Velik je u Kraljevstvu nebeskom onaj koji se kaje i koji sebe na ovom svijetu čini malenim, a ne onaj koji u tamnici vlastite svijesti živi lažnu sliku vlastite svetosti. Susrećući ljude na njihovu životnom putu u trenutcima kada dolaze priznati svoje pogrješke i padove, poniziti se pred Bogom i tražiti oproštenje za grijehe, često se znalo dogoditi da sam bio postiđen razinom svijesti i kajanja koju pojedini vjernici imaju. Na licima bi imali odsjaj kajanja i čežnje duše za Bogom koji im se zbog grijeha kojega su počinili činio tako dalek i nedohvatljiv.
Duša koja živi u potrazi za Bogom koji je beskrajno ljubi, i koja nastoji živjeti u ljubavi prema Bogu, ne može podnijeti dugo biti odvojena od te ljubavi. Ona duša koja je osjetila ljubav koja nadmašuje svaku ljudsku, ne može se odvojiti od ljubavi tako savršene da svaka riječ kojom je pokušavamo opisati čini se toliko manjkava i kao da krademo dio toga toliko nezaslužena dara koji nam Bog daje.
S druge strane, koliko ima duša koje ne znaju prepoznati grijeh, nego se toliko naviknu na njega da ga počnu doživljavati kao dio sebe, podrazumijevati ga dijelom vlastite osobnosti, nečim što se ne može promijeniti. Ova tragedija osobnoga vjerskog i vjerničkog identiteta kao da ignorira činjenicu da je Krist umro za grijehe svakoga čovjeka, pa tako i za taj grijeh koji smatram tako teškim i nepromjenjivim.
Toliki uzori vjere, toliki primjeri duhovnosti, koji nam pričaju, pišu i govore o vlastitim borbama i kušnjama trebaju nam biti poticaj, ne samo da se divimo njihovoj ustrajnosti, nego da u vlastitom duhovnom rastu živimo i budemo sve ono što je Bog naumio za nas. Da uistinu budemo slika Slike Božje, Isusa Krista.
Don Ivan Marčić
Izvor: Crkva na kamenu