bila očuvana ljage iskonskoga grijeha s obzirom na zasluge svoga budućega Sina, Isusa Krista, Otkupitelja ljudskoga roda. Ta vjerska istina posta jasna ko sunce tek 19 stoljeća nakon stvarnoga događaja ne toliko na svetopisamskim i tradicijskim svjedočanstvima koliko na produbljenju osjećaja vjernika i Crkvenog učiteljstva.
A ne bijaše lako doći do toga čina proglašenja dogme. Samo da spomenemo kako su se 7 punih stoljeća prije toga vodile žestoke teološke rasprave između onih koji su tvrdili i vjerovali i onih koji su odbijali i ne vjerovali. Na strani onih koji su nijekali Marijino Bezgrješno začeće bijahu čak veliki svetci i teolozi: sv. Bernard, sv. Albert Veliki, sv. Toma Akvinski i gotovo svi dominikanci, sa sv. Katarinom Sijenskom, sve sami crkveni naučitelji. A prihvaćali su i naučavali benediktinci oslonjeni na sv. Anzelma; franjevci, ali ne i njihov general sv. Bonaventura; isusovci s utemeljiteljem sv. Ignacijem Lojolom. I mnogi drugi. Padale su teške riječi, uvrjede, prijetnje, kazne. Pa i veliki Tridentski koncil, kada je definirao dogmu o istočnom grijehu koji je poklopio cijelo čovječanstvo, vremenski i prostorno, godine 1546. ogradi se tvrdnjom: „Ovaj Sveti Koncil ne namjerava obuhvatiti u ovaj dekret, u kojem se govori o iskonskom grijehu, blaženu i bezgrješnu Djevicu Mariju Bogorodicu“ (DS, 1516). Prepusti temu teolozima na raspravu.
Papa Pio IX. sedam je godina (1847.-1854.) skupljao odgovore svega episkopata na dva pitanja: prvo, štuje li se Bezgrješno začeće u pojedinim biskupijama? I, drugo, što biskupi o tome drže? Najveća je većina odgovorila da se općenito vjeruje da je Blažena Djevica Marija bez grijeha začeta. Malo je tko zanijekao tu istinu, barem ne na razini pobožna pučkog vjerovanja, ali jest bilo onih koji odgovarahu da nije prikladno proglašavati tu dogmu radi zbliženja s protestantima. Među pitanima bijaše i odgovor pariškoga nadbiskupa Siboura, o kojem smo malo prije, koji ne smatraše da je prikladno da se to pobožno mišljenje dogmatizira. Ali kada je to Papa odlučio, nadbiskup se opremi, uze bijelu mitru i ravno u Vatikan na ceremoniju.
Nakon 8 radnih teoloških nacrta 8. prosinca 1854. u vatikanskoj bazilici, u nazočnosti 56 kardinala, 140 biskupa i 50 tisuća hodočasnika iz svega svijeta, nakon zaziva Duha Svetoga na latinskom i grčkom jeziku, dok su svi klečali u dubokoj šutnji, biskupi i kardinali sa svijećama u rukama, papa Pio IX. ustakne zlatnu mitru i poče čitati svečano pismo „Neizrecivi Bog“, definirajući istinu da je Blažena Djevica Marija bez grijeha začeta. U tu se definiciju skupi ne samo 700 godina oštrih polemika i rasprava, nego vjera Katoličke Crkve. Ne bijaše to više Pio IX. nego Petar, koji progovori na usta Pijina po nalogu Kristovu. Njegov glas bijaše glas 19 stoljeća. Složi se tadašnja vjera s vjerom vjekova Crkve.
Kada završi čitanje od 8 minuta, zatrubiše srebrene trube ispod Michelangelove kupole, zazvoniše sva zvona na bazilici sv. Petra, njih 12 – zvonila su sat vremena – a priključiše im se sva zvučna zvona na više od 900 crkava u Rimu. Bijaše 11.00 sati prije podne, zapravo sat koji nadvisivaše vrijeme i povijest, i pripadaše vječnosti. Od onoga trenutka Bezgrješna je za sve katolike svijeta: Ruža otajstvena, bez ikakva trnja; Ljiljane bijeli, bez ikakve ljage.
A dok je Papa čitao dogmu, nad Rimom bijaše takvo nevrijeme, gromovi parali oblake, pljusak sastavio nebo sa zemljom, da se svatko živ čudio što je nebesima da su se tako namrgodila, a proglašava se jedinstvena istina jedinstvene osobe. Tek što Papa završi proglašenje, nebesko sunce obasja svojim svjetlom kupolu bazilike i preko velikih vitraja siđe na lice pape Pija IX. kao da ga htjede pozdraviti. Nasta prava utiha. Sada mišljenja bijahu posve drukčija. Ali još ne prestaše rasprave, godinama. Vidjeli smo kako se u Parizu „raspravljalo“ u crkvi sv. Stjepana.
Zašto Bezgrješno začeće? Jedan se mladić ženi. Kakvu djevojku želi za suprugu? Tjelesno zdravu, duhovno uravnoteženu, koja će mu rađati djecu, a inteligentnu i razboritu koja će odgajati djecu. E dobro, mladić ili djevojka bira, bira, i znamo kako se i što izabere toliko puta. Koliko rastava i razvoda? Koliko tučnjave i dječjih tragedija? Koliko ugašenih obiteljskih gnijezda i ognjišta? Pa eto, uzeo si koga si htio. Uzela si koga si htjela? Pa što je sad?
Hajmo sad ovako: Nitko od nas ne bira svoju majku. Ne može je ni birati. Koja te rodi, to ti je majka. I za divno čudo, ta nepoznata žena, koju uopće nisi ni poznavao, kamoli birao, tvoja prava majka, ispala najbolja žena na svijetu, kojoj nema ravne. Pa što je to? Koju je Bog tebi birao, ta ti je najbolja, a koju si ti u životu birao za svoju družicu, ispala nerijetko najgora.
E sada: Samo Bog može birati Majku iz koje će se roditi njegov Sin na ovome svijetu. I izabra Djevicu Mariju iz Nazareta. Izabra onu koja je po njegovu srcu: Bog zaželje da ta njegova zemaljska Majka bude bez ikakva grijeha, i iskonskoga i osobnoga. I zato uredi da nazaretska Djevica bude začeta bez istočnoga grijeha, a u svome života ona nikada ničim ni u čemu ne naljuti Boga. Ni svoga Sina Isusa Krista. U svemu ga uvijek slušala. I kao što Otac nebeski reče: „Njega slušajte!“ tako i Majka zemaljska uvijek govori: „Što vam god rekne, učinite!“ I bit ćete sretni!
Blažena Djevica Marija, kada vidje da je Isus odlučio napustiti kuću, obitelj, i poći propovijedati kraljevstvo Božje po Palestini, i ona reče da će za njim. Pođe za Sinom svojim kao prva sljedbenica i prva učenica njegova. Ona je u Evanđeljima prikazana i u početku Isusova javnoga nastupa, u Kani Galilejskoj, i na kraju trogodišnjega Isusova puta, na Kalvariji Jeruzalemskoj. Marija pokaza da ima majčinskoga srca, oka i osjećaja kada u Kani primijeti: „Nemaju vina“. I ode kazati Isusu. Isus shvati njezino zauzimanje, razumje nevolju mladoga bračnog para. I na Majčin zagovor učini svoje prvo čudo s mnogim posljedicama: izbavi dvoje mladenaca iz neprilike, i to na majčin mig; razvedri staroga svata i svatove novim vinom; učenici, koje je počeo skupljati, povjerovaše u njega. I Gospa vidje da Isus na njezino zauzimanje čini čudesa.
Kako možeš sumnjati da je Gospa prenijela Isusu molitve onoga Nadbiskupova sluge Gillesa, koji je vapio Bezgrješnoj da se Bog smiluje onom tužnom svećeniku. I svećenik se ispovjedio, pokajao i umro kao kršćanin, pomiren s Bogom.
Kako možeš sumnjati da će i tebe, dijete Božje, Bog dragi uslišati po svojoj volji, Providnosti i vječnome planu ako mu se obraćaš preko Blažene Djevice Marije moleći u prvome redu za spasenje duše a onda i za zdravlje tijela.
Neka nas svagda i svuda prati Gospin zagovor i Gospodinov blagoslov!
Izvor: Crkva na kamenu
